Svjedočanstva iz Srebrenice 1
Gladno dijete je plakalo, a mati mu je govorila:
“Alija, nemoj plakati! Kad je jedan četnik čuo kako se dijete zove, istrgao joj je dijete iz naručja i zaklao ga nožem. Rekao je samo: ‘Sada više nije gladno i neće plakati’.”
Izjava 5
H. B. iz sela Ljeskovika, opština Srebrenica, rođena 1945.
godine. Majka četvoro djece.
– Kod benzinske pumpe u Srebrenici stajali su transporteri UN i mi nismo mogli ući u kamp UN-a u “Vezionici“. Granate su počele padati oko nas. Narod je vrištao i galamio. Bilo je dosta ranjenih žena, među njima i moja snaha. Ja sam uzela svoju malu unuku i ponijela je, a snaha je morala ići sa ranjenicima. Moji sinovi sa ostalim muškarcima su krenuli preko šume. U Potočarima sam sjedila kod mosta pored puta za Pećišta, a četnici su iznad mene pucali u šumu gdje su se nalazili naši muškarci. Narod je bio preplašen od četnika koji su pristizali sa svih strana. Mnogi su bili obučeni u uniforme UN-a i kretali su se transporterima UN, koje su zarobili.
Neki su nosili kamere i snimali narod, uzimajući izjave. Često su govorili kako je Srebrenica i cijela Bosna njihova i da mi moramo seliti iz Bosne ako mislimo ostati živi. Neke žene nisu znale šta se dešava i ja sam im govorila da su u plavim uniformama u stvari četnici. Došla mi je muka od svega toga i htjela sam kamenom gađati u njih i njihove kamere.
Oko deset sati navečer počela je vriska i plač jer su četnici počeli klati i ubijati djecu i muškarce. Mi smo svojom galamom pokušale ometati četnike da ne vrše zločine koje su naumili. U srijedu oko deset sati ujutro vidjela sam stravičan prizor. Žena je držala u naručju dijete koje nije imalo više od šest mjeseci. Gladno dijete je plakalo, a mati mu je govorila:
“Alija, nemoj plakati! Kad je jedan četnik čuo kako se dijete zove, istrgao joj je dijete iz naručja i zaklao ga nožem. Rekao je samo: ‘Sada više nije gladno i neće plakati’.”
Narod je osjećao da su Potočari postali klaonica za bošnjački narod iz Srebrenice. I ja sam tako mislila. Te moje slutnje su se već sutradan obistinile. Odmah iza žice gdje smo prenoćili bilo je sedam zaklanih ljudi, a među njima i Salko iz Gladovića. U potrazi za vodom stigla sam do obližnje kuće i ponovo vidjela stravičan prizor.
Unutrašnjost kuće je bila sva u krvi. Trinaest tijela je ležalo nepomično na podu. Svi su bili zaklani iza vrata. Među ubijenim vidjela sam i dvije mlade djevojke. Niko od izvedenih iz grupe prethodne noći nije se vratio. Sve su ih poklali.
Meni je jedina želja bila da što prije odem s tog ukletog mjesta. Do autobusa sam došla s mužem i komšijama. Na livadi, nedaleko od autobusa, bilo je mnogo izdvojenih muškaraca i djece starije od 12 godina.
Nedaleko od Potočara bila je još jedna poveća grupa izdvojenih muškaraca. Iz obližnje šume čuli su se rafali. U blizini Nove Kasabe autobusi su zaustavljeni. Četnici su protivavionskim topom (pragom) tukli po rejonu Pobuđe, gdje su u šumama bili naši ljudi. Pored asfalta bilo je ubijenih. U neposrednoj blizini, rovokopač je zagrtao masovnu grobnicu s leševima naših pobijenih muškaraca. Obarala sam pogled od tih užasnih prizora i srećom u nesreći stigla do slobodne teritorije.
Iz knjige “Samrtno srebreničko ljeto 95”