Povratak Osmanskog carstva

Istanbul, Sütlüce hale na Zlatnom Rogu. Predstavnici svjetskih sila su se ovdje našli da razgovaraju u okviru tzv. „svjetskog foruma o vodi”. Nacije koje raspolažu ogromnim zalihama vode, nacije kojima nedostaje voda, predsjednici, premijeri, stručnjaci. Diskutuje se o Eufratu, Nilu i Tigru, o ogromnim hidroelektranama, o privatizaciji cijelih rijeka. Diskutuje se o budućim problemima čovječanstva. I to baš u Turskoj. Slučajnost?

Ankara, Ataturkov mauzolej. Dvojica državnika odaju poštu utemeljitelju moderne Turske. Jedan je u nacionalnoj odori svoje zemlje, drugi je evropski odjeven. Ali njih dvojica imaju slične probleme. Predsjednici su država koje se nalaze iznad ponora. To su Asif Ali Zardari i Hamid Karzai, pakistanski i afganistanski predsjednik. U Tursku ih je pozvao njihov turski kolega Abdullah Gül. Slučajnost?

I opet Ankara. Američki predsjednik, Barack Obama, drži govor pred parlamentom. Hvali Ataturka i njegovu zaostavštinu, hvali reforme sadašnje vlade i podvlači geopolitički značaj Turske. Riječi koje je zemlja dugo čekala. I baš da Obama u Ankari završi svoju prvu vanjsku posjetu? To nije bila slučajnost.

Ovih dana su predsjednici, vođe paravojnih formacija, diplomate, šefovi štabova i tajnih službi sa Bliskog Istoka gosti na Bosforu. Ekonomske delegacije posjećuju zemlju. Čak je i Omer Bešir, predsjednik Sudana kojeg traži Hag, gost u Ankari.

Izgleda da Turci, kojima Zapad nije naklonjen, na Istoku nemaju više neprijatelja. Njihov stari rival Rusija je danas najvažniji turski energetski i trgovinski partner. Sirija i Irak, s kojima su bili na ivici rata danas su prijatelji Turske. Čak i Armenija se polahko otvara ka Turskoj. Arapi, koji se nikada nisu mogli zagrijati za nasljednika Osmanskog carstva, danas govore o „turskom modelu” i time misle na jednu dinamičnu, otvorenu, zemlju koja svoje probleme bolje umije riješiti nego oni sami. Kako je došlo do ovog zaokreta?

Za to je kriva Evropa. Premijer Redžep Tajib Erdogan je 2003. godine krenuo s planom da Tursku uvede u EU. Ali ova vizija je Evropu ostavila hladnom, i u samoj Turskoj Evropa je izgubila dosta atrakivnosti. Evropskom „umoru od proširenja” pridružio se Turski „umor od pristupa”, kako to formuliše fondacija Friedrich Ebert iz Istanbula. Danas se veoma jasno kristališe šta je Erdogan mislio kada je spominjao „alternativu Evropi” koju njegova zemlja ima.

I kritičari i zagovarači ovaj novi kurs opisuju pojmom „neoosmanizam”. Ankara je formalno i  dalje na proevropskom kursu, ali je frustrirana otvorenim odbijanjem koje se već duže vremena može čuti u predizbornim kampanjama iz Pariza, Berlina i Beča. Zbog toga se Turska sada u sve većoj mjeri koncentriše na svoju ulogu lokalne sile u regiji kojom je vjekovima vladala.

Evropa još ne zna kako da se postavi naspram nove situacije. Da li je bolje da Turska u međuvremenu baca više pogled u pravcu istoka nego zapada? Da li to ide ili ne ide u prilog turskoj kandidaturi za EU? Da li bi se nova orijentacija turske vanjske politike mogla iskoristiti kao dobar povod da se mrski projekat turskog pristupa EU elegantno pokopa?

Arhitekta ove nove vanjske politike Ahmet Davutoglu, profesor političkih nauka i od početka maja ministar vanjskih poslova, još uvijek nije raskrstio s Evropom. Tek nedavno je svojim kolegama u Briselu objasnio da njegova zemlja „neće biti teret nego dobitak za Evropu”.

Ali Davutoglu, autor jedne izvanredne knjige o „strateškoj dubini” u kojoj je mnogo govora o „multidimenzionalnoj politici”, slijedi drugi pravac u odnosu na njegove prethodnike, koji su uglavnom bili djeca činovnika iz Ankare i zapadne Turske, kemalistički odgojeni i potpuno koncentrisani na NATO, Evropu i SAD.

Kako Davutoglu, tako i predsjednik Turske, Abdullah Gül, potiču iz centralne Anadolije i obojica su pripadnici nove elite koja je islamski nastrojena. Davutoglu je maturirao na jednoj njemačkoj školi u inostranstvu, perfektno priča arapski, i bio je profesor na jednom islamskom univerzitetu u Maleziji.  Prema njegovom mišljenju isključiva orijentacija ka Zapadu je nezdrava za zemlju kao što je Turska.

Da bi ozdravila, Ankara mora da uspostavi dobre odnose sa svojim komšijama i ne smije se bojati kontakta sa državama i organizacijama koje su na crnim listama Zapada: Sirija, Iran, hamas i hizbullah. Pri tome Turska treba da se pozove na svoju osmansku zaostavštinu: respektabilna regionalna sila na Bliskom Istoku gdje je nekada stajalo Osmansko Carstvo.

Domaća štampa Davutoglua označava kao „turskog Kisindžera”. Erdogan i Gül ga nazivaju „hodžom”. Sve jasnije, turska vanjska politika nosi njegov potpis. Na njegovu inicijativu su uspostavljeni pregovori između Sirije i Izraela koji su prekinuti 2000. godine.

Turci kažu da su u ratu u Gazi više postigli nego bliskoistočni veterani kao što je egipatski predsjednik Mubarak. Činjenica da je hamas pristao na Izraelske uvjete pri prekidu vatre je zasluga Ankare. Prekid Erdoganove diskusije u Davosu sa izraelskim predsjednikom Peresom je učvrstio njegov glas kao prijatelja Palestinaca. Kada je u Libanu u maju 2008. godine došlo do uličnih borbi između hizbullaha i pripadnika prozapadne vlade, Erdogan je lično vodio pregovore o primirju.

Na Kavkazu, gdje je često dolazilo do sukoba interesa Turske i Rusije, Ankara se nalazi na kursu deeskalacije. Nakon rata u Gruziji turska vlada je posredovala u razgovorima između predstavnika Tifilisa i Moskve. Jednom „mapom puta” Turska želi da uspostavi diplomatske odnose sa Armenijom završavajući na taj način eru okorjelog neprijateljstva.

Na Rogu Afrike je turska mornarica preuzela komandu nad tzv. „Task Force 151″, koja je zadužena za borbu protiv somalijskih gusara. Istovremeno je Muktada el-Sadr, koji se u javnosti nije pojavio od 2007. godine, zvanično posjetio Ankaru. Davutoglu je po njega poslao svoj privatni avion.

Ako se u obzir uzme višedecenijska nezainteresovanost Ankare za svoje južne i istočne komšije, onda se radi o radikalnom zaokretu. Turskim laicističkim kritičarima koji u svakom približavanju arapskom svijetu vide “napad na zaostavštinu Kemala Ataturka”, odgovara Hakki Akil, turski ambasador u Abu Dabiju. Prema njegovom mišljenju, Turska je primijenila politiku “blagog pritiska” proširujući svoju sferu uticaja od Balkana do Hindukuša, i time omogućila protok ruske, kaspijske i iranske nafte i gasa do Zapada, i gradila stanove i aerodrome u sjevernom Iraku. Kurs Ankare bi se morao svidjeti Evropi: politička stabilnost, siguran energetski koridor i pouzdan partner na jugoistoku. To je sve u “fundamentalnom interesu EU”, kako je njegov šef Davutoglu izjavio u Briselu.

U stvarnosti svi akteri znaju da Turska u dogledno vrijeme nema izgleda da postane punopravni član evropskog kluba, i da vjerovatno nikada neće ni postatii. Naravno da u Briselu ovo niko ne želi javno priznati. Predsjednik EU komisije Barroso redovno ponavlja da se “EU drži pregovora o pristupu Turske”.

Ali napretka u tim pregovorima nema. Turska je napravila “samo minimalni napredak”, kako se kaže u jednom internom izvještaju. Već odavno su se neke EU zemlje oprostile od zamisli da će Turska ikada biti u njihovim redovima. U Bavarskoj se članovi vladajuće socio-kršćanske stranke na predizbornim skupovima jasno zauzimaju za parolu “Ne Turskoj”. U toku boravka francuskog predsjednika Sarkozija u Berlinu, kako on tako i njegov domaćin Angela Merkel, jasno su dali do znanja da članstvo Turske u EU nije poželjno.

Po riječima njemačkog EU političara Elmara Broka danas je Turska važnija za Evropu „nego što je bila za vrijeme hladnog rata”. I time je Evropa u dilemi. Što se Turska zbog EU frustracija više angažuje oko svojih istočnih komšija – time je vrednija za Zapad. Po njegovom mišljenju, Evropa „mora učiniti sve da zadrži Tursku.”

Kršćanski demokrata Brok i drugi EU parlamentarci zalažu se za status Turske kakvog ga danas ima Norveška, saradnja u unutrašnjoj trgovini, bezvizni režim putovanja, saradnja policije ili zajednički naučni programi. Turska je svugdje poželjna, samo da ne postane član EU.

Izvor: Spiegel
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba