Rasisti za demokratiju (Uri Avnery)

Tekst zakona je pripremio član Knesseta Zevulun Orlev iz stranke “Jevrejska domovina” (Habajit Hajehudi). Zakon predviđa godinu dana zatvora za sve one koji “objave proglas koji negira postojanje Izraela kao jevrejske i demokratske države” ili ako sadržaj proglasa izazove “akte mržnje, nepoštovanja ili nelojalnosti naspram države ili državnih institucija”.

Šta nakon ovoga slijedi može se pretpostaviti. Milion i po arapskih građana ne bi mogli priznati Izrael kao jevrejsku i demokratsku državu. Oni žele da država predstavlja sve svoje građane – Jevreje, Arape i druge. Ne bez razloga, oni tvrde da ih Izrael diskriminira i da zbog toga Izrael nije prava demokratija. Pored toga, ima i Jevreja koji ne žele da se Izrael definiše kao “jevrejska država”, u kojoj bi nejevreji u najboljem slučaju imali status tolerisanih gostiju.

Posljedice su neizbježne. Zatvori neće imati dovoljno mjesta da prime one koji će biti optuženi za ovaj zločin. Po cijeloj zemlji bi morali biti otvoreni koncentracioni logori da bi u njih smjestili one koji negiraju izraelsku demokratiju.

Policija neće biti u stanju da pohvata toliko kriminalaca. Morat će oformiti posebnu jedinicu za to. Mogli bi je nazvati “specijalna sigurnost”, ili skraćeno SS.

Nadamo se da će ove mjere biti dovoljne da se sačuva demokratija. Ako ne, onda će se morati poduzeti strožije mjere kao npr. oduzimanje državljanstva negatorima demokratije kao i deportacija van zemlje, zajedno sa izraelskom ljevicom i svim drugim neprijateljima jevrejske demokratije.

Arapi se u zakonu eksplicitno ne spominju iako je jasno da je zakon usmjeren protiv njih. Svi koji su glasali za zakon znali su to. Zakon zabranjuje i agitovanje Jevrejima koji bi se zauzimali za promjenu definicije države ili se zalagali za rješenje “dvije države” s Palestinom u njezinim historijskim granicama. Šta bi se desilo kada bi u SAD-u jedan senator predložio usvajanje zakona koji prijeti kaznom zatvora svima onima koji se zalažu za promjenu američkog Ustava.

Ali ovaj zakon kod nas u Izraelu nije ništa neobično.

Vlada je već prije usvojila zakon koji predviđa tri godine zatvora za sve one koji obilježavaju dan palestinske katasrofe, nakbe, kada je 1948. godine više od polovine palestinskog stanovništva protjerano s njihove zemlje.

Zagovarači zakona očekuju da se arapski građani raduju ovom događaju. Da su Palestinci možda doživjeli neke neugodnosti, ali da se radilo o marginalnoj pojavi prilikom stvaranja države Izraela. Dan nezavisnosti jevrejske i demokratske države nas sve mora ispuniti srećom. Svi oni koji na taj dan nisu srećni moraju se zatvoriti, a tri godine neće biti dovoljne.

Zagovarači zakona se možda nadaju da će Arapi na dan nakbe plesati na ulicama, postavljajući izraelske zastave na ruševine oko 600 sela koja su uništena i da će se u džamijama zahvaljivati Allahu za nevjerovatnu sreću koja ih je zadesila.

Ovdje se prisjećam na ’60-e godine prošlog stoljeća kada je moj sedmičnjak “Haolam Hazeh” izlazio i na arapskom jeziku. Jedan od novinara je bio mladić po imenu Rašid Husein, koji je dolazio iz sela Musmus. Već u tom dobu je bio nadareni pjesnik s obećavajućom budućnošću.

Ispričao mi je kako je prije nekoliko godina bio pozvan u biro vojnog namjesnika mjesta u kojem je živio. Tada su svi Arapi koji su živjeli u Izraelu bili podređeni vojnoj vladavini koja je kontrolirala sve – kako male tako i velike aspekte njihovog života. Bez dozvole nijedan Arap nije smio ni na nekoliko sati napustiti svoje selo ili grad, niti dobiti zaposlenje kao učitelj, niti kupiti traktor, niti iskopati bunar.

Vojni namjesnik je veoma srdačno primio Rašida, ponudio mu je kahvu, i hvalio je njegove pjesme. Ali onda je prešao na stvar: mjesec dana kasnije je bio Dan Nezavisnosti i namjesnik je trebalo da ugosti neke arapske “glavešine”. Zbog toga je zamolio Rašida da za ovu priliku napiše jednu poemu.

Rašid je bio ponosit mladić, koji je uz to bio još nacionalistički orijentiran, a ni hrabrosti mu nije nedostajalo. Namjesniku je rekao da Dan Nezavisnosti za njega nije dan radosti, jer su članovi njegove porodice na taj dan protjerani iz svojih kuća i da je veći dio zemlje iz Musmusa otet.

Kada se nakon nekoliko sati Rašid vratio u svoje selo primijetio je kako ga komšije čudno gledaju. Prilikom ulaska u svoju kuću bio je šokiran. Svi članovi porodice su sjedili na podu, žene su glasno naricale, djeca su prestrašena sjedila u jednom ćošku. Njegova prva misao je bila da je neko umro.

“Šta si nam uradio?” – galamila je jedna od žena.”Šta smo mi tebi uradili?”

“Uništio si porodicu”, vikala je druga. “Uništio si nas!”

Ispostavilo se da je namjesnik nazvao porodicu i rekao im da Rašid nije htio da sarađuje i da nije htio da ispuni svoju dužnost naspram države. Prijetnja je bila jasna: od sada je porodica, jedna od najvećih u selu, bila na crnoj listi vojne vlade. Posljedice su bile svima jasne.

Rašid nije mogao izdržati naricanje svoje porodice. Popustio je i napisao je poemu, kako je to namjesnik i tražio.  Ali dio njega je bio slomljen. Nekoliko godina kasnije je emigrirao u SAD, uposlio se u jednom uredu PLO-a, umro je na tragičan način. Izgorio je u svom krevetu. Navodno je zaspao s cigarom u ustima.

Ova vremena su zauvijek prošla. Učestvovali smo u mnogim burnim demonstracijama protiv vojne vlade, dok konačno 1966. godine nije ukinuta. Kao novoizabrani član parlamenta, imao sam privilegiju da glasam za njezino ukinuće.

Uplašena i potlačena arapska manjina u Izraelu, koja je tada brojala oko 200.000 duša, postepeno se oporavila. Druga i treća generacija je stasala i potlačeni nacionali ponos je podigao svoju glavu. Danas je ona brojna i samopouzdana zajednica od 1,5 miliona ljudi. Ali stav jevrejske desnice naspram njih se nije promijenio.

Naprotiv.

U pekari Knesset (hebrejska riječ za pekaru glasi „maffia”) danas se peče novo pecivo. Jedno od njih je tekst zakona koji kaže da svako ko želi dobiti izraelsko državljanstvo mora odslužiti vojni ili civilni vojni rok, čime bi dokazao odanost “jevrejskoj, cionističkoj i demokratskoj državi”. Zagovarač ovog zakona je izaslanik Knesseta David Rotem iz stranke “Izrael – naša domovina”, koji je slučajno i predsjedavajući knessetske komisije za nove zakone.

Priznati odanost državi i njezinim zakonima je razumljivo. Ali odanost “cionističkoj” državi? Cionizam je ideologija, i u jednoj demokratskoj državi se ideologija s vremena na vrijeme može promijeniti. To bi bilo isto kao kada bi se tražila lojalnost naspram “kapitaličkog” SAD-a, “desno orijentirane” Italije, “lijevo orijentirane” Španije, naspram “katoličke” Poljske ili “nacionalističke” Rusije.

Za desetine hiljada ortodoksnih Jevreja, koji ne priznaju cionizam, ovo ne bi bio problem jer zakon se ne odnosi na Jevreje. Oni automatski dobijaju državljanstvo u trenutku dolaska u Izrael.

Tekst jednog drugog zakona čeka da dođe na red. Ovaj zakon predviđa promjenu teksta lojalnosti kojeg svaki član Knesseta mora izgovoriti prije nego što uđe u parlament.
Umjesto odanosti “državi Izraelu i njenim zakonima”, kako tekst sada glasi, parlamentarac će se ubuduće morati zakleti da iskazuje lojalnost “jevrejskoj, cionističkoj i demokratskoj državi Izraelu, njenim simbolima i njenim vrijednostima”. Ovo bi značilo automatsku izolaciju svih arapskih parlamentaraca, jer nakon što bi se izjasnili za lojalnost “cionističkoj” državi nijedan Arap ne bi više glasao za njih.

Mašinerija rasističkih zakona s primjesom fašizma radi punom parom. Ona je dio nove izraelske koalicije.
U njezinom centru je “Likud” partija, čiji dobar dio su čisti rasisti. Desno od nje se nalazi ultra-rasistička “Šas” stranka. Još desnije je Liebermanova ultra-ultra rasistička “Izrael – naša domovina”, onda dolazi ultra-ultra-ultra rasistička partija “jevrejska domovina”, u kojoj su okupljeni militantni rasisti koji jednom nogom stoje u koaliciji, a drugom na Mjesecu.

Svi ovi klubovi izaslanika se međusobno pokušavaju nadmetati. Kada neko predloži iracionalan tekst nekog zakona, drugi se osjeća primoranim predložiti još iracionalniji.

Sve ovo je moguće jer Izrael nema Ustav. Mogućnost Vrhovnog suda da poništi zakone koji “nisu u skladu sa Ustavom” nije nigdje definisana.

Upravo sada kada vlade SAD-a i Izraela stoje u konfliktu zbog gradnje naselja, rasistička groznica bi mogla inficirati sve dijelove koalicije.

Ako u krevet legnete s psom nemojte biti iznenađeni ako se probudite s buhama. Neka oni koji su birali ovu koaliciju ne budu iznenađeni ovakvim zakonima koji bi navodno trebalo da štite izraelsku demokratiju.

Ime koje bi najbolje odgovaralo ovim svetim ratnicima bilo bi “rasisti za demokratiju”.

Napisao: Uri Avnery (Autor je bivši član izraelskog Knesseta, a danas je aktivan u izraelskom pokretu za mir.)
Izvor: zope.gush-shalom.org
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba