Neizbježan sektaški rat: ponovno iscrtavanje mape Bliskog Istoka

Tople Zaljevske vode djeluju mirno posmatrajući sa mjesta gdje sjedim. Ali ta smirenost teško da odražava konflikte koji u ovoj regiji ne jennjavaju. Euforija takozvanog Arapskog proljeća je odavno nestala, a ono što je preostalo je regija u prenagljenoj tranziciji, bogata resursima i opterećena  historijom kojom je lahko manipulisati. Niko ne može vidjeti kako će budućnost izgledati, ali mogućnosti su bezbrojne i vjerovatno tragične.

Tokom mojih brojnih posjeta regionu, nikada se nisam suočio sa tako nejasnom slikom budućnosti, uprkos činjenici da su borbene linije ucrtane kao nikada ranije. Vlade, intelektualci, sekte i cijele zajednice postrojavaju se na obje strane mnogobrojnih podjela. Ovo se dešava u različitim stepenima svuda po Bliskom Istoku, zavisno od lokacije konflikta.

Neke zemlje su direktno zahvaćene krvavim i odlučujućim konfliktima, revolucijama koje su skrenule sa puta – kao u Egiptu, ili pobunama koje se pretvore u najdestruktivniji građanski rat – kao u Siriji. S druge strane, oni koji su zasada pošteđeni agonije rata, prilično su uključeni u finansiranje različitih zaraćenih strana, prijevoz oružja, treniranje boraca i vođenje medijskih kampanja podrške jednoj zaraćenoj strani protiv druge. Nikakav imaginaran koncept kao što je objektivnost medija više ne postoji, čak ni u relativnom smislu. U nekim slučajevima ipak, linije nisu iscrtane sa bilo kakvim stepenom sigurnosti. Među redovima protivnika Ba’athovog režima u Damasku, grupe su prebrojne  da bi se brojale, a njihovi vlastiti savezi se mijenjaju tako da niko od medija to ili ne primjećuje ili se ne trudi izvijestiti o tome. Mi dobrovoljno pišemo o “opoziciji”, ali u realnosti ne postoje istinski ujedinjavajuće političke ili vojne platforme, bilo da je to Više Vojno Vijeće, Državno Sirijsko Vijeće ili Sirijska Državna Koalicija.

Na interaktivnoj mapi koju je uradila Al Jazeera na osnovu nečega što djeluje kao veliki broj pretpostavki, vojno vijeće tvrdi da “ima u svojoj komandi 900 grupa i ukupno 300 000 vojnika”.  Tvrdnja koja se odnosi na stvarnu kontrolu nad ovim trupama može biti lahko osporena s obzirom da postoje mnogobrojne grupe koje djeluju s ciljem ostvarenja njihovih vlastitih ciljeva, ili ujedinjene unutar različitih vojnih platformi, bez da su odani bilo kakvim političkim strukturama, niti u Istambulu, niti drugdje. Međutim, lahko je povezati vječiti konflikt sa navodno inherentno nasilnim Bliskim Istokom. Tokom skoro dvije decenije, mnogi su upozoravali da bi američka vojna intervencija u Iraku mogla eventualno “destabilizirati” cijelu regiju. Termin “destabilizirati” je relevantan, s obzirom da je Izrael uradio više nego što je potrebno za destabilizaciju nekoliko zemalja, tako što neke okupira, dok druge uništava. Ali, izgledi za političku destabilizaciju su mnogo zlokobniji kada je najjača država na svijetu uložila veliki dio svoje moći i finansijskih resursa da bi se to moglo sprovesti.
U period od 1990-1991., a onda ponovo 2003. i 2006. godine, Irak je korišten kao ogromno polje za eksperimentisanje sa ratom,  za “građenje države” i građanski rat koji je izazvala Amerika. Regija nikada nije iskusila takve podjele koje su bile u skladu sa sektaškim linijama, kao tada. Diskurs koji je pratio američki rat bio je bezobrazno sektaški usmjeren protiv većinskih Šija koji su tlačili Sunije, koje su bile u manjini. Preuredili su jednu od najkomplikovanijih političkih krajolika u svijetu, u periodu od samo nekoliko sedmica, na osnovu šematskog plana koji su zamislili “stručnjaci” sa jako malo stvarnog životnog iskustva iz Washingtona.

Ne samo da je Irak rastrgan na komadiće, nego je nekoliko puta iznova preuređivan da bi bio usklađen sa američkom nesposobnošću za shvatanje historije. Irak nastavlja da pati, čak i nakon što je Amerika navodno povukla svoju vojsku. Hiljade su poginule u Iraku u toku posljednjih par mjeseci, sa žrtvama etiketiranim kao članovi jedne ili druge sekte. Ali, iračka bolest je sada postala stanje regije. I, poput Amerike kada upada na teritoriju suverenih zemalja i preuređuje političke granice, grupe poput “Islamska Država Irak i al-Sham” (IDIŠ), djeluju kad god nađu za shodno, bez obzira na geografske granice. Formiran u Iraku 2006. godine, poput el-Kaide u Iraku, IDIŠ je bio moćan faktor u aktuelnom divljem ratu u Siriji. Uprkos svojoj lošoj reputaciji, izgleda da se ne suočava sa problemima da nađe pristup i resurse. Što je još gore, u nekim dijelovima Sirije djeluje kao dio na neki način stabilne ekonomije, koja daje veće privilegije od domaćih sirijskih grupa. Ovakve grupe nikada ne bi postojale u Iraku, ili se kretale sa lahkoćom prema drugim zemljama, da nije bilo američke invazije.
Oni djeluju kao privatne vojske, podijeljene u manje grupe iskusnih boraca, koji su sposobni da se kreću kroz granice i preuzimaju kontrolu nad cijelim zajednicama. El-Kaida, prije 12 godina jedva poznata grupa, sada je postala značajan dio interesne skupine u budućnosti cijele regije Bliskog Istoka. Zemlje koje ne prolaze kroz previranja poput onih u Siriji i Iraku, shvataju da nije prekasno da igraju ulogu posmatrača. To je totalan i bezrezervan rat koji tek nastaje, i nema vremena za neutralnost. Zabrinjavajuća predviđanja fizičkih promjena krajolika u regiji su dobrano u toku, i izgleda da je jako malo zemalja pošteđeno. Nedavni članak Robina Wrighta u New York Times-u “Zamišljanje nove mape Bliskog Istoka” je tipična špekulacija od strane američkih političkih i medijskih elita o Bliskom Istoku. Ozbiljno su je primijenili prije i nakon američke invazije na Irak, gdje su uklesali u ovu arapsku zemlju sve što je odgovaralo američkim interesima, tipičnom metodom “zavadi pa vladaj”.

Međutim, ovaj put očekivanja su zastrašujuće ozbiljna i stvarna. Svi glavni igrači, čak i oni koji se prividno protive jedni drugima, ustvari doprinose podjelama. Prema Wrightu, ne samo da bi zemlje mogle postati isjeckane tako da ima više manjih zemalja, već bi neki isjeckani dijelovi određenih zemalja mogli biti spojeni odsječenim dijelovima susjednih zemalja. Čak “gradovi-države, oaze višestrukih identiteta poput Bagdada, dobro naoružanih enklava kao što je Misurata, libijski treći najveći grad, ili homogenih zona kao što je Jabal al-Druze u južnoj Siriji – mogu napraviti veliki povratak, čak i unutar zemalja”, piše Wright. Prateći grafik bio imao je naslov: “Kako bi 5 država moglo postati 14”. Čak i ako se ova predviđanja nikada ne ostvare, ona sama po sebi govore o nepobitno promjenjivoj prirodi sukoba na Bliskom Istoku, gdje su zemlje uvučene u rat. Nove borbene linije su sada sektaške, nose simptome iračkog nemilosrdnog građanskog rata. Zapravo, igrači su manje-više isti, osim što je “igra” sada proširena izvan iračkih šupljikavih granica, na jedan mnogo veći prostor gdje su militanti u prednosti. Odavde, tople zaljevske vode izgledaju mirno, ali samo naizgled.

Ramzy Baroud
preuzeto sa: http://antiwar.com