Iranski predsjednički izbori: Za koga će to sunnije glasati

Svaki od kandidata izrekao je veliki broj obećanja sunnijskoj manjini; međutim, kandidat koji je bio najaktivniji po ovom pitanju je Mehdi Karroubi. Karroubi je postao poznat kao zaštitnik sunnija nakon velikog broja posjeta koje je napravio provincijama koje imaju većinu sunnijskog stanovništva, kao što je Sistan, Kurdistan i Kermanshah. Takođe, on je napravio specijalnu izjavu o pravima etničkih i vjerskih manjina.

Iransko društvo je demografski mozaik koji sadrži brojne vjerske manjine poput kršćana, Jevreja, zoroastrijanaca, behaija, zatim manjine koje oni smatraju sektama – sunnije, šijje ismailije, šijje zejdije, te etničkih manjina poput Azera, Baluka, Kurda, Arapa i Turkmena. Pored ovih manjina tu je i većina koju čine Perzijanci, koji su etnička većina, i šijje dvanaestoimamci koji su vjerska većina. Međutim, sunnije u Iranu smatraju se potlačenom manjinom.

Progon sunnija

Postoje različite vrste progona koje su prakticirane protiv sunnija, a najčešći i najžešći su oni koji se temelje na teoriji na kojoj je baziran iranski politički sistem. Onima koji ne vjeruju i koji ne priznaju vladajuću teoriju, „wilayat al-faqih“ ( Guardianship of the Jurist- vlast fakiha, skrbnika) nije dozvoljeno da dođu na važan politički položaj ili da dobiju poziciju u vlasti, niti da budu dio intelektualne elite Irana.

A pošto je ova teorija produkt šiizma (iranski ajatollah Homeini ju je učinio obaveznom), nije vjerovatno da će je sunnije prihvatiti. Kao rezultat toga, od  „Islamske revolucije“, ova teorija je bila prepreka integraciji sunnijske manjine u iransko društvo. Takvi politički progoni su utvrđeni i potvrđeni direktno u ustavu „Islamske republike“ u kojem stoji da predsjednik mora biti Iranac šijja koji vjeruje u teoriju „wilayat al-faqih“. Shodno tome, u zadnjih 30 godina u Iranu nije bio nijedan predsjednički kandidat koji je bio sunnija, niti je bilo ijednog sunnijskog ministra. Štoviše, nijedan sunnija nije bio imenovan kao guverner neke provincije sa sunijskom većinom.

Znači progon sunnija u Iranu direktno je povezan, i bazira se na članovima iranskog ustava. Takođe taj progon se može naći i u srcu šitskih rituala; sunnije se sedmično ponižavaju u onome što je poznato kao šitske molitve koje se recitiraju u kolektivnim ritualima. Ove molitve sadrže proklinjanja savremenih i prijašnjih sunnija. Takvi eksplicitni izrazi mržnje stavili su sunnijsku manjinu u Iranu u podređeni položaj. Sunnije predstavljaju oko 20% iranskog stanovništva, koji broji 70 miliona stanovnika, i oni pripadaju različitim etničkim grupama kao što su Kurdi, Baluki, Turkmeni, Arapi i Tališi (Talishis).

Iranska sunijska manjima se suočava sa sistematskim tlačenjem; njene vođe, poput Ahmeda Mufti Zadeha i šejha Ali Dahwary-a, se zatvaraju i pogubljuju. Također, vlasti su uništile veliki broj sunnijskih džamija kao oblik kolektivne kazne. Sunnijske vjerske škole nisu službeno priznate, lokalne TV stanice u provincijama sa sunijskom većinom su prisiljene da puštaju šitske misionarske programe i nije dozvoljen sunnijski ezan.

Gore spomenuti fakti oko proganjanja sunnijske manjine u Iranu su dio sistematskog procesa koji se odvija od uspostavljanja „Islamske republike”, ali se mora uzeti u kontekstu Bliskog istoka, gdje u mnogim zemljama većina tlači manjine. Međutim, pitanje koje je sada postalo važno jeste rastuća važnost sunnijskih glasova u Iranu.

Sunnijska izborna „težina”

Rastuća važnost sunijskih glasova može se pripisati dvama faktorima:
1) jedinstvu sunnijskih glasača pod vođstvom sunnijskih učenjaka i sunnijskih poslanika
2) rastući regionalni i međunarodni pritisak na Iran, te potreba sistema da umiri bijes stanovnika na graničnim oblastima, u kojima su većina stanovništva sunnije.
Općepoznato je da su se sunnije uzdržavale od izlaska na izbore zbog nevjere da mogu ostvariti svoja prava kroz izabrana politička tijela. Ali ovaj stav se počeo mijenjati dolaskom reformista na vlast. 1997. godine sunnije su glasale za Khatamija, i to u velikom broju, što je rezultiralo fenomenalnim preokretom u predsjedničkim izborima.

Takođe, na sedmim i osmim parlamentarnih izborima svjedočili smo najvećim preokretima u historiji „Islamske republike”. Iranske sunnije su se okoristile od relativno liberalnog političkog okruženja za vrijeme vladavine Khatamija; oni su oživjeli ulogu Unije iranskih sunnijskih učenjaka, ojačali su veze između različitih sunnijskih grupa na graničnim oblastima, osnovali su mnoge radio stanice i novine, te su oživili ulogu studentskih unija i ženskih organizacija. Zbog toga, već na predsjedničkim izborima 2005.godine se osjetila važnost sunnijskih glasova, a prvi koji je priznao takvu promjenu bio je Mustafa Moein, koji se natjecao sa Hašemi Rafsanždanijem, Mehdi Karubijem i Ahmedinedžadom. Ako bi bio izabran, Moein se obavezao da će imenovati prvog sunnijskog ministra u historiji „Islamske republike”. Kao rezultat toga on je dobio 874.000 glasova, od kojih je 479.000 došlo iz provincija Sistan i Baluchistan. Ove dvije provincije se uobičajeno smatraju znakovima izborne sklonosti sunnija pošto većinu njihovih stanovnika čine sunnije.

Sunnije imaju više od 2 miliona glasova , a oni su podijeljeni po Kurdistanu, Khorosanu, Zapadnom Azerbejdžanu, Gilanu, Gilstanu i Ahvazu. Međutim, zbog toga što su ove provincije naseljene sa sunnijama i šitima, teško je znati koga sunnije preferiraju u ovim područjima. Glasovi koje je dobio Mustafa Moein u izborima 2005.godine dali su do znanja da je sunnijsko socijalno vođstvo sposobno da ubjedi sunnije da se okupe oko jednog kandidata koji se bavi njihovim problemima.

Štoviše, sunnijske mase pokazale su rastuću tendenciju da slijede svoje vođstvo kada je Moein izgubio u trci za predsjednika i kada se drugi krug predsjedničkih izbora sveo na Ahmadinedžada i Rafsandžanija. Iako je Rafsandžani izrazito nepopularan među sunnijama, posebno onima koji žive u priobalnim dijelovima zbog toga što su oštećeni njegovim investicionim projektima, 155.000 glasača iz Sistana glasalo je za Rafsandžanija

Vanjski pritisak

 

Drugi razlog rastuće važnosti sunnijskih glasova jeste regionalni i međunarodni pritisak na iranski sistem, te potreba vlade da smiri većinski sunnijske stanovnike koji žive u pograničnim oblastima. Vrlo je važno napomenuti da su sunnije u Iranu koncentrirane u graničnim dijelovima, dok perzijska šitska većina živi u velikim gradovima.

Uspon i autonomija Kurda u iračkom dijelu Kurdistana, nezavisna država Turkmenistan, naoružane grupe Balučistanaca u Pakistanu, koje sarađuju sa Al Kaidom, odmah na iranskoj granici su izazvali strah među vođstvom „Islamske republike”, natjeravši ih da razmotre način kako da postupaju sa sunnijskom manjinom. Znači, potreba za većim prostorom za manevriranje, uzevši u obzir događanja u regionu, te vanjski pritisak, natjerao je sistem (režim) da prihvati mnogo labaviji pristup prema sunnijama.

Dolazak Obame na vlast i promjena međunarodnog političkog okruženja dovela je do potrebe da se stabilizuje situacija u sunnijskim oblastima Balučistana jer međunarodna šutnja o vladinom tlačenju neće dugo potrajati. Zbog toga, svaki predsjednčki kandidat se nada da će privući što veći broj sunnijskih glasova. Za vrijeme svoje posjete gradu Zahedanu, Mehdi Karroubi se susreo sa Molavi Abdulhamidom, jednim od najznačajnijih sunnijskih ličnosti u Iranu, i objavio da će, ako bude izabran, obnoviti ustavna prava da bi se zaštitila prava manjina. Također, on se obavezao da će okončati progon protiv njih na političkom, ekonomskom i kulturalnom nivou, dopustiti im da zauzmu više upravne pozicije i položaje, da koriste svoje lokalne jezike i da će eliminirati prepreke za sunnije koji žele da studiraju na prestižnim iranskim univerzitetima. Karroubi se obavezao da će imenovati sunnijskog ministra u svojoj vladi. Međutim on je obećao da će učiniti i nešto više od toga: zaustaviti sigurnosni pristup prema sunnijama i smatrati ih građanima Irana, a ne nekim agentima stranih sila.

Za koga će sunnije glasati?

 

Napori i pokušaji Mehdi Karroubija da dobije sunijske glasove natjerale su druge kandidate da slijede njegov put. Mirhossein Mousavi je posjetio kurdski grad Mahabad, objavivši da će prva stvar koju će uraditi, ako bude izabran, predložiti zakon u parlamentu o povećanju snaga i ovlasti lokalnih vijeća. Sva obećanja koje je izrekao bivši iranski premijer su dio njegovog generalnog izbornog programa, kao što su projekti izgradnje javnih stambenih naselja ili eliminacija korupcije. Znakovito, Mousavi je obavezao da će izgraditi prvu veliku džamiju za iranske sunnije, koji džummu namaz obavljaju u stranim ambasadama. Nakon što je posjetio Mahabad on je otišao u Sistan i susreo se sa Molavi Abdulhamidom, koji je postao magnet za predsjedničke kandidate koji imaju aspiracije na sunnijske glasove. Od njegove posjete kruže glasine da je Abdulhamid napustio Karroubija i da će podržati Mousavija na predstojećim izborima.

Malo je vjerovatno da će sunnije glasati za Ahmadinedžada, koji je svoju vladavinu počeo sa osjećajem gorčine zbog toga što su sunnije podržale njegove suparnike. Pod Ahmedinedžadom nasilje protiv sunnija Balučistana se povećalo. Nakon što su Karroubi i Mousavi posjetili sunnijske oblasti, Mujtabi Thamara Hašemi, šef Ahmedinejadovog izbornog štaba, otišao je u Zahedan na sastanak sa Abdulhamidom, koji je na početku odbio da se sastane sa njim. Nakon sastanka,Moulavi je objavio da on neće podržati Ahmadinedžada. Ahmadinedžad nije uspio da umiri sunnije za vrijeme svoje zadnje godine vladavine stvaranjem pozicije savjetnika za sunnijske poslove zbog toga što je bilo prekasno da obuzda sunijski bijes prema njemu.

S druge strane Mohsen Rezaei nije učinio nikakav napor da privuče sunnijske glasače na svoju stranu zbog toga što zna da je to uzaludan napor; nelogično je da sunnije glasaju za njega poslije onoga što su iskusili od ovoga bivšeg oficira Revolucionarne garde. Zbog svega toga većina sunijskih glasova u Iranu će otići Mirhoseinu Maousaviu, dom će mali dio otići Karroubiju. A ako Karroubi prođe u drugi krug, a protiv njega bude neki konzervativni kandidat, glasovaće za Karroubia.

Sve u svemu, sunnije u Iranu su uspjele prevazići period slabosti u kojem su živjeli 30 godina, i došli su do stepena da mogu imati svoje građanske socijalne organizacije koje su politički aktivne. Uprkos svim ograničenjima sunnijski glasači su se pokazali sposobnim da se ujedine oko jednog stava, stvarajući „izbornu težinu” koja se ne može ignorirati. Molavi Abdulhamid je postao značajan vođa iranske sunnijske manjine, koji je sposoban držati balans između različitih kandidata predstojećih iranskih predsjedničkih izbora. Što je najvažnije sunnije u Iranu su uspjele malo popraviti svoj status bez ikakve pomoći izvana.

 

 

Napisao: Dr. Fathi al-Maraghy – ekspert za Iranski politički sistem u Al Ahram Centru za političke i strategijske studije

Izvor:IslamOnline
Prevod i obrada:IslamBosna