Da li su umrli svjesni posjete živih i njihovih selama? (II.dio)

Uz to, mi naše tvrdnje ne temeljimo samo na snovima, već navodimo i druge argumente i uporišta.

Tako se u jednom vjerodostojnom (sahih) hadisu potvrđuje da umrla osoba saobraća s onima koji je ispraćaju nakon njena ukopa.

Muslim u svome Sahihu bilježi hadis koji prenosi ‘Abdurrahman ibn Šimasa el-Mehri; on kaže: “Posjetili smo ‘Amra ibn el-’Àsa1’1 kada je već bio na samrti. On je dugo plakao, licem okrenut prema zidu.

‘Zašto tako plačeš, oče?’ – upitao ga je njegov sin. – ‘Zar te Božiji Poslanik, neka su na nj mir i blagoslovi Allahovi, nije obradovao tim i tim!?’

Na to se on okrenuo.

 ‘Najbolje na šta računam’, rekao je, ‘jest posvjedočenje da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed poslanik Božiji. Ja sam, eto, prošao kroz tri faze. Najprije sam bio takav da niko kao ja nije mrzio Poslanika, i jedino što sam želio bilo je da ga se domognem i ubijem ga. Da sam u takvom stanju umro, bio bih jedan od stanovnika Vatre.

Međutim, kada je Allah u moje srce uveo islam, susreo sam Poslanika i rekao mu: – Pruži ruku, hoću da ti dam prisegu na vjernost! -, i on je pružio svoju desnicu. No, ja sam povukao svoju ruku!

Šta ti je ‘Amre?! – rekao je.

Htio bih to nečim usloviti – kazao sam.

Čime? – upitao je on.

Da mi bude oprošteno – rekao sam.

Zar ne znaš da islam poništava ono što je bilo prije njega, da hidžra poništava ono što je bilo prije nje, da hadž poništava ono što je bilo prije njega?! -upitao je.

U tom trenutku niko mi nije bio draži od Božijega Poslanika, niti je u mojim očima iko bio veličanstveniji od njega. Iz poštovanja i divljenja prema njemu ne bijah u stanju njime ispuniti svoje oči, i da me je neko zamolio da mu ga opišem, ja to ne bih mogao, jer ne mogoh tada njime napuniti svoje oči! Da sam u takvom stanju umro, ponadao bih se da ću biti jedan od stanovnika Dženneta.

Nakon toga, upali smo u neke stvari i ne znam kakvo mi je stanje u njima. Zato, kada umrem, neka me ne prati ni narikača ni vatra, a kada me spustite u kabur, dobro me zatrpajte zemljom i kod mezara mi se zadržite onoliko koliko se zadrži kad se zakolje kurban i podijeli se njegovo meso – da toliko budem u vašem društvu, dok ne vidim čime ću uzvratiti izaslanicima Gospodara svoga!”

Ovo nedvosmisleno ukazuje na to da se umrli združuje s prisutnima kod svoga kabura, da im se raduje.

Od jedne grupe iz prvih generacija muslimana zabilježeno je da su oporučili da im se, prilikom njihova ukopa, uči nešto iz Kur’ana na njihovim mezarovima.

‘Abd el-Haqq kaže: “Prenosi se da je ‘Abdullah ibn Omer naredio da mu se, kod njegova kabura, prouči sura El-Beqare”.

Tog stanovišta bio je i El-Mu‘alli ibn ‘Abd el-Rahman, dok je imam Ahmed to najprije osuđivao, budući da za to nije nalazio potvrdu u Predaji, da bi kasnije taj svoj stav revidirao.

El-Hallal u svome Zborniku (El-Džami‘u), u poglavlju ‘O učenju kod kabura’, kaže: “Pričao nam je El-‘Abbas ibn Muhammed eI-Dewri, pozivajući se na Jahju ibn Mu’ina a on na Mubeššira el-Halebija, kojem je pričao ‘Abd el-Rahman ibn eI-‘Ala’ ibn el-Ludžladž, prenoseći od svoga oca, sljedeće: ‘Moj otac mi je rekao: – kaže on, “Kad umrem, spusti me u kabur i reci: Bismillahi we ‘ala sunneti Resulillahi (u ime Allaha i po sunnetu Njegova Poslanika) – a zatim me dobro zatrpaj zemljom i kod glave mi prouči početak sure El- Beqare, jer sam čuo da tako kaže i ‘Abdullah ibn Omer!” ‘Abbas el-Dewri kaže: “Pitao sam Ahmeda ibn Hanbela: ‘Znaš li nešto o učenju na kaburu?’ i on mi je rekao da ne zna. Isto sam upitao i Jahju ibn Mu‘ina i on mi je ispričao ovaj hadis”.

El-Hallal kaže: “Pričao mi je El-Hasan ibn Ahmed el- Werraq, a njemu ‘Ali ibn Musa el-Haddad, koji je bio poznat po svojoj iskrenosti i istinoljubivosti; on kaže: ‘Bio sam s Ahmedom ibn Hanbelom i Muhammedom ibn Qudamom el-Džewherijem na jednoj dženazi, pa kad je umrli bio ukopan, jedan slijep čovjek je sjeo i pored kabura počeo učiti (Kur’an).

“Hej ti!”, rekao mu je Ahmed, “učenje kod kabura je novotarija u vjeri!”

Međutim, kad smo izašli iz mezarluka Muhammed ibn Qudame je upitao Ahmeda ibn Hanbela:

‘Oče ‘Abdullahov, šta ti misliš o Mubešširu el-Halebiju?’ ‘Pouzdan čovjek’, odgovorio je Ahmed.

‘Jesi li šta od njega zapisao?’

‘Jesam’.

‘Eto’, rekao je Qudame, ‘taj Mubeššir mi je ispričao, prenoseći od ‘Abd el-Rahmana ibn el-‘Alaa ibn el-Ludžladža, a ovaj od svoga oca, da je on ostavio oporuku da mu se, kad bude ukopan, kod glave prouči početak sure El-Beqare i njezin završetak!’ ‘Čuo sam Ibn Omera kad je isto to oporučivao!’, dodao je.

Ahmed mu je tada rekao: ‘Vrati se i reci onome neka nastavi učiti!”

El-Hasan ibn el-Sabah el-Za‘ferani kaže: “Pitao sam Šafiju o učenju kod kabura i on mi je rekao: ‘Nema zapreke (La be’se biha)!”

El-Hallal također navodi i riječi El-Ša‘bija, koji kaže: “Ensarije su praktikovale da, kad neko od njih umre, odu do njegova kabura i tamo uče Kur’an”.

On dalje kaže: “Ebu Jahja el-Naqid mi je rekao: ‘Čuo sam El-Hasana ibn el-Džerwija kako kaže: – Prošao sam pored mezara svoje sestre i kod nje proučio “Tebareke”10, zbog sadržaja kojeg ova sura nosi u sebi. Nakon toga došao mi je jedan čovjek i rekao mi: “Sanjao sam tvoju sestru. Rekla mi je: ‘Neka Allah Ebu ‘Alija nagradi dobrim – lijepo sam se okoristila onim što je proučio!”

El-Hasan ibn el-Hejsem mi je pričao: “Čuo sam Ebu Bekra ibn el-Atruša ibn binti Ebi Nasra ibn el-Timara kako kaže: ‘Jedan čovjek je petkom dolazio kod kabura svoje majke i tu učio suru Jasin. Jedanput je, nakon proučene sure, rekao:

Bože moj, ako dijeliš sevap od ove sure koju sam proučio, onda ga podijeli svima u ovom mezarluku!”

Sljedećeg petka mu je došla jedna žena i upitala ga je li on taj i taj. Kad je rekao da jest, rekla mu je: ‘Meni je umrla kćerka. Izišla mi je na san i ja sam je vidjela kako sjedi na ivici svoga mezara. Kad sam je upitala zašto tu sjedi, rekla mi je: – Taj i taj je došao posjetiti kabur svoje majke i tu je proučio Jasin. Sevap od toga je namijenio svima u našem mezarluku, pa nas je sve zapahnulo od toga – ili je rekla: – pa nam je oprošteno, ili nešto slično tome!”

Kod El-Nesaija, i još nekih drugih, nalazimo hadis koji prenosi Ma‘qil ibn Jesar el-Mezeni u kojem Poslanik kaže: “Učite suru Jasin kod vaših umrlih!”

Moguće je da se pod ovim podrazumijeva učenje ove sure kod samrtnika koji umire, kao što je Poslanik još rekao: “Navodite vaše umrle da izgovore La ilahe illallah!”, a moguće je i da se pod tim misli na učenje kod kabura.

Ovo prvo je vjerovatnije, iz sljedećih razloga:

 zato što je ovaj hadis istovrstan s hadisom: “Navodite vaše umiruće- da izgovore La ilahe illallah!”;  zato što se samrtnik doista okorištava ovom surom, jer se u njoj spominje jedinost Božija (tewhid), povratak svome Gospodaru (el-me‘ad), radosna vijest o Džennetu koji čeka sljedbenike tevvhida, te težnja za tim da se umre u njemu, što se sve nalazi u riječima Uzvišenoga: Kamo sreće da moj narod znade zašto je meni moj Gospodar oprostio i od počašćenih me učinio! (Jasin, 26). Preko toga, naime, duša očekuje dobro, u njoj se javlja nagovještaj predstojećeg dobra i ona počinje osjećati dragost zbog skorog susreta s Allahom, pa tako i Allah poželi susret sa njom! Ova sura doista predstavlja srce Kur’ana i ima čudesnog utjecaja u njezinu učenju kod samrtnika. Ebu Feredž ibn el-Džewzi kaže: “Bili smo prisutni kod našeg šejha Ebu el-Waqta ‘Abd el-Ewwela kad je bio na samrti. Naši posljednji trenuci s njim protekli su tako što je on pogledao u nebo i nasmiješio se. “Kamo sreće da moj narod znade zašto je meni moj Gospodar oprostio i od počašćenih me učinio!”, rekao je i izdahnuo”; praksa je ljudi i njihov običaj, kako ranije tako i danas, da kod samrtnika uče suru Jasin; da su ashabi iz Poslanikovih riječi: “Učite suru Jasin kod vaših umirućih!” razumjeli da se to odnosi na njezino učenje kod kabura, oni to sigurno ne bi izostavljali i to bi bilo nešto uobičajeno, poznato među njima; samrtnikovo okorištenje slušanjem (poruka) sure Jasin i usredsređenje njegova srca i njegovih misli na to kod njezina učenja u njegovim posljednjim dunjalučkim trenucima – to je ono na šta se aludiralo u ovom hadisu.

Što se tiče učenja Jasina na kaburu umrloga, umrli za to neće biti nagrađen, budući da se nagrada (sevap) postiže ili učenjem ili slušanjem, a to oboje spada u kategoriju djela – dakle onoga što je za umrloga prestalo važiti s trenutkom njegove smrti.

Hafiz Ebu Muhammed ‘Abđ el-Haqq el-Išbili, u komentiranju ovoga pitanja kaže: “Spominje se da umrli pitaju za žive i da su im poznate njihove riječi i njihova djela. Ebu ‘Omer ibn ‘Abd el-Berr navodi hadis koji prenosi Ibn ‘Abbas, u kojem Poslanik kaže: ‘Nema toga ko prođe pored kabura svoga brata vjernika kojega je poznavao i nazove mu selam, a da ga ovaj ne prepozna i ne uzvrati mu na njegov selam!’

Ovo se prenosi i hadisom koji koji se uzima od Ebu Hurejre, a on izravno od Poslanika, u kojem stoji: “A ako mu nazove selam, a nije ga poznavao, on mu selam uzvrati!” On još kaže: “A navodi se i hadis ‘Aiše – Bog njome bio zadovoljan! – koja kaže: ‘Božiji Poslanik, neka su na nj mir i blagoslovi Božiji, rekao je: Koji god čovjek posjeti mezar brata svoga i posjedi kod njega, brat njegov osjeća radost zbog njegova prisustva, sve dok on ne ode odatle!”

U ovom odjeljku hafiz Ebu Muhammed kao argument navodi hadis Ebu Hurejre, koji bilježi Ebu Dawud u svome Sunenu, u kojem Poslanik kaže: “Nema toga ko meni selam nazove, a da mi Allah ne povrati dušu kako bih mu mogao na selam uzvratiti!”

On kaže: “Sulejman ibn Nu‘ajm kaže: “Usnio sam Božijega Poslanika, s.a.vv.s., pa sam mu rekao: ‘Božiji Poslanice, razumiješ li ti one koji ti dolaze i nazivaju ti selam?’ ‘Razumijem’, odgovorio je on, ‘i uzvraćam im na selame!”

‘A on ih je’, kaže on, ‘učio da, kada uđu u mezarluke, kažu: Es-selamu ‘alejkum ehled-dijar…”, itd. do kraja hadisa. Ovo nedvosmisleno ukazuje na to da je umrli svjestan selama onoga ko mu taj selam upućuje i dove onoga koji za nj dovu upućuje”.

Ebu Muhammed kaže: “Navode se i riječi El-Fadla ibn el-Muweffeqa: ‘Svakoga dana posjećivao sam kabur svog oca, a nekada sam to činio i više puta na dan. Jednog dana sam, u tom mezarluku, prisustvovao nekoj dženazi i, kako sam bio u velikoj žurbi, tog dana ga nisam posjetio. Odmah te večeri izišao mi je na san i rekao mi: „Zašto mi danas ne dođe, sine?!

Oče – upitao sam ga – zar ti znaš da ja dolazim kod tebe?!

Ih, sine! – rekao je. – Pa ja tebe, Allaha mi, gledam čim se ti pojaviš, tamo od mosta, pa sve dok ne dođeš do mene, posjediš i odeš! I gledam te sve dok opet tamo ne prijeđeš most!”

Ibn ebi el-Dunja kaže: “Pričao mi je Ibrahim ibn Beššar el-Kufi; kaže: ‘Pričao mi je El-Fadl ibn el-Muweffeq… -, i naveo gornji iskaz.

Pouzdano se zna da je ‘Amr ibn Dinar rekao: “Svaka umrla osoba zna šta se dešava u njegovoj porodici nakon njezine smrti. Oni ga gasule i umotavaju u ćefine a on ih posmatra, gleda u njih!”

Također se pouzdano zna da je Mudžahid rekao: “Čovjek se, doista, u svome kaburu veseli ispravnosti svoga djeteta koje je ostalo iza njega!”

Na ovo također upućuje i praksa ljudi od najstarijih vremena pa sve do danas – naime, da umrlome uče ‘talqin“ nad njegovim kaburom. Da on to, dakle, ne čuje i da nema koristi od toga, ‘talqin’ ne bi imao nikakva smisla i bio bi apsurdan.

Kad je imam Ahmed upitan o ‘talqinu’, on se pohvalno izarazio o njemu, a kao argument za to naveo je činjenicu da je on općeusvojena praksa kod muslimana.

U vezi s ‘talqinom’ prenosi se i jedan slabi (da‘if) hadis koji bilježi Taberani u svom Mu’džemu, a koji se navodi od Ebu Umame. Tu stoji da je Božiji Poslanik, s.a.vv.s., rekao: “Kada neko od vas umre i kada ga zagrnete zemljom, neka jedan od vas stane ponad njegove glave i neka rekne: ‘O ti, sine te i te!’, jer on doista čuje, samo što nije u stanju odgovoriti, a zatim neka to isto ponovi i drugi put – umrli se tada uspravlja u sjedeći položaj – i neka opet ponovi: ‘O, sine te i te!’ Umrli tad rekne: – Uputi nas, Bog ti se smilovao! – no, vi ne čujete. ‘Sjeti se onoga s čime si napustio ovaj svijet!’, neka rekne onaj. ‘To je šehadet da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammeđ Njegov poslanik; da si zadovoljan sa Allahom kao Gospodarom, sa islamom kao svojom vjerom, sa Muhammedom kao poslanikom i s Kur’anom kao svojim vodičem!’ Tako Allah i Njegov Poslanik njemu budu najjači argument pred njima dvojicom!

Neko je upitao: ‘Božiji Poslaniče, šta ako se ne zna ko mu je mati?!’ ‘Pozvaće se na njegovu pramajku Havu!’, odgovorio je Poslanik”.

Premda vjerodostojnost ovog hadisa nije potvrđena, njegova permanentna primjena, posvuda i tokom vremena, bez dovoljne osude njegova prakticiranja, te činjenica da Allah nikada nije dopustio – i neće dopustiti – da ummet koji je najpotpuniji i najsavršeniji razumom i koji baštini najraskošnije spoznaje, bude doveden u situaciju da se obraća nekome ko ne čuje i ne shvaća, da to još smatra nečim lijepim i poželjnim, a da to niko iz njegovih redova ne osuđuje, da se taj običaj zadržava iz generacije u generaciju, i da se potonji u tome povode za ranijima, kao takvo ima svoju težinu.

Naime, da onaj kome se obraća to obraćanje ne čuje, onda bi to, svakako, bilo u ravni obraćanja zemlji, drvetu, kamenu ili nečemu čega nema, što ne postoji, i ako bi takvo što neko odobrio, sva ulema bi, nesumnjivo, ustala protiv toga, to osudila i proglasila nesuvislim.

Ebu Davvud, u svome Sunenu, bilježi hadis s besprijekornim lancem prenosilaca, u kojem stoji “da je Poslanik, s.a.w.s., prisustvovao dženazi jednog čovjeka, pa kad je ovaj ukopan, rekao je: ‘Molite svome bratu postojanost, jer on se upravo sada ispituje!”

Poslanik je, dakle, izvijestio da je dotični tada ispitivan. Iz toga proizlazi – ako je već ispitivanje u toku – da umrli čuje i riječi ‘talqina’.

Od Poslanika se vjerodostojnom predajom prenosi “da umrli čuje bahat obuće (onih koji su ga ispraćali) kad se počnu razilaziti (sa dženaze)!”

‘Abd el-Haqq navodi riječi jednog pobožnjaka, koji kaže: “Umro mi je brat, pa mi je izišao na san. Upitao sam ga: ‘Brate, šta se desilo kad si položen u mezar?’

‘Došao mi je jedan s vatrenom buktinjom’, rekao mi je on, ‘i da neko za mene nije uputio dovu, bio bih nastradao!”

Šebib ibn Šejba kaže: “Moja majka mi je na samrti oporučila: ‘Sine, kad me ukopaš, stani pored moga mezara i reci:

-Majko Šebibova, izgovori La ilahe illallah!-, i ja sam tako postupio, te se vratio kući. Odmah te noći mi je izišla na san.

‘Sine’, rekla mi je, ‘zamalo nisam stradala, samo da me nije sustiglo La ilahe illallah. Dakle, ispunio si moju oporuku, sine!” Ibn ebi el-Dunja prenosi riječi Timadare bint Sehl, supruge Ejjuba ibn ‘Ujejne, koja kaže: “Sanjala sam Sufjana ibn ‘Ujejnu. ‘Neka Allah moga brata Ejjuba od mene nagradi svakim dobrom!’, rekao mi je. ‘On mene puno posjećuje, pa eto i danas je bio kod mene!’

‘Jesam!’, rekao je na to Ejjub. ‘Danas sam, zbilja, bio u El-Džebanu i posjetio njegov mezar!”

Vjerodostojnom predajom se prenosi od Hammada ibn Seleme, on od Sabita a ovaj od Šihra ibn Hušiba, da su dvojica ljudi: S‘ab ibn Džessame i ‘Awf ibn Malik bili pobratimi, te da je S‘ab rekao ‘Awfu:

“Pobratime, koji od nas dvojice prvi umre, neka se onom drugom javi preko sna! Može li?!”

“Dogovoreno!”, kazao je ‘Awf. I prvi je umro S‘ab, i ‘Awf je doista sanjao kao da je ovaj došao kod njega.

“Eh, pobratime!” – rekao sam, kaže on.

“Da, evo došao sam!”, kazao je.

“Šta je učinjeno s tobom?”, upitao sam ga.

“Oprošteno nam je”, rekao je, “nakon svih teškoća!” Na njegovu vratu ugledao sam crnu pjegu.

“Šta je to, pobratime?”, upitao sam ga.

“To je deset dinara koje sam posudio od tog i tog Jevrejina”, rekao mi je. “Eno ih u mome rogu, pa mu ih dadnite. I neka znaš, pobratime, da se nakon moje smrti ništa u mojoj porodici nije dogodilo a da o tome nije stigla vijest do mene! Znam čak i to da nam je prije nekoliko dana umrla mačka! I neka znaš da će mi za šest dana umrijeti i kćerka, pa eto, lijepo postupajte sa njom!”

Kad sam osvanuo, pomislio sam: Ovo je doista neki znak!!!, te sam otišao do njegovih. Oni su me lijepo dočekali.

“Dobro došao,  „Awfe!”, rekli su. “Zar tako postupate s čeljadima vaših pobratima?! Od kako nema S’aba, tebe više nikada k nama!”

Ja sam se pravdao, kako se to već običava činiti, a onda sam ugledao njegov rog, te sam ga odmah spustio dolje. Istresao sam sve iz njega i tu našao kesu s dinarima, i odmah ih odnio onom Jevrejinu.

“Je li ti S‘ab ostao nešto dužan?!”, upitao sam ga.

“Neka se Bog smiluje S‘abu”, rekao je on. “Bijaše jedan od najboljih ashaba Božijega Poslanika. Halal mu bilo!” “Ali, moraš mi reći!”, insistirao sam.

“Uredu”, odgovorio je. “Kazat ću ti: posudio sam mu deset dinara!”

Kad sam ih ja spustio pred njega, uzviknuo je: “To su, Boga mi, ti dinari!”

‘Jedno se, eto, obistini!’, pomislio sam.

“Ima li šta novoga nakon S’abova odlaska?”, pitao sam njegove ukućane.

“Ima”, rekli su. “Desilo nam se to i to, to i to.”

“Dalje, dalje!”, govorio sam.

“Eto, prije nekoliko dana umrla nam je mačka!”, rekli su.

‘To je drugo!’, pomislio sam.

“A gdje je moga pobratima kćerka?”, upitao sam.

“Eno je vani, igra se!”, kazali su.

Kad su je doveli, dohvatio sam je i osjetio da je počinje hvatati groznica: bijaše sva vrela.

“Lijepo se ophodite prema njoj!”, rekao sam im. Šestoga dana je umrla!”

Ovo je jedan od pokazatelja oštrine ‘Awfova uma, Allah neka mu se smiluje – bio je ashab – jer je izvršio oporuku S‘aba ibn Džessame, nakon njegove smrti, i na osnovu jasnih pokazatelja na koje ga je on naputio – onih deset dinara u rogu, ispitivanje Jevrejina i podudarnost njegovih riječi s onim što je viđeno u snu itd. – uvjerio se u istinitost njegovih riječi. Nakon što se konačno uvjerio u ispravnost iskaza, Jevrejinu je vratio njegove dinare.

Ovdje se svakako radi o fikhu, primjerenom samo najupućenijim u njega, najvećim znalcima – ashabima Božijega Poslanika, s.a.vv.s.

Kasnije generacije će ovo, najvjerovatnije, mahom osuditi i reći: Kako je ‘Awf smio uzeti dinare iz Sa‘bove zaostavštine, koja je pripala njegovoj siročadi i nasljednicima, i odnijeti ih Jevrejinu samo na osnovu jednoga sna?

Mi, međutim, potvrdu ovoj vrsti fikha, koja je bila svojstvena samo ashabima, mimo ostalih ljudi, nalazimo i u slučaju Sabita ibn Qajsa ibn Šemmasa. Njegov slučaj navodi i Ebu ‘Omer ibn ‘Abd el-Berr i još neki drugi.

Ebu ‘Omer kaže: “Pričao nam je ‘Abd el-Waris ibn Sufjan, pozivajući se na Qasima ibn Asbega, on na Ebu Zinba‘a Rewha ibn el-Feredža, on na Se‘ida ibn ‘Ufejra i ‘Abd el-‘Aziza ibn Jahju el-Medenija, on na Malika ibn Enesa, koji prenosi od Ibn Šihaba, on od Isma‘ila ibn Muhammeda ibn Sabita el-Ensarija, a on od Sabita ibn Qajsa ibn Šemmasa, koji je rekao da je njemu Božiji Poslanik rekao: ‘Sabite, zar ne želiš da živiš zahvalno, da pogineš kao šehid i da uđeš u Džennet?!

Malik kaže: “Sabit je doista poginuo kao Šehid u bici na Jemami!”

Ebu ‘Amr kaže: “Hišam ibn ‘Ammar prenosi riječi Sadeqe ibn Halida koji je rekao: ‘Pričao nam je ‘Abd el-Rahman ibn Jezid ibn Džabir; kaže: – Pričao mi je ‘Ata’ el-Horasani; kaže: Pričala mi je kćerka Sabita ibn Qajsa ibn Šemmasa: “Kad je objavljen ajet: O vjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa! (El-Hudžurat, 2), moj otac je ušao u kuću i zatvorio se u nju. Dugo ga ne vidjevši, Poslanik je poslao po njega da vidi šta se to zbilo sa njim.

‘Ja imam iznimno prodoran glas, Božiji Poslaniče’, rekao mu je on, ‘pa se bojim da su mi propala moja djela!’

‘Nisi ti od tih’, kazao mu je Poslanik. ‘Naprotiv, ti ćeš živjeti kako treba i na lijep način ćeš umrijeti!’

Potom je Allah objavio: Zaista, Allah hvalisavog i gordog ne voli! (Luqman, 18), i on se opet povukao u kuću i počeo plakati, i opet je Poslanik poslao po njega da vidi šta je posrijedi.

‘Božiji Poslaniče’, rekao mu je on, ‘ja stvarno volim gizdavost i volim biti na čelu svoga naroda!’

‘Nisi ti od onih na koje se aludira u kur’anskom ajetu!’, kazao mu je Poslanik, ‘već ćeš ti živjeti zahvalno, poginućeš kao šehid i ući u Džennet!’

“I doista, kad je bila bitka na El-Jemami”, kaže ona, “krenuo je s Halidom ibn el-Welidom na Musejlimu i kad su se vojske sukobile i ovi pokazali slabost, Sabit i Šalim, štićenik Ebu Huzejfe, rekli su: ‘Nismo se ovako borili s Božijim Poslanikom!’ Potom je svaki sebi iskopao mezar, ostali su nepokolebljivi u borbi i borili se sve dok nisu poginuli.

U tom sukobu Sabit je nosio štit na kojem je bio utisnut jedan dragulj i jedan je musliman, prolazeći pored njega, uzeo taj štit. Jedan drugi musliman je, međutim, usnio Sabita i on mu je rekao: ‘Oporučujem ti nešto, a ti dobro pazi da ne kažeš da je to san, pa da to ne izvršiš! Kad sam poginuo, pored mene je prošao jedan musliman i uzeo moj štit. Taj čovjek živi skroz tamo na kraju naselja. Pred njegovim šatorom eno ima konj, svezan užetom, trči tamo-amo. Na štit je prislonuo kameni ćup i na njega stavio sedlo. Otiđi do Halida i reci mu da nekog pošalje po taj štit, a kada dođeš u Medinu, kod halife Božijega Poslanika – tj. kod Ebu Bekra el-Siddiqa – reci mu da sam dužan toliko i toliko, da tom i tom mom robu dadne slobodu, da…’

Čovjek je potom i otišao kod Halida i ispričao mu šta je i kako sanjao. Halid je odmah poslao po onaj štit, i štit je donesen kod njega, a kad je i Ebu Bekra upoznao sa svojim snoviđenjem, i on je odobrio izvršenje oporuke!

Ne znamo da je ikome odobrena oporuka nakon njegove smrti, osim Sabitu ibn Qajsu – Bog mu se smilovao!”

Kako vidimo, Halid i Ebu Bekr es-Siddiq, a s njim i drugi ashabi, saglasili su se da se postupi po uputama iz sna, tj. da se realizira oporuka izdiktirana putem sna i da se, na temelju te oporuke, oduzme štit od onoga kod kojeg se bijaše nalazio. Posrijedi je čisti fikh.

Ako znamo da Ebu Hanife, Ahmed i Malik uvažavaju tvrdnju jednog od supružnika koja njemu ide u prilog u odnosu na onog drugog na temelju indikatora njegove iskrenosti, onda tim prije gornji slučaj zaslužuje da bude prihvaćen.

Ebu Hanife je, također, uvažio tvrdnju onoga koji je tvrdio da jedan zid pripada njemu na temelju ostataka opeka i čvorova užadi koji su se nalazili na njegovoj strani.

Allah je propisao da se izvrši odgovarajuća kazna nad ženom na temelju zakletvi njezinog muža, poduprtih nekim indikatorom koji bi jasno upućivao na to da je ona, doista, počinila bludnu radnju, što bi imao biti i najjači argument istinitosti muževljeve izjave.

Još izraženije od toga jest izricanje smrtne presude osumnjičenoj osobi nakon sprovedenog zaklinjanja (qasama) samo na temelju zakletvi tužitelja čak i pored jasnog indikatora da među njima postoji mržnja!

Uzvišeni Allah legitimirao je izjavu tužitelja u pogledu ostavštine njihovog člana koji je preminuo na putovanju a za kojeg su dvojica nemuslimana ustvrdila da je njima oporučio dio svoje imovine. On je zakonitim nasljednicima otkrio iznevjeru dotične dvojice zatraživši da se i oni zakunu Bogom da sporna imovina pripada njima, da njima pripada pravo na nju. Tako je njihovim zakletvama dao prednost nad zakletvama onih koji su se zaklinjali da je umrli imovinu oporukom ostavio njima.

Ajete o ovom slučaju uzvišeni Allah objavio je pri kraju sure El-Ma’ida, što je i jedna od posljednjih Objava tako da to načelo ničim nije bilo dokinuto. Po njemu je postupala i prva muslimanska generacija.

Ovo je dokaz da se i u pogledu imovine može izreći presuda i pored evidentne međusobne mržnje. Ako se može dopustiti čak i smrtna presuda i pored postojanja međusobne mržnje – kako smo to vidjeli kod ‘qasame’ – tim je prihvatljivija i primjerenija primjena tog načela u imovinskim parnicama u slučajevima kad ono očigledno indicira pravi smisao.

Ovo načelo primjenjivali su i djelitelji pravde (vvulat el- ‘adl) kod vraćanja ukradenih stvari iz ruku kradljivaca. Mnogi od onih koji su im to osporavali i sami su tražili primjenu tog načela kad su sami bili pokradeni!

Uzvišeni Allah kazuje o svjedoku koji je posvjedočio između Jusufa iskrenoga i vladareve žene; pritom ističe upravo tu činjenicu: svjedok konačan sud o Jusufovoj iskrenosti i ženinoj laži donosi na temelju indikatora, što mu Allah uzvišeni ne samo ne osporava, već mu, naprotiv — samim pripovijedanjem o tome – to priznaje.

Vjerovjesnik, s.a.w.s., kazujući o vjerovjesniku Sulejmanu ibn Davvudu rekao je da je on u sporu dviju žena koje su se sporile o djetetu, presudio u korist mlađe žene na temelju indikatora koji mu se pokazao očitim. Naime, kad je on rekao: “Dajte mi sablju, da vam dijete podijelim popola!”, starija žena je rekla: “U redu, slažem se!”, čime je pokazala pritajeno likovanje nad činjenicom da će ona druga tako izgubiti svoga sina. Druga je pak rekla: “Ne čini to, dijete je njezino!”

Sulejman je tada dijete dosudio ovoj drugoj na temelju njezine milosti i brižnosti koje je pokazala srčano, saglasivši se čak i s tim da dijete bude dodijeljeno onoj drugoj samo da bi ostalo živo, da ga može barem gledati.

Ovo je jedna od najljepših i najpravičnijih presuda. Islamski vjerozakon prihvata ovakvu praksu i svjedoči njezinu ispravnost. Zar prosudba na temelju jasnih tragova te vezivanje za njih krajnjega čina s osloncem na indikatore koji upućuju na nj – a koji su većinom teško uočljivi i zapreteni – izražava drugi smisao doli taj?!

Hoćemo kazati da oni indikatori koji su se našli u snu kojeg je sanjao ‘Awf ibn Malik – vezano za slučaj Sabita ibn Qajsa – ne zaostaju za mnogim tim indikatorima. Naprotiv, oni su izraženiji od činjenice postojanja opeka i veznih uzlova, pripadnosti posjeda tužitelju u odnosu na drugu stranu u sporu između supružnika i proizvođača, što je sasvim očigledno, vidljivo golim okom, čiju ispravnost svjedoči i ljudska priroda i njihovi razumi.

A – pomoć je od Boga!

Na koncu, cilj je bio odgovoriti na postavljeno pitanje. Dakle, ukoliko umrli zna sve one pojedinosti, ukoliko zna sve detalje tih pojedinosti, on tim prije zna za posjetu živoga, za njegovo nazivanje selama i za dovu koju živi čini za nj!

Kraj prvog poglavlja.

Prijevod: mr. Mustafa Prljača

akos.ba

Poglavlje iz knjige: ibn Kajjim “Knjiga o duši”