Opasni bosanski tango: Islam i nacionalizam

 Izbor novog poglavara IZ

Za naše medijske “standarde” važnija je personalizacija i etiketiranje nego što su to veoma benigni zaključci koji su, na koncu, ponuđeni u ovom izvještaju. S druge strane, iznenađuju i neke veoma nedovršene i zamagljene odrednice i konstatacije autora izvještaja koji su svoje istraživanje bazirali na praćenju ovdašnjeg medijskog prostora i na pojedinačnim intervjuima s nekim akterima debate između vjerskog i sekularnog tokom protekle tri-četiri godine. 

Nakon uvodnog pregleda u kojem se konstatira da “izbor novog vrhovnog muftije, Husein-ef. Kavazovića, krajem 2012. godine, nudi priliku da se restruktuira i depolitizira Islamska zajednica i fokusira na institucionalnu reformu,” slijedi i veoma paušalno upozorenje kako će “politički islam kojeg promovira Cerić, zasnovan na afirmaciji jakog bošnjačkog identiteta, biti teško prevazići sve dok Bošnjaci osjećaju da je njihov državni integritet pred izazovom.” Šta je to što je navelo autore izvještaja da terminom “politički islam” označe aktivnosti bivšeg reisu-l-uleme oko osnivanja Svjetskog bošnjačkog kongresa ostaje prilično nejasno. U sličnom tonu su i preporuke autora Islamskoj zajednici koje, osim klasičnog klišea o potrebi “predanosti međuvjerskom dijalogu”, savjetuju da se IZ “treba povući iz stranačke političke arene uzdržavajući se od podržavanja stranaka ili kandidata.” 

Drugo poglavlje izvještaja tretira ulogu Islamske zajednice u bosanskoj politici. “Islamska zajednica (IZ) u BiH je izrasla iz vjerske organizacije u važnog političkog aktera koji je pomogao oblikovati “bošnjački identitet,” navodi se u izvještaju, a potom daje prilično detaljan pregled razvoja odnosa između Islamske zajednice i bošnjačke političke scene. Spominje se uloga Islamske zajednice i njeno simbiotičko djelovanje sa glavnom bošnjačkom strankom SDA početkom 1990-tih godina, te uloga koju je u tom odnosu  imao predsjednik ove stranke rahmetli Alija Izetbegović kao poštovani muslimanski intelektualac i lider. Autori izvještaja su pokušali prodrijeti i u razloge i okolnosti sukobljavanja na liniji Islamska zajednica i SDA, te kasniji tok politički preferencija kako reisu-l-uleme tako i pojedinih ključnih lidera Islamske zajednice. 

 Problem Mostara

Novom reisu-l-ulemi se sugerira fokus na “urgentno potrebnu reformu”. “Ustav Islamske zajednice je zastario, nadležnosti nejasne, a k tomu, ona treba potpisati memorandum razumijevanja sa državom kako bi regulirala svoj status i finansiranje,” stoji u preporuci novom poglavaru IZ uz dodatak kako on treba pokazati predanost formiranju širih savezništava. 

Značajna pažnja u izvještaju je data situaciji u Mostaru i ulozi Islamske zajednice u Hercegovini, a posebice djelovanju muftije mostarskog Seid-ef. Smajkića. Iako se u jednom dijelu izvještaja kaže kako je muftija Smajkić “djelovao kao neka vrsta arbitra među bošnjačkim političkim strankama” autori izvještaja tendenciozno Smajkićeva nastojanja stavljaju u negativan kontekst konstatacijom kako u Mostaru “IZ zagovara tvrdu liniju, tražeći da se Bošnjaci ujedine  u političkoj borbi protiv glavnih hrvatskih stranaka, što blokira formiranje lokalne vlasti.” U prilog nesuvislosti ovakvim tvrdnjama idu već naredni reci izvještaja koji političku situaciju u ovom gradu opisuju kao veoma zaostalu: “Mostar nije održao izbore u 2012; sve je u velikom zastoju, a bez političkog kompromisa, najviše će patiti sami građani.” Za prevladavanje krize, tvrde autori izvještaja, “važno je postići kompromis prihvatljiv svim stranama u Mostaru, suzdržati se od retorike podjele i pozvati gradske političke lidere da postignu dogovor bez odgode.” Autori izvještaja očekuju od novog reisu-l-uleme da muftiju Smajkića “ublaži”, a nisu izostavili napomenuti kako se u 2013. godini očekuje njegovo penzionisanje, kao i važnost njegovog nasljednika. 

 Nacionalizam i vjerske vrijednosti

Treći dio izvještaja tretira odnos bošnjačkog nacionalizma i vjerskih vrijednosti. U tom kontekstu se analiziraju stavovi ključnih bošnjačkih stranaka prema artikuliranju nacionalnih pitanja. Autori izvještaja ne propuštaju primjetiti “napuštanje svih principa u sveopćoj borbi za vlast i podršku” bošnjačkih političkih stranaka. U ovom dijelu izvještaja se također problematizira teza o negiranju integriteta Bosanske države, te reakcija koju je na secesionističke tendencije iz RS i izjave njenog predsjednika Milorada Dodika ponudio bivši poglavar IZ dr. Mustafa Cerić kroz tezu kako je “sve više i više Bošnjaka koji misle da je krajnje vrijeme da se kaže da je Bosna zenmlja Bošnjaka i ostalih koji je vole i prihvataju kao svoju jedinu domovinu, te koji su spremni boriti se za jedinstvenu i suverenu Bosansku državu.” 

Nadalje kada se tretira odnos Islamske zajednice, sekularista i Države, autori izvještaja ukazuju na problematiziranje vjeronauke u javnim ustanovama, te na debatu koja se u javnom diskursu oko ovog pitanja vodila. “Škole su ključna bojna polja između sekularista i onih više vjerski orijentiranih. Politizacija vjerskog obrazovanja doprinijela je podjeli etnički izmješanih zajednica,” stoji u izvještaju te konstatira kako Islamska zajednica nije oklijevala takav odnos i kritiku označiti kao posljedicu “islamofobije”. 

U dijelu u kojem se govori o Islamskoj zajednici i njenom odnosu prema regionu nezaobilazno je pitanje Sandžaka i odnos prema duboko podijeljenim Bošnjacima u Srbiji. U tom kontekstu naglašava se ključna uloga koju je u Sandžaku imala podrška Cerića muftiji Muamer ef. Zukorliću protiv rivalske zajednice na čijem čelu je Adem Zilkić. U kontekstu odnosa Cerića i Zukorlića autori izvještaja tretiraju i formiranje Svjetskog bošnjačkog kongresa. “Premda se osnivačka skupština SBK-a, kojoj nisu prisustvovali glavni politički ili vjerski lideri, činila da će imati veoma ograničen neposredni utjecaj, ona je otvorila brige i javni kriticizam,” stoji u izvještaju. 

 Nove islamske grupe i utjecaji

Četvrto poglavlje nudi pregled razvoja novih konzervativnih islamskih grupa kao i regiona u kojima su djelovale. Autori izvještaja sve ove grupe razlikuju prema tri kriterija: njihovom odnosu prema Islamskoj zajednici, Bosni i Hercegovini i nasilju. U tom kontekstu prave razliku između “inkorporiranih islamista” tj, pojedinci i grupe koji prihvataju autoritet Islamske zajednice i države BiH, te onih drugih, “neinkorporiranih islamista” koji to ne prihvataju. Govori se o nekim osnovnim karakteristikama i jednih i drugih, ali se također napominje i njihova česta medijska i politička zloupotreba od strane dužnosnika, posebno u RS-u. “Bosanski salafisti su podijeljeni oko lojalnosti prema državi i Islamskoj zajednici. Većina njih je izuzetno domoljubna, a tek neki su se borili kao mudžahedini u ratu od 1990. Ima onih koji se povlače u izolirana naselja gdje prakticiraju vjeru i više su zainteresirani za islam, nego za sudbinu Bosne. Niti jedna skupina nije pokazala sklonost nasilju, većina napada su djelo emigranata ili osoba s kaznenom ili psihičkom dokumentacijom,” stoji u izvještaju. Preporučuje se Islamskoj zajednici i bosanskim državnim dužnosnicicima da trebaju surađivati na uključivanju nenasilnih salafista u život, te kroz dijalog poticati njihovu društevnu integraciju.

“Opasni tango islama i nacionalizma” kao izvještaj dakako pokazuje da su se autori i organizacija Međunarodna krizna grupa (ICG) potrudili u njegovoj izradi što je očito i pregledavanjem izvora i sugovornika u 127 nekada veoma opširnih bilješki. Pa iako se u izvještaju može naći niz propusta i ponekad tendencioznih ocjena, njegov zaključak, ono što je najvažnije za dokumente ovakve vrste, čini se mnogi mediji su izostavili spomenuti. 

“Djela nasilja u skorije vrijeme počinjena od strane Bošnjaka nisu nikakav simptom rasta islama na Balkanu, već odraz pritiska i fragmentacije tradicionalnog islamskog društva i tekućih baruština bosanske političke scene. Gotovo svi identificirani počinitelji dolaze iz mjesta gdje su utjecaji džamije, zajednice i porodice popustili (popucali): evropske dijaspore i sa margina bošnjačkog društva. Središte bosanskog islama ostaje u Sarajevu u kojem ima mnogo vatrenog propovjedanja, ali, nema nasilja,” zaključuje se u izvještaju uz konstataciju kako se prijetnja “islamskim terorizmom” u Bosni i Hercegovini preuveličava i zloupotrijebljava već godinama. 

 Autor M. Kovač

 (preporodcom)