SAFF 334: Odvratni propagandni film

Piše: Matthias Becker 30.01.2013

U četvrtak u njemačka kina stiže američki igrani film „Zero Dark Thirty“. Režiserka Karthryn Bigelow je lov na Osamu Bin Ladena pretvorila u akcioni film, u kojem jedna nižerazredna agentica protiv volje svog priglupog nadređenog slijedi pravi trag kako bi na kraju uspješno ulovila terorističkog šefa. Ključna tema filma je zapravo ono što se u SAD-u ponekad eufemistički naziva „proširena metoda ispitivanja“: detaljan i opsežan prikaz mučenja u zatvorima CIA-e u Istočnoj Evropi i Aziji.
Manje-više uzbudljiva priča je prema Bigelowoj i scenaristi Marku Boalu čak nešto i više – ona je zapravo jedna dokumentarna priča. U reklami su tvorci „Zero Dark Thirty“ istakli kako su za scenario, na kojem se film navodno temelji, svoje ekskluzivne intervuje dali zaposlenici CIA-e i američke vojske. Informacije su navodno tako brizantne da se zbog njihovog objavljivenja u javnosti još vodi borba na sudu.

Od početka prikazivanja filma se u SAD-u diskutira o tome da li u filmu veličaju, odnosno u najmanju ruku opravdavaju metode mučenja, ali najviše o tome koliko je on zapravo realan. Jer, po izjavama bivšeg CIA agenta i povjerništva tajne obavještajne službe, ispitivanja mučenjem nisu imala nikakvu ulogu prilikom zarobljavanja i smaknuća bin Ladena. Thomas Reifer za „Zero Dark Thirty“ kaže da je film „naučno-fantastični koji se predstavlja kao dokumentarac“.
Sociolog i borac za ljudska prava iz Kalifornije se naučno bavio korištenjem mučenja američkih tajnih obavještajnih službi, i upravo je objavio analizu o „kulturi mučenja“ koju on naprimjer, najrealnije vidi u tv-seriji „24“. Tom Reifer se politički angažira u Transnacionalnom institutu, mreži lijevice i ljevičarsko-liberalnih akademika.

Film „Zero Dark Thirty“ prožimaju scene mučenja, osobito u prvoj polovini. Scene mučenja su prilično detaljne i propagandne. Naprimjer, gledatelji mogu vidjeti muškarce izubijane i prelivene krvlju, svezanih ruku i obješenih na plafone. Režiserka Kathryn Bigelow dakle ne skriva tamnu stranu rata protiv terora. Kako možete tvrditi da film opravdava mučenja, čak i slavi?

Tom Reifer: Ja to vidim sasvim drugačije. Veoma pažljivo su izabrane scene koje se prezentuju publici. Mučenje je bilo dio jednog velikog vojnog programa, u čijim okvirima je dolazilo do brutalnih seksualnih nasilja i ubijanja. Ali, Zero Dark Thirty opravdava prije svega mučenje koje predstavlja kao efektivno i uspješno. Film implicitno sugerira da je Bin Laden uhvaćen jer smo bili u mogućnosti koristiti izjave nastale prilikom ispitivanja mučenjem, to je srž poruke.

U ovoj navodno dokumentarnoj drami vidimo čak kako Maya obrađuje brutalna saslušanja. Uopće ništa ne pokazuje na stvarne činjenice. Još više: U ovom filmu su svi mučenici krivi. U stvarnom životu su među njima bili i nedužni koje je CIA mučila, poput otetog Halida el Masrija. Zero Dark Thirty pokazuje doduše sadističku praksu, ali mučitelji u filmu su pristojni ljudi koji moraju da deminiraju tempiranu bombu, odnosno da spriječe dalje napade, čista fikcija.

U uvodu američke verzije se može pročitati da je film nastao na „temelju izvještaja očevidaca iz prve ruke“. S obzirom na proteste protiv filma, režiserka Kathryn Bigelow ističe da se njen film zapravo može vidjeti samo s jedne tačke gledišta,ali da je ipak „jedna iskrena,autentična verzija onoga što nam je do sada poznato“.

Tom Reifer: To je apsolutno pogrešno. Izvještaj senatskog Povjerenstva za obavještajne tajne službe o takozvanim proširenim metodama ispitivanje kaže suprotno. Za ovaj izvještaj je obrađeno oko 6 miliona dokumenata koji pokazuju jasan rezultat: Izjave iznuđene torturama nisu dovele do Bin Ladenovog pronalaska. Ovaj izvještaj je još uvijek zaključan, ali to su izjavili predsjednica odbora, senatorka Dianne Feinstein, predsjednik Povjerenstva oružanih snaga, senator Carl Levin i senator John McCain.
Ovaj film je odvratni propagandni film napravljen u uskoj suradnji vlade, vojske i CIA-e. Vjerovatno je CIA zadržala pravo da scenarij prije produkcije još jednom blagoslovi, na šta ukazuju u svakom slučaju e-mailovi između tajne službe i producenata filma, koji su objavljeni u okviru Zakona o slobodi informiranja.

Zašto producenti filma toliko ističu navodnu autentičnost?

Tom Reifer: Dobro pitanje! Možda su Bigelow i njen scenarist Mark Boal zavedeni ponudama da će dobiti pristup tajnim dokumentima. CIA je njima naravno prezentirala svoju verziju. I mnogi Amerikanci imaju potrebu za svijetom mašte u kojem dobri momci ganjaju loše i pri tome ponekad, nažalost, posežu za ružnim sredstvima.

No, sada je nekoliko Amerikanca jasno izrazilo svoje negodovanje. Ali mnogi argumentiraju pri tome tako reći, utilitarno, odnosno da mučenja nefunkciniraju jer ona produciraju lažne izjave te je to u nacionalnom interesu kontraproduktivno. Nije li to vrlo opasna argumentacija? Znači, pod određenim okolnostima bi mučenje bilo ispravno rješenje?

Tom Reifer: Da, ova vrsta argumenta je široko rasprostranjena. Dopustite da svoju poziciju nedvosmisleno pojasnim: Ne, čak i da je prezentacija filma korektna i da mučenje „funkcionira“, to nikako ne smije služiti kao opravdanje. Ali u ovom slučaju je to drugačije, i mi moramo da ukažemo na to.

Liberalna ideologija mučenja

Spomenuli ste upravo Halida el-Masrija. Također i glavna uloga u filmu, agentkinja CIA-e Maya, ima realan uzor, Alfreda Frances Bikowsky.

Tom Reifer: To je sljedeći šokantni aspekt. Alfreda Bikowsky je bila odgovorna za El Masrijevu otmicu. U filmu je lik Maye potpuno siguran ko je kriv a ko nije, i uvijek je u pravu. U jednoj sceni agenti diskutiraju tokom sastanka kolika je vjerovatnoća da se Bin Laden nalazi na određenom mjestu. Mayine kolege procjenjuju mogućnost sa 60, sa 80%, ali Maya to zna tačno, 100%.
Podsjetimo se još jendom El Masrija. U ovom slučaju je Bikowsky tačno znala da je on pripadnik Al Kaide. CIA ga dakle muči, uspostavlja da on ništa ne zna, i zatim je izbačen u Albaniji jednostavno na ulicu. Realan uzor za Mayu iz Zero Dark Thirty je u stvarnosti zapravo jedna gubitnica koja je učestvovala u zločinima protiv čovječnosti i ratnim zločinima. Ovu činjenicu predočiti američkoj javnosti je gotovo nemoguće.

Govorite o jednoj „liberalnoj ideologiji mučenja“ koja je u SAD-u značajan faktor opravdavanja. Šta mislite s tim?

Tom Reifer:Klasičniliberalizamjebiokarakterističanponeprihvatanjudržave. Onjebiopremasvimdiktatorskimilitiranskimtendencijamaneprijateljskiraspoložen, jerjedržavastimograničavalaindividualneslobodeiprava. Nakon napada 11. septembra 2001. ovaj se stav pretvorio u svoju suprotnost. Dok se klasični liberalizam odlučno i bez iznimke postavio protiv mučenja, sada je mučenje jedina mogućnost da se zaštiti sloboda. Sadistička praksa više ne bi trebala biti suprotnost slobode, već njen preduvjet.

Na ovim prostorima se u ovom kontekstu govori čak o „spasiteljskom mučenju“?

Tom Reifer: Tačno, mučenje kao navodno posljednje sredstvo! Ali ako se jednom odstupi od apsolutne zabrane mučenja, onda više nema suzdržavanja; Ako je mučenje u jednom slučaju legitimno, zašto ne bi bilo i u još jednom? Zašto ne silovati nekoga ako se tako sprječava veće zlo? Rezultat je Abu Ghraib. No, to se u filmu ne prikazuje.

Bigelow film govori o historijskom isječku američkih ratova nakon 11.9. Bushova administracija se javno distancirala od međunarodnih sporazuma o ratu i ljudskog prava, poput Ženevske konvencije. No, sada je Obama na vlasti. Je li se nešto promijenilo?

Tom Reifer: Mnogo manje nego što većina misli. Pod izgovorom borbe protiv terorizma se još uvijek muči. Prošle godine je u izvještaje UN-a navedeno da je mučenje u Afganistanu veoma rasprostranjeno. Na vojnom aeorodromu u Bagramu u Iraku, postoji tajni zatvor u kojem se zatvorenici još uvijek muče. Ostim toga Obamina je administracija po cijelom svijetu proširila program pogubljenja bespilotnim letjelicama. Umjesto da zatvori što više osumnjičenih, Obama je postao zapovjednik života i smrti, što se kosi s međunarodnim pravom.

Prijevod s njemačkog: Senada Mešanović