Najteža stvar: palestinski roditelji govore o svojoj ubijenoj djeci

Tu su i izvještaji o napadima sedmicu prije invazije 14. novembra: ubistvo Ahmeda ebu Dakke(13), 8. novembra 2012. godine, dok je igrao nogomet; ubistvo Muhameda Harare(16) i Ahmeda Harare (17) , 10.novembra dok su igrali nogomet, te ubistvo Ahmeda el Dirdisavija (18) i Matara ebu al-Ate (19) kada su požurili na mjesto napada da bi pomogli braći Harara.
Svakog decembra i januara sjetim se žrtava masakra 2008-2009. godine, posebno nekih teških incidenata poput žrtava bombardovanja fosfornim bombama, koji su izgarali do smrti, ili smaknuća iz blizine naših voljenih od strane izraelskih vojnika. Sve generacije su patile, iako mi najčešće izdvajamo djecu. Nekako njihova ubistva, njihova sakaćenja, njihovo zatvaranje nas najviše pogađa.

reham Dva slučaja iz novembarskih napada su me pogodila i ostala sa mnom: ubistvo četverogodišnje Reham dok je stajala nekoliko metara od vrata njene kuće u kampu Nusejrat (Nusseirat), kada je izraelska bomba eksplodirala…i ubistvo Nadira,14, ubijenog preciznim pogotkom projektila iz bespilotne letjelice dok je išao po hranu za svoju braću i sestre…samo dva sata prije primirja.
Nekoliko dana poslije ubistva Reham posjetili smo njenu porodicu u njihovom jednostavnom domu u kampu Nusejrat. Pored sobe u kojoj su primali rodbinu i prijatelje koji su dolazili iskazati saučešće, nalazi se portret djevojčice koju sam dotada vidjela samo mrtvu u mrtvačnici. Kuća je jednostavna, stari palestinski stil kuće i dvorišta prilagođen izbjegličkom kampu: jeftini cement, toksični azbestni krov, jeftina boja, tanki zidovi i vrata, skromno uređeno, bez raskoši. Usamljeno stablo masline raste u dvorištu.
Um Reham sjedi među rodicama i iako je njena kćerka ubijena samo nekoliko dana ranije, ona je jaka i priča mi o tom danu. Mi smo je vidjeli u bolnici Al Aksa u Deir el Balahu 21. novembra, nakon granatiranja. Iako udaljena od mjesta eksplozije i ona je ranjena u lice. Njena dva sina su pretrpjela samo manje ozljede.
„Otišli smo u sestrinu kuću u Buružu, na početku napada. Tamo nije bilo toliko bombardovanja kao u Nusejratu, bili smo previše prestrašeni da ostanemo tamo, djeca su bila prestravljena. Zadnjeg dana mi smo čuli da će uskoro biti primirje i željeli smo ići svojoj kući. Željela sam da operem rublje, da djeci promjenim odjeću. Sestra mi je rekla da ostavim Reham sa njom, ali nisam htjela, nisam mogla ostaviti svoju kćerku. Nakon što smo se vratili u Nusejrat, vidjeli smo da bombardovanje nije prekinuto. Htjeli smo se vratiti u Buruž…“
Ebu Reham, kojeg smo vidjeli u bolničkoj mrtvačnici kako stoji pored beživotnog tijela svoje kćerkice, jecajući i ljubeći je, stoički nastavlja da objašnjava šta se desilo toga dana. Iako je Nusjerat još uvijek bombardovan, u vrijeme kada je izraelska granata ubila njegovo dijete, bilo je relativno mirno kaže on. „Nije bilo vidljive opasnosti, naš komšija preko puta sjedio je na stolici na svome ulazu, nekoliko minuta prije bombarodvanja. Otišao je da vidi nešto kod drugog komšije…da nije otišao i on bi poginuo.“ Pokazuje nam dva ravna dvorišta, i asfalt između, na ulici, gdje tragovi svjedoče o nedavnom bombardovanju.
„Bilo je oko četiri sata, jedna od vrata dvorišta bila su zatvorena, a mi smo spremali djecu da se vratimo u Buruž. Iznio sam nekoliko kolačića i Reham je izišla da ih donese iz vrećice. Ona je tražila po torbi kada je granata pala. Bila je blizu vrata i geler ju je pogodio direktno u glavu. Umrla je nedugo poslije toga, krv je bila svuda okolo. Zvuk bespilotne letjelice je dovodio do ludila tada, možda je to bio napad bespilotne letjelice.
„Tenk“, kaže njegov brat, „bila je to tenkovska granata“. Brat u naručju drži djevojčicu.
fatima_reham Komšijina kćerka je došla noseći svoju kćerkicu, Fatimu, koja ima 4 godine, kao i Reham. Ona je ljupka i sa bucmastim obrazima, ali se ne smije niti progovara ijednu riječ. „Ona je dolazila da se igra sa Reham svakoga dana. Četverogodišnjak ne bi smio znati šta je smrt, da su njeni prijatelji ubijeni. Ona mi govori- moji prijatelji su mrtvi, moji prijatelji su mrtvi.“ Ebu Reham, čija kćerka je ubijena samo prije nekoliko dana, zabrinut je za Fatimu jer se ona razbolila kada je saznala da je Reham mrtva. „ Volim je kao svoju kćerku. Svako dijete koje je voljelo moju kćerku, volim kao svoje dijete,“ govori nam dok ga razdiru jecaji. „Išao sam na mezarje, vidio sam djecu koja žive ovdje, donijela su cvijeće i položili ga na Rehamin mezar. Rekli su mi:“Mi ćemo je posjećivati, čak i ako se vaša porodica preseli, mi ćemo je nastavljati posjećivati.“
nader Nadir ibn Mghaseb, ubijen od strane “preciznog” izraelskog bombardovanja bespilotnom letjelicom dok je išao po hranu za svoju braću i sestre. U istočnom predgrađu Deir el Balah, u centralnoj Gazi, otišli smo u dom 14- godišnjeg dječaka čije izmrvcareno tijelo me je rasplakalo kada sam ga vidjela u bolnici Al Aksa 21. novembra 2012. godine. Njegova porodica ima drveće masline i od toga preživljava. Njihov jednostavni dom, koji se nalazi samo kilometer od granice i okružen je drvećem, sa malim komadom zemlje ispred, mala je oaza u prenapučenoj Gazzi. Ali za Ebu Nadira on je sada pakao. “Pogledam u njegovu odjeću i sjetim ga se. Pogledam u kuću i sjetim ga se. Pogledam ovdje, pogledam tamo, gdje god pogledam podsjeti me na Nadira. Mrzim ovu kuću, ovu oblast. Mrzim život sada. Počeo sam da mrzim život kada mi je sin ubijen. Ne možeš ostati na mjestu kada onaj koji ti je drag više nije tu.”
Mi sjedimo u malom, najlonskom šatoru iza kuće, pijući kahvu i slušajući priču Ebu Nadira o tome kako mu je sin ubijen. Nadirovih šest mlađih braće i sestara, za koje je išao da nabavi hranu kada je ubijen, sjede pored svoga oca. Kada smo ušli u šator, Ebi Nadir je otišao u ugao i namirisao nas sa mirisom. Mirisom koji je bio najdraži njegovom sinu Nadiru. “Održavao sam malu vatru i sjedili smo u šatoru kao što sada sjedimo. Nadir me je upitao da li imam novca, rekavši da želi da ide u kupovinu Ida nabavi hranu za ručak. Nisam želio da ide, ali mi je rekao da će primirje početi za nekoliko sati, i da će biti OK.Nije bilo ničega za jesti u kući. Ova djeca trebaju da jedu, ništa nismo imali u kući već pet dana. Nadir mi je rekao da ugrijem kruh iznad vatre. Rekao je da ide po malo jogurta, konzervi, bilo čega da bi djeca mogla jesti. Jedan od njegove mlađe braće otišao je za Nadirom, ali na pola puta Nadir je rekao mlađem bratu da se vrati kući. On je govorio da želi da ide sa Nadirom, ali Nadir je insistirao da ide nazad kući I rekao mu je da ga čeka kod abu-nader kuće. Brat mu je došao kući i rekao mi:” Babo, Nadir mi je rekao da se vratim. Nije me želio pustiti da idem sa njim u kupovinu.” I dok mi je to govorio, začuli smo glasnu eksploziju.
Žena mi je rekla da je eksplozija vrlo blizu. Rekla mi je da je nazvala Nadira na mobitel da vidi kako je. I ja sam ga zvao, ali je bio nedostupan. Nastavio sam zvati pokušavajući ga dobiti, i istrčao sam na ulicu da ga pokušam pronaći. Nastavio sam trčati dok nisam došao do džamije. Od džamije sam vidio svjetla prodavnice. Bila je noć, mraK, 15 minuta nakon večernjeg namaza. Gledao sam u prodavnicu i čekao da moj sin iziđe. Nisam video da se moj sin nalazi na tlu pored mene. Bilo je krvi po cijeloj ulici. Mislio sam da je voda. Oni su ispalili projektil tačno na njega.
Kada sam ga ugledao, kleknuo sam i zgrabio ga. Okolo nije bilo nikoga. Pokušao sma ga podići ali nisam mogao. Bio je težak i ukočen, nisam ga mogao sam podići. Njegove noge su bile raskomadane. Počeo sam vikati, zvao sam bilo koga ko čuje, da mi pomogne da podignem svoga sina i da ga odvezem u bolnicu. Niko me nije čuo. Ostavio sam Nadira I približio se kućama, počeo da vičem, a onda sam se vratio, ali me opet niko nije čuo. Sjedio sam tu kod njega oko minute, u panici, nisam znao šta da uradim.
Ponovo sam otrčao do druge kuće, tražeći pomoć, ali me niko nije čuo. Vratio sam se, podigao ga nekako i prebacio njegove ruke oko vrata, naslonio njegovu glavu na svoju. I probudio sam se u bolnici. Ubili su ga na užasan način. nader-room Ispalili su projektil pravo na njega. Ujutro jedan od njegove braće došao mi je i rekao:“ Nadirov krevet je prazan. Gdje je Nadir?“ .
Rekao sam mu da ga je ublila izraelska armija. Svi smo traumatizirani. Nisam ljut zbog toga što je Allah s.w.t odlučio da uzme Nadira. Allah daje i Allah uzima.Najteža stvar mi je što sam vidio kako Nadir umire. Raskomadan. Kako da živim kada sam vidio svoga sina raskomadanog? On je bio samo dijete. On je samo otišao da nabavi hrane za svoju braću i sestre.“
Ebu Nadir, sa svojim žilavim, čvrstim licem farmera, ponovo se slomi i jecajući započe da priča o Nadirovoj pogibiji. Izvadio nam je iz torbe dijelove gelera koje je pokupio, od bombe koja je ubila Nadira, kolekcija okruglih, neravnih, oštrih djelića, neki sa ispisanim serijskim brojem. Pokazao nam je i Nadirov ručni sat, nešto što sam primjetila i u bolnici, skrećući pogled sa njegovih raskomadanih nogu, svijetli plastični sat kojeg tinejdžeri vole.
Hodali smo kroz tamu sela, a jedina svjetla su nam bila sa džamije blizu koje je Nadir ubijen i prodavnice prema kojoj je bio uputio. Ebu Nadir nam je pokazao rupu na cesti gdje je projektil pao, sa tragovima gelera. Pokazao nam je i prema džamiji, gdje se Nadir svakodnevno predano molio. Njegova majka kasnije je rekla da je bio „tako dobar dječak, nije odgovarao svojim roditeljima, bio je izvrstan u školi.“ U maloj prodavnici u koju Nadir nikada nije stigao toga dana vlasnik je pognuo svoju glavu u žalosti, ponavljajući riječi o Nadirovom karakteru. Ebu Nadir uze lepinju, konzervu mesa i jogurt iz frižidera, pokazujući nam- ovo je ono zbog čega je Nadir ubijen, zbog toga što je htio da te stvari donese svojoj porodici.
Dvoje djece, od 47 koja su ubijena u novembarskom izraelskom napadu, ubijena su na brutalan način, na način zbog kojeg njihovi roditelji nikad neće zaboraviti, u predvečerje primirja. Cionistički agresori zaista nemaju granica.