Umm Abdullah se ne može sjetiti kada je posljednji put bila u mogućnosti poslužiti meso svojima osmero djece. Ona zna da je svaki obrok kojeg je skuhala prošle sedmice bio sačinjen samo od leće. Sem jednog dana, kada je primila kupon za humanitarnu pomoć od UN-a, kojeg je kasnije prodala da bi kupila paradajz i patlidžan na lokalnoj pijaci. Umm Abdullah je 42-godišnja krojačica i živi u Jabaliya-i, prepunom izbjegličkom kampu koji se nalazi u predgrađu Gaze. Priče poput njezine su uobičajene u Gazi, gdje su godine sankcija, opsade i sada rata, uništile ekonomiju na ovom području i ostavili mnoge osnovne životne namirnice izvan dometa većine stanovništa.
„Živimo dan za danom, ništa više,“ kaže Umm Abdullah, koja je zaradila manje od tri dolara u zadnja tri dana. „Ako možemo jesti jedanput na dan, onda je to dosta za nas.“ I dok su se cijene hrane i drugih potrepština malo smanjile od svojih rekorda koje su dosegli za vrijeme trosedmičnog izraelskog napada, Svjetski program za hranu izvještava da je veliki broj potrepština, od kojih su mnoge i osnovne, postale još skuplje za stanovnike Gaze nego što su bile prije izraelskog napada.
Šećer, riža, krastavci, paradajz, limun, papar, pilići, meso, ribe i češnjak su mnogo skuplje za stanovnike Gaze u martu 2009.godine nego što su bili u decembru 2008.godine, stoji u izvještaju Svjetskog programa za hranu. Cijena papra po kilogramu se udvostručila, dok je cijena luka skočila za 33%. Svježa piletina je sada 43% skuplja nego prije rata, što je rezultat uništenja mnogih farmi pilića u Gazi za vrijeme nedavnog napada.
Smanjenje površine obradive zemlje, kao i farmi ovaca i krava, dodatak je rastućoj nesigurnosti oko hrane u Gazi. Ali rat je samo produbio i ubrzao strašnu humanitarnu situaciju, kažu ekonomisti, koja ima svoje korijene u izraelskoj ekonomskoj opsadi, koji je hermetički zatvorio granice Gaze juna 2007.godine. Nedostatak svih namirnica, pa i osnovnih životnih, te dostupnost male količine goriva, podiglo je cijenu hrane i drugih produkata do neslućenih razmjera u zadnje dvije godine, čineći je nedostupnom za mnoga domaćinstva u Gazi.
Prema podacima Međunarodnog monetarnog fonda, mjesečna „košarica“ za hranu stanovnika Gaze- ekonomski indikator kojim se mjeri prosječna cijena namirnica i usluge po domaćinstvu- digla se za 28% samo u 2008.godini. U Izraelu se u periodu od marta 2008.godine do marta 2009.godine ta cijena povećala za manje od 5%, prema podacima izraelskog Centra za statistiku. „Negativni ekonomski rast ,udružen sa nedostatkom namirnica uzrokuje ono što nazivamo stakflacijom (ekonomska situacija kada se inflacija i ekonomska stagnacija dešavaju simultano i ostaju nepraćeni duži vremenski period) i to je ono što uzrokuje visoke cijene,“ kaže dr. Ibrahim Hantash iz Palestinskog instituta za istraživanje ekonomske politike.
„Noebuzdano krijumčarenje takođe diže cijene osnovnih namirnica vrlo visoko, zbog toga što nema kontrole. Sve je to crno tržište.“ Nakon rata, većina stanovnika Gaze živi ispod granice siromaštva, stoji u izvještaju Razvojnog programa UN-a. Linija se definira kao familija od šest članova koja se izdržava sa 500% mjesečno.
Više od polovine ovih familija koje žive ispod te granice žive u ekstremnim teškoćama, sa manje od 250$ mjesečno, ili sa oko 1,35$ po osobi na dan. I zbog toga što većina domaćinstava u Gazi potroši većinu svog mjesečnog prihoda na hranu, prema tvrdnjama IMF-a, 75% njih je prisiljeno da smanji kvantitet hrane prilikom kupovine, dok 89% je prisiljeno da smanji kvalitet iste.
Ovo znači da mnoga domaćinstva, poput onog Umm Abdullah, mora da izostavi određene izvore proteina, uključujući meso i jaja. „ Stanovnici Gaze se suočavaju sa akutnim nedostatkom hranjive, priuštive i dostupne hrane“ stoji u izvještaju Svjetkog programa za hranu i Organizacije za hranu i agrikulturu od marta 2009.godine.
Stanovnici Gaze dosljedno reduciraju dnevni unos kalorija, većinom zbog toga što ne mogu više jesti crveno meso, rižu, ulja i masti, te voće i mliječne proizvode- što dovodi do poremećaja poput anemije, stoji u izvještajima.
Jalal Ataf Al-Masari prodaje voće na svom štandu u srcu prepunog izbjegličkog kampa Beach u Gazi već deset godina, i kaže da nikad cijene nisu bile tako visoke niti posao tako slabo išao. „Na početku opsade, samo su najsiromašniji prestali kupovati voće,“ kaže on. „Sada- niko ne kupuje voće. Život postaje sve gori.“
Sada, niti jedna kruška, breskva ili kivi nije dostupan na pijaci. Mnogi od „supermarketa“ u Gazi na svojim policama imaju samo uskladištenu rižu od UN-a, ulje za kuhanje donirano od EU-a, nešto konzerviranih namirnica i plastične vreće sa brašnom, solju ili lećom. „Već dvije godine borim se sa ovom opsadom i još ne mogu da povjerujem kako je sve poskupilo,“ kaže Al-Masari. Svjetski program za hranu kaže da su se stanovnici Gaze okrenuli nekim krajnjim metodama da bi izdržavali familiju, uključujući prodavanje nakita i imovine, kupovanja hrane na kredit ili posuđivanjem hrane od prijatelja i familije
Soha Kaloub, majka osmero djece i žena policajca koji je ne dobija plaću zbog prekida isplata od strane Palestinske samouprave u Ramallahu, kaže da je morala prodati sav svoj namještaj iz skromnog doma u izbjegličkom kampu Beach samo da bi mogla kupiti hranu. Kaloub si ne može priuštiti da napuni svoj kanister od 6 litara sa gasom, što bi je koštalo oko 6$, pa koristi stari kerozinski rešo još iz vladavine Osmanlija ovim područjem. Koristi ga da bi skuhala grašak ili leću, ponekad i povrće, za svoju djecu. „Zadnjih 9 mjeseci, nismo jeli mesa niti piletine. Moj frižider je prazan, naši životi su prazni“ kaže ona.“ Nije bio raj prije opsade, ali život je bio bolji. Makar smo imali nešto.“
Piše:Erin Cunningham
Izvor: IPS/Minber.ba