Bošnjaci razbijaju predrasude o muslimanima na Zapadu

Na Internacionalnom Univerzitetu u Sarajevu (IUS), 28.novembra 2012.godine, mr. Dževada Šuško branila je i obranila doktorski rad pod nazivom “Pojam lojalnosti: Reakcija Bošnjaka na Austro-Ugarsku imperiju (1878-1914)”. Članovi komisije bili su: akademik prof.dr. Ferid Muhić (co-mentor), prof.dr. Fikret Karčić (predsjednik), prof.dr. Zeki Parlak (mentor), prof.dr. Aliye Mataraci (član) i prof.dr. Mirsad Karić (član). Po uspješno odbranjenj doktorskoj tezi, akademik Ferid Muhić je izjavio da je Dževada Šuško time postala jedan najboljih poznavatelja života Bošnjaka u austro-ugarskom periodu.

Naravno, razgovor s novim doktorom nauka  Dževadom Šuško, koja ima izuzetno bogatu biografiju, upriličili smo dva dana  kasnije u njenoj kancelariji na Univerzitetu gdje radi. Razgovor smo započeli neformalno opaskom da osobno poznaje nekoliko svjetskih jezika, na što smo dobili odgovor:

-Kao dijete od četiri godine s roditeljima sam otišla živjeti u Njemačku. Za dvije godine sam naučila jezik, tako da sam dobila i pohvale od učiteljice da sam među najboljim čitateljima na njemačkom jeziku. Čak je i advokat kod kojega je moj otac radio, rekao mu:  „Ne mogu da shvatim da moja Barbara ima slabiju ocjenu iz njemačkog, nego tvoja Dževada“. Hvala Bogu, imam taj talenat za jezike. Za vrijeme boravka od godinu dana u Italiji naučila sam italijanski jezik, da bi kasnije počela studirati romanistiku i naučila španjolski jezik. Tokom studiranja Njemačka vlada  dala mi je stipendiju, te sam što je uobičajeno dva semestra provela u inostranstvu,  otišla sam  u Kanadu na usavršavanje engleskog jezika. Tamo sam, opet, upisala intenzivni kurs arapskog jezika da bi na preporuku profosora iz Egipta u ljeto 1993.godine otišla na Birzeit Univerzitet u Palestini gdje sam u Ramalli, u ljetnom semestru, učila arapski jezik i što je najvažnije upoznala se na licu mjesta i iz prve ruke sa palestinskim pitanjem.

U skladu s lojalnošću

Naš dalji razgovor, potom,  usmjerili smo ka samoj doktorskoj tezi interesirajući se – koji je razlog izbora teme doktorskog rada „Pojam lojalnosti: Reakcija Bošnjaka na Austro-Ugarsku imperiju (1878-1914)“? O tome Dževada Šuško kaže:

-Bošnjaci  su kroz povijest bili desetak put izloženi etničkom čišćenju, oduzimanju vlastitog imena, jezika, kulture, imetka i historijskog pamćenja, a nikada nisu uzvratili osvetom niti ratom. Inače su svi ratovi koji su se odvijali na tlu Bosne i Hercegovine importirani sa strane. Zatim, vlada općenito nepovjerenje, predrasude i manjak razumijevanja prema autohtonim i doseljenim muslimanima u Evropi koja se u pojedinim krugovima brani kao „kršćanski klub“. S toga se često u raznim diskusijama postavlja pitanje da li muslimani pašu u  evropski kontekst. Sve to je izazvalo kod mene interesiranje da se više pozabavim Bošnjacima. Kada sam porazgovarala sa prof. Karčićem, on mi je savjetovao da posmatram Bošnjake pod prizmom lojalnosti, i to u post-osmanskom periodu kada je Berlinski kongres odlučio da Bošnjacima vlada dominantno kršćanska evropska država, tj.Austro-Ugarska. Inače  čitavo 19. stoljeće, a i 20. je okarakterizirano kao period neizvjenosti i nesigurnosti. Nove države nastaju kao rezultat dizintegracije Osmanskog carstva, Bošnjaci su izloženi procesu evropeizacije, Berlinski kongres odlučuje o budućnosti malih naroda u korist interesa velesila, Austro-Ugarska po prvi puta vlada jednim muslimanskim narodom, a bosanski muslimani po prvi  put  pripadaju ne-muslimanskom vladaru i susreću se sa kršćanskom Evropom i novim pravilima života. Ispitivati lojalnost Bošnjaka prema Austro-Ugarskoj u takvom jednom razdoblju gdje se vlast mijenja i gdje valja  preorijentirati lojalnost sa jednog vladara na drugog je veoma zanimljivo. Ja sam sebi uzela za cilj da doprinesem boljem upoznavanju Bošnjaka, da razbijem općenito predrasude prema autohtonim muslimanima i da ponudim sveobuhvatno razumijevanje gepolitičkih procesa u modernoj historiji Evrope koja je direktno utjecala na Bošnjake. Inače imamo trenutno globalni trend u društvenim naukama prema studijama koje govore o susretu sa dugim i drugačijem (encounter studies).

U čemu se ogledao utjecaj austro-ugarske vladavine i kako su  Bošnjaci, ustvari,  prihvatili dominaciju zapadne kulture?

-Utjecaj je bio višestruk. I to ne samo na jednom polju. To bi zahtijevalo više elaboracija. No, i sama Austro-Ugarska vlast je imala različite pristupe u tom nastojanju da modernizira BiH i bosanskohercegovačko društvo, te time i Bošnjake. U globalu, Austro- Ugarska vlast je smatrala da se ovdje radi o jednom zaostalom  narodu kojega je nužno kultivirati u svim segmentima. I to od administracije, ekonomije, obrazovanja, preko vojske do načina života. U tu svrhu osnovali su nove škole, pozorište, muzeje, i slično. Bošnjaci su u početku žestoko reagirali. To su potvrdila na kraju i sva moja istraživanja. Naime, Bošnjaci su se  i pri samoj pomisli da bi Austro-Ugarska mogla doći da vlada Bosnom i Hercegovinom ponajviše bojali da im se ne oduzme vjera, odnosno da se ne prekine njihova duhovna  veza za sultanom i Istanbulom. Osim toga, trebamo imati na umu da su Bošnjaci nekoliko stotina godina bili najzapadnija zemlja Osmanskoga carstva, te su bili stalno izloženi sukobima. Bošnjaci su uvijek morali braniti tu najzapadniju granicu. Otuda, nije bilo iznenađujuće što nisu tek tako mogli prihvatiti dojučerašnje neprijatelje. Čule su se glasine da se Osmanlije povlače i da dolazi Austro- Ugarska. S druge strane, Srbija i Crna Gora dobivaju autonomiju, a muslimani se nasilno  protjeruju i pokrštavaju, oduzima im se imetak. Štaviše, i austro- ugarska vlast  je u početku, prvih šest mjeseci vladavine, bila  izuzetno kruta, ubijala je, zlostavljala i vješala Bošnjake. Rešad Kadić je u romanu o Hadži- Loji pisao o tome. I ja sam, u tom kontekstu,  istraživala osjećaje, brige, razmišljanja, motive Bošnjaka u tom periodu. Interesiralo  me kako i zašto su Bošnjaci reagirali, a ne samo  historijske činjenice. O tome su pisali i Hamdija Kreševljaković i Edhem Mulabdić u svom romanu ‘Zeleno busenje’ kao i drugi očevici tog doba. Tek poslije, uvidjevši svoju grješku, austro- ugarska vlast je promijenila svoj pristup. Oni su uvidjeli da su Bošnjaci autohtoni građani ove države i da su stabilniji od ostalih naroda…

Austro- Ugarska je prepoznala potrebe Bošnjaka

 Govorite sada o periodu vladavine Benjamina Kalaya?

-Da, kada je Kalay preuzeo vlast, na period  više od 20 godina, on je sasvim drugačije pristupio Bošnjacima. Shvatio je da su Bošnjaci, kao autohtoni narod, nasljednici starobosanske aristokratije, te da su postojali i prije dolaska Osmanlija na ove prostore. Uvidio je , ustvari,  da su Bošnaci imali duboke i jake korijene. Ujedno, prepoznao je da ime Bošnjak važi za sve građane Bosne i Hercegovine, i to bez obzira kojoj vjeri pripadaju. To su bile historijske činjenice i ništa on nije izmislio kako su neki poslije htjeli pripisati. Kao akademik  i histročar Kalay  je sasvim dobro poznavao situaciju. Uz to shvatio je da su Srbi sa svoje strane nastojali pridobiti pravoslavne Bošnjake, a isto tako i Hrvati katolike Bošnjake. U tom pogledu vrijedna je knjiga o Bošnjacima u austrougarskoj vojsci (Des Kaisers Bosniaken), gdje se da uočiti kako su svi oni zajedno služili u bošnjačkom regimentu, nosili zajedničku  uniformu krojenu za Bošnjake i svi sa fesom na glavi.

Bošnjaci su, dakle, služenjem te vojske  pokazali, donekle, svoju lojalnost?

-Svakako služenje vojske je jasni dokaz lojalnosti. Bošnjaci su to pokazali u toku Prvog  svjetskog rata kada su činili elitnu jedinicu. Još danas se Bošnjaci ubrajaju među najhrabrije  vojnike  unutar Austro-Ugarske vojske. Niz austrijskih autora i suboraca to potvrđuju. Ipak, kada je zakon iz 1881. naređivao da se vojska mora služiti kod  Bošnjaka je to isprva donijelo nelagodu i dezorijentaciju, jer moglo se, recimo hipotetički, desiti da se sukobe Bošnjaci koji su služili Austro-Ugarsku vojsku sa onim Bošnjacima u preostalom dijelu Osmanskog carstva. Većina njih se tada pitala- kako ću ja služiti vojsku ne-muslimanskog vladara i da li je to šeri’atski ispravno? Međutim, Austro-Ugarska je prepoznala brige i potrebe Bošnjaka. Bošnjacima je bilo dozvoljeno da obavljaju namaze, taborski imami su imenovani koji su predvodili namaze, džume i općenito vodilo se  računa o vjerskim propisima unutar vojske.  Postojala je posebna ishrana za muslimane, pa čak pri doktorskim pregledima ili među vojnicima vodilo se računa o razumijevanju  stida kod muslimana. Ali i naša umna ulema, prije svega Mehmed Teufik Azapagić, doprinijeli su da dileme  oko služenja austro-ugarske vojske i općenito oko života pod nemuslimanskom vlašću vremenom nestanu. On je oslanjajući se na izvore islama našao odgovor tako što je istakao da muslimani mogu živjeti na određenoj teritoriji sve dok njihova vjera nije ugrožena i dok mogu prakticirati svoju vjeru, tj. izvršavati vjerske dužnosti. Za njegovu reformističku misao i lojalnost je Azapagić čak i nagrađen od strane Austro-Ugarske sa zlatnom zaslužnom medaljom (Goldenes Verdienstreuz) i ordenom Željezne krune (Orden der Eisernen Krone).

Poštivanje islamskog naslijeđa

Austro- ugarska vlast je priznala islam kao vjeru i čak inicirala organiziranje Islamske zajednice?

-Oni su time priznali potrebe Bošnjaka što je, ustvari, bila i potreba modernog vremena. S druge strane, Bošnjaci su se isticali sa veoma modernim zahtjevima, a to je autonomija. Već je njemački mislilac Imanuel Kant podržavao ideju o samostalnosti razuma, čovjeka i zajednice. Tu misao je kasnije početkom 20.stoljeća obradio i Max Weber. Smatram da su Bošnjaci itekako pokazali zrelost i modernost  tražeći da se kao narod organiziraju i upravljaju svojim poslovima da li se radilo o državi Bosni sa Gradaščevićevim pokretom  ili u toku Austro-Ugarske sa vakufsko-me’arifskom autonomijom. Austro- Ugarska je to shvatila i prepustila dajući Bošnjacima vjersko-mearifsku autonomiju. Na osnovu ovih modernih zahtjeva, formirane su prve političke stranke kao Muslimanska narodna organizacija ili Muslimanska napredna stranka. Iako je bilo različitih stavova, ipak zajedničko ovim strankama bilo je što su se borile  za ono što je Bošnjacima najvažnije, a to je islam.

Uglavnom, u društvenom životu za Bošnjake pod austro-ugarskom vladavinom nije bilo nekih značajnijih zapreka?

-S obzirom da je Bosna i Hercegovina tretirana kao sastavni dio Austro-Ugarske i time kao integralni dio srednjoevropskog koncepta, cilj je bio pretvoriti Bosnu i Hercegovinu u jednu naprednu srednjoevropsku državu. To je uključivalo promjene u političkom, administrativnom, ekonomskom, obrazovnom i društvenom sistemu. Austro-Ugarska je željela da se Bošnjaci što više uključe u društveni život. Što više su se Bošnjaci udaljavali od utjecaja Istanbula to je bilo bolje za Austro-Ugarsku monarhiju. Suština je bila vladati ovim prostorima i narodima. Zanimljiv primjer je stil arhitekture koji je primjenjivala Austro-Ugarska. Na primjer današnji Fakultet  islamskih nauka  ili Vijećnica su izgrađeni po pseudo-maurskom stilu uvažavajući islamsku estetiku, ali svjesno izbjegavajući osmansku arhitekturu. Znači Austro-Ugarska je pokazala time uvažavanje islamskog naslijeđa kod Bošnjaka, ali ipak imajući na umu da treba ovaj narod otcijepiti od Osmanlija. Dalje promjene u društvenom životu su bili novi časopisi, kao npr. Bošnjak i Behar, te kiraethane koje su gajile kulturu dijaloga, zatim formiranje političkih stranaka. Kada je izvršena aneksija 1908. izdat je ustav, osnovan parlament i izvršeni prvi izbori. Bošnjaci su u svim tim segmentima bili uključeni.

Koliko su Bošnjaci prihvatili te nove izazove koji su im nuđeni i kako u svjetlu toga vidite migracije Bošnjaka  koje su  bile intenzivne?

-Imamo nekoliko etapa tih i takvih migracija koje su posebno bile izražene  1878.g.sa okupacijom BiH, 1881.g.sa zakonom o služenju vojske i 1908.godine sa Aneksijom BiH. U početku Austro-Ugarska nije branila da se Bošnjaci iseljavaju, i čak je to pospješivala. Tada su naseljavani kolonisti iz susjednih država,  i  iz Njemačke. Tako je drugi jezik po upotrebi postao njemački jezik. No, vremnom Austro-Ugarska je uvidjela da ako toliko smanje broj Bošnjaka automatski će se dobiti na porastu Srba. Naime, znali su da Srbi imaju svoj strateški plan da BiH pripoje velikoj Srbiji. Ako bi se, dakle, stvorio taj debalans, većina Srba nauštrb Bošnjaka- onih koji su istinski voljeli BiH, otvorila bi se vrata velikoj Srbiji i time zatvorila vrata Austro-Ugarskoj. Zato je Austro Ugarska promijenila svoj odnos prema selidbi Bošnjaka i počela otežavati njihovu selidbu u Tursku. A, otežavala je tu selidbu nuđenjem niza pogodnosti, pojednostavljeno rečeno, u stilu hajmo se dogovoriti o onome šta vam smeta, čega se bojite i sl. Hoćete vjersku autonomiju- bujrun, hoćete Islamsku zajednicu- izvolite. Istakla bih ovdje, da običan narod nije bio toliko svjestan tih mogućnosti koliko sama bošnjačka inteligencija. Jedan od onih koji je prihvatio ponuđeno bio je Mehmed-beg Kapetanović. On je bio ključna osoba u širenju razumijevanja i lojalnosti prema Austro-Ugarskoj. Veoma zanimljivo, on je prvi musliman u Austro-Ugarskoj imperiji koji je promaknut u austrougarsku aristokratiju. To je velika stvar. Dobio je time priznanje i titule. Tim povodom, u pozadini su bile incirane debate kako to da jedan musliman može postati član Austro-Ugarske aristokratije. A, pripadati aristokratiji i dan- danas u Austriji je na cijeni.Mogu reći, kao zaključak, da je pored vjerskog identiteta Bošnjaka i domovine Bosne i Hercegovine, koju je austrougarska vlast poštovala, tu je neizostavno i bosanski jezik. To su tri bitna elementa u određivanju jednog naroda. Koliko je Austro-Ugarska pokazivala pažnje prema tim  elementima poštujući ih toliko su Bošnjaci uzvraćali lojalnošću. Ti elementi su posebno bili važni Bošnjacima u ono vrijeme, a vjerujem da će to biti i povodom aprilskog popisa stanovništva 2013.godine.

 

Bošnjaci razbijaju predrasude o muslimanima na Zapadu

Migracije Bošnaka su nastavljene i u vrijeme vladavine komunističke Jugoslavije. Razlog je bio ekonomske naravi. Kako je tekao taj proces i koliko su Bošnjaci bili organizirani u smislu očuvanja svog identiteta?

– Uto vrijeme vladavine komunističke Jugoslavije moramo razlikovati dvije skupine Bošnjaka koji su iseljavali u zapadnu Evropu. Prvu  grupu čine politički migranti kao npr. r. Adil beg Zulfikarpašić, Smail Balić, Teufik Velagić. Oni su dali bogat doprinos afirmirajući bošnjaštvo u zapadnoj Evropi, što dokazuje bogato opremljena biblioteka  ’Bošnjačkog instituta’  u Zürichu, te razne publikacije kao što je časopis ‘Bosanski pogledi’  i niz radova napisanih na njemačkom jeziku od strane r.Smaila Balića o Bosni i Hercegovini i Bošnjacima. Rahmetli Teufik Velagić mi je pričao da je pri njegovom dolasku u Austriju pitan koje je nacionalnosti i kada je on odgovorio da je Bošnjak, bez preupitivanja je austrijski činovnik unio Bošnjak kao njegovu nacionalnu odrednicu. To govori o historijskom pamćenju Austrije, koje je toliko važno. Drugu  skupinu Bošnjaka,  koja se iseljavala  iz komunističke Jugoslavije, činila je mahom radnička klasa. Oni su uglavnom išli uslijed ekonomskih razloga, što bismo  rekli- trbuhom za kruhom. Išli su sa namjerom da  ostanu kraće  vrijeme  ne bi li zaradili  koji dinar i vratili se kućama. I moj otac je otišao s takvom namjerom. Stoga su ti iseljenici i zvani u njemačkom  govornom području „Gastarbeiter“, znači gostujući radnici  od kojih se očekivalo da će privremeno boraviti i nakon izvjesnog vremena vratiti se  svojim domovinama. Prisjećam se da smo svako jutro iz Njemačke slušali  radio Sarajevo. Što se tiče samog očuvanja identiteta na Zapadu više se to odnosilo na to da je islam razumijevan kao kulturno naslijeđe, nego kao svakodnevna vjerska praksa, npr. u estetskom smislu da se u kući nalazi bosanski ćilim, findžani i suveniri iz Sarajeva i sl. S druge strane, treba imati na umu utjecaj jugoslovenske ideologije koja je tada bila itekako izražena. Jugoslovenski konzulat nadgledao je klubove u kojima se gajio jugoslovenski identitet. Ja sam, recimo,  morala ići u tamošnju jugoslovensku dopunsku nastavu, inače nam se ne bi produžio jugoslovenski  pasoš. Sa današnjeg stanovišta rekla bih da je to bila puka indoktrinacija. Zamislite svake sedmice sam morala ići tri časa u školu,  gdje smo morali pjevati  jugoslovensku himnu, crtati  zastavu i državne  granice, te pisati  pjesme o Titu. Sjećam se da sam, kao desetogodišnja djevojčica,  zajedno sa mojim roditeljima plačeći pratila na TV-u sahranu Josipa Broza Tite. Zar to nije dokaz da je meni kao djetetu mozak dobrano bio ispran? Tek nakon agresije na BiH 1992.g. i dolaskom bošnjačkih prognanika porastao je broj organizacijskih struktura, tj.  džema’ata, klubova, dopunska nastava na bosanskom jeziku itd.

Bošnjaci su iselili diljem svijeta i po agresiji i genocidu nad njima 1992.g.- 1995.g.  Imate li uvida kako su prihvaćeni u tim zemljama, kakve su bile eventualne predrasude o njima  i da li su adekvatno organizirani?

-Da, po prvi puta u povijesti Bošnjaka, oni su se raselili prema zapadu i istoku tako da su od ’90-ih godina  Bošnjaci nastanjeni na svim kontinentima, od najzapadnijeg dijela Kanade u Vancouveru pa do Novog Zelanda. Teško je dati jednu procjenu o okolnostima života Bošnjaka u tim raznovrsnim državama. Prije svega ja uvijek polazim od nas samih. Ukoliko se mi Bošnjaci kao muslimani držimo vjerskih načela, a to je da pokažemo kako  poštujemo zakon te države u kojoj živimo, ukoliko smo odgovorni, poslovni, precizni, obrazovani i nastojimo biti među najboljima toliko ćemo biti poštovani pa gdje god živjeli. Bošnjaci, kao evropski autohtoni muslimani, štaviše mogu da doprinesu razbijanju predrasuda prema muslimanima.  Tarik Ramadan je ukazao i uporedio poštivanje zakona u jednoj državi   sa služenjem Allahu dž.š. Jer, i Kur’an naređuje poštovanje zakona. Dakle,  musliman čim živi u jednoj državi isto kao da je sklopio ugovor sa tom državom , te je stoga dužan  ispoštovati takav ugovor. S obzirom da zapadne države, gdje su se većina Bošnjaka naselila, poštuje  ljudska prava koja uključuju vjerske slobode, Bošnjacima je dozvoljeno da obavljaju svoje vjerske dužnosti ,pa otuda moraju da se ponašaju i  u skladu sa zakonom tih država.

Prepoznati svoje  vrijednosti i potencijale

U međuvremenu u zapadnim zemljama je rođena i nova generacija Bošnjaka. Postavlja se pitanje- koliko su se otuđili od svojih korijena?

To je jedno važno pitanje. Ja bih voljela da postoji jedna ustrojena strategija na državnom nivou. S jedne strane imamo razne organizacije bošnjačke omladine koja je aktivna, radi na održavanju veze sa domovinom i gaji bošnjački identitet. S druge strane imate nove generacije koje su se asimilirale i utopile u nova društva, pa znatno i  zaboravile   bosanski jezik. To je veliki gubitak prvo za njih samih, jer su zanemarili svoj identitet iako imenom i prezimenom su i dalje Bošnjaci. Kao drugo  to je  gubitak za Bosnu i Hercegovinu,  jer je time nastavljeno  etničko čišćenje Bošnjaka sa ovih prostora. Stoga se nadam da sa novim inicijativama poput BANU (Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti) i Svjetskog Bošnjačkog kongresa nudimo organizacione strukture za Bošnjake širom svijeta da se uključe kako bi ojačali i ujedinili se na lokalnom i globalnom planu.

U bh. javnosti se potencira veći  angažman žena. Odista, koliko žene mogu danas doprinijeti bržem stasavanju BiH?

-Nisam baš ljubitelj razgraničavanje žena-muškarac. Svi imamo zadatke i smatram da zajedničkim snagama trebamo se suočiti sa raznim izazovima današnjeg vremena. Uzvišeni Allah je dao insanu, tj.i ženama kao i muškarcima razum da ga maksimalno iskoristi i da prepozna svoju ulogu. Smatram da trenutno u Bosni i Hercegovini imamo ogromne slobode, kapacitete  i mogućnosti, a bojim se da to dovoljno ne iskorištavamo. Ima veliki broj obrazovanih žena. Imamo takav politički i društveni sistem koji ne brani ženama da se po svom izboru školuju, angažiraju, rade, napreduju itd. Opet je do nas. Ukoliko svaka od nas žena prepozna svoj potencijal, radi na usavršavanju sebe kao ličnosti, ponaša se odgovorno i profesionalno, širi optimizam, prenosi vrijednosti poput istinitosti, iskrenosti, pravde i preciznosti na druge generacije i stavlja se na raspolaganje za opće dobro, vidim itekako veliki utjecaj žena na izgradnju Bosne i Hercegovine.

Iz biografije

Dževada Šuško je viši asistent na Internacionalnom Univerzitetu u Sarajevu (IUS) na Odsjeku za međunarodne odnose gdje predaje predmete vezane  za politiku Evrope i Evropsku uniju. Kao doktorand u okviru doktorskog programa na IUS-u položila je sve predmete sa najvećom ocjenom, napisala niz akademskih radova, od kojih su neki objavljeni u akademskim časopisima, kao poglavlja u knjigama ili prezentirani na domaćim i inostranim konferencijama. Fokus njezinih istraživanja su politički procesi južnoistočne Evrope, status Bosne i Hercegovine u međunarodnoj zajednici i Bošnjaci kao evropski muslimani. Dževada Šuško je  jedan od autora biografije bivšeg visokog predstavnika Christiana  Schwarz-Schillinga. Dala je svoj doprinos kao autor u bibliografiji o poziciji žene u Bosni i Hercegovini. Doktorski rad bavi se tematikom “Pojam lojalnosti: Reakcija Bošnjaka na Austro-Ugarsku imperiju (1878-1914)”. Disertacija ima za cilj da doprinese boljem razumijevanju Bošnjaka kao autohtonog  evropskog  naroda. Dževada Šuško je najveći dio svog obrazovanja stekla u Njemačkoj na univerzitetima Heidelberg i Hamburg gdje je uspješno okončala magistarske studije, a studirala je i u Italiji (Firence), Kanadi (Ottawa), Palestini (Ramallah) i Španiji (Madrid). Stoga priča nekoliko svjetskih jezika ( njemački, engleski, francuski, italijanski i španjolski). Dževada Šuško je uključena u aktivnosti  nevladinoo  sektora, kao i  u Centru za edukaciju i istraživanje Nahla (www.nahla.ba) i Centru za napredne studije u Sarajevu (www.cns.ba) gdje je angažirana kao forum koordinator. Nakon 30 godina boravka prvenstveno u Njemačkoj, vratila se sa porodicom u BiH i živi sa mužem i troje djece u Sarajevu.

Razgovarao: Selman Selhanović

Izvor: Preporod