Dva otvorena pisma- Filipoviću i Spahiću

Iluzorno bi bilo da objašnjavam ko je akademik Muhamed Filipović i šta on već predstavlja za historiju BiH. Trebao bih pisati esej. Ali, i on je samo čovjek koji kao i svi ljudi ima svoje slabosti. Njegov autoritet potvđen na polju znanosti nije doživio svoju afirmaciju u politici, odnosno, on se nije realizovao direktnim učešćem u vlasti. Nije mu se ostvario san da bude „prvi“ u Bošnjaka. Na izborima 1990. godine, skupa sa rahmetli Adilom Zulfikarpašićem i strankom „MBO,“ doživio je fijasko. Ni njegovo ugled, ni znanje, ni Adilov novac nisu mogli stati na put trijumfa stranke „SDA“ na čijem čelu se tad nalazio, kasnije naš prvi predsjednik, rahmetli Alija Izetbegović. Taj momenat je nešto što gospodin Muhamed Filipović nikada nije uspio preboliti i još uvijek neće da prihvati kao činjenicu. Uzalud mu je, cijeneći njegove sposobnosti, plemeniti čovjek Izetbegović kao predsjednik u dva navrata po završetku agresije dodijelio ambasadorska mjesta, prvo u Velikoj Britaniji pa zatim i u Švajcarskoj. Za nanesenu mu „gorčinu neočekivanog političkog poraza“ naš akademik ga još uvijek okrivljuje. Svjedoci smo da često, prečesto koristi javne nastupe da taksativno nabraja šta je sve predsjednik pogriješio, pogotovo kada nije „slušao njegove savjete“. Nije svjestan da tako, uz uobičajeno ne predavanje rahmeta kod spominjanja imena onoga koji se njemu sada ne može suprostaviti, samo ruši svoj ugled. Kako vrijeme prolazi, sve mu je teže. Svoju netrpeljivost prenio je, valjda zbog prezimena, i na Bakira Izetbegović, člana Predsjedništva BiH kojeg kritikuje na svakom koraku. A, zašto mu pišem pismo?

Pišem zato jer mi je krivo što ova gromada od znanja, ličnost koja nam jako treba u afirmaciji bošnjaštva, svojom adolescentskom nepromišljenošću dovodi mnoge do nedoumice, pogotovo mlade. Apelujem na njega, da kao jedan od osnivača Svjetskog bošnjačkog kongresa (SBK) iskine tu stranicu, za njega gorkog sjećanja, i ovo života što mu je Allah dao troši na putu zajedničkog hajra i boljitka. Niko, pa ni on ne može poreći činjenicu da je rahmetli Alija Izetbegović sam na izborima dobijao po sedamsto hiljada glasova, a njegova dženaza je rekla svima šta je značio, šta znači i šta će taj čovjek značiti bošnjačkom narodu. Treba li spominjati Tursku i njegovo mjesto u njoj i islamskim zemljama?

Drugo otvoreno pismo upućujem uvaženom alimu, profesoru, sociologu i imamu Mustafi Spahiću. Kao što je rahmetli Izetbegović opsesija akademiku Filipoviću, tako je njemu izgleda noćna mora gospodin Cerić Mustafa, predsjednik SBK. U javnosti je opšte poznato da nije bilo intervjua u kojem je gospodin Spahić bar jednom zaobišao, svojom kritikom, tadašnjeg reisu-l-ulemu IZ u BiH. Prelazilo je to često granice realnosti jer nabrajati samo greške, a ne spominjati i nečije očigledne uspjehe, prerastalo je neukus. Sada reći da gospodin Mustafa Cerić nikada ne bi napustio vjersku funkciju da nije dobio predsjedavajuće mjesto Svjetskog bošnjačkog kongresa je stvarno degutantno. Da li je i kod njega u pitanju isti razlog, neostvarena želja da bude na funkciji koju mu je dotični „oteo“ nisam siguran, ali to ništa ne umanjuje gorčinu koju kao i mnogi osjećam isčitavajući ovu, skoro pa smiješnu, konstataciju. A, ako postoji trenutno u bošnjačkom korpusu čovjek za koga on smatra da bi mogao biti bolji ambasador bošnjaštva u svijetu, od uvaženog Mustafe Cerića, neka kaže njegovo ime!

Nisam advokat nikome, niti to želim biti, ali u interesu ove naše tek osnovane krovne institucije molim vas da prestanete sa nesuvislim komentarima. Meni je kao učesniku prvog SBK, a siguran sam i ogromnoj većini Bošnjaka vodilja, prije svega, nijjet da se stvore mehanizmi samoodbrane najugroženijeg naroda u Evropi. Tako je i zapisano u programskim ciljevima. Spreman sam sve učiniti da nikada više bošnjačka beba ne doji svoju ubijenu, mrtvu majku, da katili ne siluje naše kćerke, sestre, supruge, čineći to pred očima najbližih, koji će kasnije biti streljani sa rukama na leđima vezanim žicom. Hoću da pomognem da se u Bosnu vrate svi protjerani i silom raseljeni. Hoću da Bosna počne o sreći da pjeva. Vaše me frustracije ne interesuju. Ako ih ne možete pobjediti, priznajte sebi da imate golem problem. Jer vi morate znati da Allah dš.š. kaže da On daje vlast kome hoće. Da On uzvisuje i da On unizuje. Mladima poručujem: “Nemojte se razočarati ovakvim i sličnim postupcima koji mogu doći od strane ma kako uglednih pojedinaca. Samo upoznavajući Muhammeda a.s., mi se sve više oduševljavamo njime. Svakodnevno nam se dešava da u međusobnim kontaktima često postajemo svjesni tuđih mahana pa zbog toga odbacujemo jedni druge. A to nije u redu. Niko nije potpunao bijel, niti crn. Svi smo sivi, a koja će to nijansa biti, tamnija ili svjetlija, zavisi od našeg napominjanja na Stvoritelja. A On nas upućuje na džemat i napominje na značaj pravilno formiranih, čvrstih safova, na postizanje zajedništva u cilju ostvarenja dobra.“

Autor: Sead Zubanović

(bosnjacinet)