“Nastavila sam vikati- ne radi to. Ne radi! On nije ni okrenuo svoju glavu niti me je pogledao”, kaže ona, gledajući cigaretu u svojoj ruci. Nazvala je 911. Policija ju je odvukla od auta. Vilijam, njen 23- godišnji sin, razgovarao je sa policajcem kada je, prema policijskom izvještaju, ispalio hitac kroz vjetrobran,.
Policija se povukla. Vilijam je potrgao prozor u frustraciji, stoji u izvještaju. A onda se začuo drugi hitac. “Znala sam da je to taj”, kaže Libi. Vilijam Bizbi oduzeo je svoj život u martu ove godine dok su to gledale njegova majka i sestra.
Vilijam Bizbi nije bio žrtva rata u Afganistanu. On je bio žrtva vlastitog uma i misli, kaže njegova majka. Libi Bizbi je oborila svoju glavu, govoreći nam dok je sjedila na verandi ispred svoga stana. Nije više mogla živjeti u svome domu u 12. ulici. “Nisu me htjeli pustiti da razgovaram sa njim”, kaže ona, misleći na dan kada je njen sin izvršio samoubistvo. “Znam da me je mogao vidjeti- da to ne bi uradio.”
Prema izvještaju Odjela za boračka pitanja (Veteran Affairs- VA) koje je izišlo ovog proljeća, veteran počini samoubistvo svakih 80 minuta. Više od 6500 samoubistava se desilo od početka ratova u Afganistanu i Iraku. Za svakog vojnika koji pogine u borbi, 25 veterana umre od vlastite ruke. Prema izvještaju iz Pentagona više aktivnih pripadnika američke vojske je izvršilo samoubistvo u prvih šest mjeseci 2012. godine nego u prvih šest mjeseci bilo koje od zadnjih 11 godina, kako prenosi AP.
Ovaj izvještaj otkriva da su se 154 pripadnika američke vojske ubila u prvih 155 dana 2012. godine. Ovaj broj samoubistava je 50% veći od smrti u borbi u Afganistanu za vrijeme istog perioda i povećanje od 18% u odnosu na prvih šest mjeseci 2011. godine. I dok samo 1% Amerikanaca služi u ratovima u Iraku i Afganistanu, veterani ovih sukoba počine 20% svih samoubistava u Americi, stoji u ovom izvještaju.
Libi Bizbi kaže da nakon povratka kući njen sin nije ostavio rat iza sebe. “On je vidio užasne stvari- njegove prijatelje kako umiru,” kaže ona. “Ljudi ovdje su ga konstantno napadali. On je govorio da su čak i djeca bili sa njima kada su napadali.” Vilijam Bizbi je bio u specijalnim snagama američke vojske, avijaciji i rendžerima. “Pričao mi je kako je kupio dijelove tijela i kako su ih tovarili u helikopter, tako da bi njihove porodice imali barem nešto da pokopaju,” kaže ona. Ona kaže da je njen sin pokušao izvršiti samoubistvo u Pesh Valley u Afganistanu. “Rekao mi je: Mama, Vilijam kojeg si znala umro je tamo”, kaže ona.
Nakon povratka kući , “On nije mogao biti u mraku, nikako. Poludio bi u mraku,” kaže ona. “On je mjesečario i dali su mu 400 grama Seroqvela, davali su mu Paxil, Klonopins. Dali su mu mnogo stvari. Mislim da nije znao kuda da krene. Kada je imao svoje noćne more stajao bi pored mene i buljio u mene,” kaže ona. “Govorio bi mi: ko si ti?” Bilo joj je vrlo teško da njen sin nije bio u svom tijelu cijelo vrijeme.
“To su bili lijekovi,“ kaže Libi Bizbi. “Oni su uzrokovali halucinacije.” Ona se zagleda vani, na travnjak ispred njenog stana dok se njena kćerka igrala unutra. “Mislili smo da je sretan, a onda se ubio ispred nas,” kaže ona.
Deb Tainš (Tainsh) iz Panama siti Biča (Panama City Beach) postala je prijatelj sa Libi Bizbi. Tainš je borac protiv tišine koja okružuje probleme veterana. Tainš i njen muž Dejvid roditelji su narednika američke vojske Patrika Tainša, koji je poginuo u Iraku 2004. godine. Oni su osnivači i izvršni direktori volonterske, neprofitne organizacije Ožalošćene porodice američkih vojnika i Program pomoći Srce za vojne heroje veterane ( Bereaved Military Families of America & Hearts for Military Heroes Veterans Assistance Program), iz Floride.
Ona je putovala u Vašington, da bi prikupila podršku za veterane na Južnoj obali (Gulf Coast). Nije bila u mogućnosti da dođe do generala Erika Šineskija, sekretara Odjela za pitanje veterana, ali je kontaktirala sa njegovim osobljem. “Administracija veterana bi trebala da ima 1900 profesionalaca za problem mentalnih teškoća i par njih bi trebalo da dođe u Panama siti,” kaže ona.
U aprilu Šinseki je objavio povećanje radnika na 1600. Iz VA su rekli da će brzo pokušati riješiti problem, ali se to još nije desilo. Tainš priznaje da osjeća bijes zbog broja samoubistava koje vidi među mladim veteranima rata. “Kao što sam rekla direktoru VA za Južnu obalu- to je čudovište izvan kontrole, “kaže ona. “Oni nisu pripremljeni za toliki broj veterana.”
Tainš je govorila o upravi i doktorima koji rade u bolnicama. “Postoji nedostatak profesionalnog osoblja da se pozabavi sa veteranima”, kaže ona. “Primjer za to je klinika Delvud, ovdje u Panama sitiju. Ovdje je bio jedan profesionalni doktor za mentalno zdravlje, koji je otišao prije par mjeseci i čula sam da je to vrlo teško palo velikom broju veterana kojima nije bilo drago što je on otišao jer je bio jedan od najboljih. Kasnije sam saznala da je otišao zbog preobimnog posla.”
Edvin R. Ailes predsjednik i CEO Life Management centra sjeverozapadne Floride, izjavio je da je povećanje broja samoubistava problematično, ali vjerovatno neće opadati pošto se broj veterana koji se vraćaju kući povećava jer se ratovi nastavljaju. ” Mi vidimo da ljudi sa vojnim iskustvom dolaze kod nas tražeći pomoć“, kaže on. ” I tužno je da će to trajati dugo vremena. Mi još uvijek vidimo ljude sa PTSP-om i suicidnim mislima iz rata u Vijetnamu i mi smo sigurni da će to biti i u budućnosti sa ljudima koji su služili u Iraku i Afganistanu.”
“Doživljavanje borbe nije normalan život,” kaže Ailes. “Doživljavanje tragedije nije normalan život.” Ailes kaže da se traumatični događaji konstantno ponavljaju u mislima vojnika. “To je stalno ponavljanje traumatičnog događaja, ” kaže on.To je stalna unutrašnja borba.” Ailes, koji nije želio komentirati posebno Bizbijev slučaj, kaže da miješanje lijekova ili uzimanje previše jednog lijeka može ozbiljno štetiti zdravlju individue. Predoziranje propisanim lijekovima može dovesti do psiholoških problema individue, kaže on.
Libi Bizbi nastavlja da živi i brine najbolje što je moguće za svoje kćeri. Ali ona se pita koliko će osjećaji onoga dana kada je Vilijam Bizbi izvršio samoubistvo nastaviti da utiču na njihove živote. Za vrijeme intervjua, ona je prebirala po bocama pilula u plastičnoj vreći i gledala etikete iz tri različite apoteke u tri različite države. Ne vjeruje da je njen sin dobio pomoć koja mu je trebala i koju je zaslužio.
Sačuvala je mnogo stvari koje su pripadale njenom sinu- uniformu sa značkom američkih specijalnih snaga, rendžersku značku i značku avijacije. Ona ne zna šta sav taj metal znači. Posljednjeg dana svoga života Vilijam Bizbi je očistio i ispeglao svoju uniformu. Ona ju je ostavila da visi u ormaru. Rijetko je vadi vani. Sačuvala je nekoliko zadnjih tekstalnih poruka koje je primila od svoga sina na dan kada se ubio. Jedna je proganja sve do danas: “Volim te”.
Vilijam Bizbi koristio je veliki broj lijekova, od kojih su mnogi nađeni u njegovom tijelu poslije smrti. Imao je recepte za neke od tih lijekova iz tri apoteke iz tri različite države. U njegovom tijelu nađeni su: Tramadol (protiv bolova), bupropion (antidepresiv), paroxetine (protiv anksioznosti), alpha-hydroxyalprazolam (protiv anksioznosti i panike), cannabinoids (marihuana), oxycodone (protiv bolova).
Propisani lijekovi koji tada nisu nađeni, a koje je koristio: Seroquel (šizofrenija, bipolarni poremećaj), Paxil (antidepresiv), Prazosin (visoki krvni pritisak), clonazepam (protiv tjeskobe), ondansetron, cyproheptadine (alergije), Percocet (protiv bolova).
Piše: Randal Yekey
Izvor: News Herald
Preveo i prilagodio: Denis Rizvić