Predsjednik Barak Obama misli na isti način kao i Rostopčin prije 200 godina. Rašireno i tajno korištenje bespilotnih letjelica je jedan od glavnih obilježja njegove vanjske politike. Za vrijeme svoga predsjednikovanja on ih je koristio u Pakistanu, Jemenu, Somaliji, Afganistanu, Libiji i Iraku. Samo u Pakistanu u CIA-inim napadima poginulo je ubijeno 1908 do 3225 ljudi od 2004. godine, prema podacima vašingtonske fondacije Nova Amerika. Od njih između 1618 i 2769 su, prema njihovim tvrdnjama, bili militanti.
Ovakva preciznost u brojkama, kombinirana sa velikom razlikom između najmanjeg i najvećeg broja, izazvat će ledene trnce svakome onome ko se bavi istraživanjem američkih zračnih napada u Iraku i Afganistanu. Službena sklonost lažima o civilima koji su ubijeni u zračnim napadima je obilježje svakoga rata. Samo nekoliko dana nakon pada talibana 2001. godine američka vojska je pokušavala da objasni zašto je raznijela ljude na vjenčanjima u Afganistanu tvrdeći da su to bili “konvoji terorista”.
Ono što čini Obamine ratove dronovima toliko važnim jeste što se oni nalaze u centru njegove vanjske politike u Južnoj Aziji, Bliskom istoku i Sjevernoj Africi. Dronovi su korišteni i od strane Džordža Buša između 2004. i 2008. godine, ali puno manje, ali njihova masovna upotreba nije rezultat samo tehničkog razvoja ili taktičke učinkovitosti.
Jedna od najvažnijih promjena u svjetskoj politici u zadnjoj deceniji jeste da su američke snage doživjele neuspjeh u dva rata, jedan je onaj u Iraku, a drugi je u Afganistanu, uprkos tome što su rasporedili veliku i vrlo skupu kopnenu vojsku u tim državama. Isto tako ovaj nesupjeh su doživjeli protiv relativno slabih gerilskih snaga. Za američke tvrdolinijaše i neoliberale ovi ratovi su trebali uništiti duhove Vijetnama i Somalije, omogućavajući otvorenu upotrebu američke vojne moći, ali su se oni pretvorili u podsjećanje na Vijetnam i Somaliju i neuspjeh u tim ratovima. Podrška Amerikanaca za vojne intervencije preko granica, uključujući kopnene snage, spala je na niske grane.
Korištenjem bespilotnih letjelica izbjegavaju se ovi problemi. Kao prvo, njihovim korištenjem nema direktnih američkih žrtava. Napadi također stvaraju dojam borbe sa neprijateljem u liku El Kaide, gdje se redovno u sjeverozapadnom Pakistanu eliminira njihovih 20 top operativaca- da bi nedugo zatim, misteriozno, novih 20 operativaca zauzelo njihovo mjesto. I republikancima je bilo vrlo teško da kritikuju napade bespilotnim letjelicama za vrijeme predsjedničke kampanje otvoreno, jer bi se suočili sa optužbama da su “mehki” u borbi protiv terorizma. U jednom od najznačajnijih osvrta o vanjskoj politici u predsjedničkim debatama Mit Romni je rekao da se “ubijanjem ne možemo izvući iz ovoga”, ali je kasnije objašnjavao da nije mislio da je protiv napada bespilotnih letjelica.
Sa tačke gledišta Bijele kuće, bespilotne letjelice imaju veliku prednost time što su tajne. Ričard Nikson i Henri Kisindžer su jednom označeni kao ratni zločinci zbog toga što su vodili tajnu kampanju bombardovanja Kambodže bombarderima B-52. Službena šutnja oko sadašnjih napada bespilotnih letjelica može se opravdati tvrdnjama da je to tajni rat protiv El Kaide koji vodi CIA i američka Zajednička komanda specijalnih operacija, te da zahtijeva tajnost da bi bila učinkovita.
Da li su bespilotne letjelice efikasne kako se to tvrdi? Zračne snage su uvijek pretjerivale o sebi tvrdeći da su jeftine i ubitačnije u odnosu na kopnene snage. Prvi put su korištene od strane Italijana u njihovom kolonijalnom osvajanju Libije 1911. godine. Britanski “Bombarder” Haris, koji je vodio Bombardersku komandu RAF-a za vrijeme masovnih napada na Njemačku za vrijeme 2. svjetskog rata, oštrio je svoje zube uništavajući kurdska sela u Iraku 20-ih godina prošlog stoljeća.
Zračna snaga može postići mnogo toga, ali ne može postići sve. To je istina kako za bespilotne letjelice tako i za bombardere B-52. Bespilotne letjelice imaju više političkog smisla kod kuće nego vojnog preko granice. Bez obzira na preciznost projektila, mete moraju biti identifikovane prije nego što budu uništene, a za to trebaju dobre informacije sa terena. A gdje je država slaba ili nekonzistentna, kao što je to slučaj u Jemenu, Somaliji, Libiji ili oblasti Vaziristana i sjeverozapadnom Pakistanu, to je lakše zbog toga što CIA može da razvije svoju sopstvenu mrežu agenata ili sarađuje sa lokalnim obavještajnim agencijama.
Ali ima nešto što zavodi na krivi trag i što je skoro komično u slici El Kaide kao čvrsto organizirane grupe, kako je predstavlja Pentagon. Ustvari, radi se više o seriji političkih i vjerskih stavova i grupa, kombiniranih sa željom da se vodi sveti rat koristeći određene taktike, poput samoubilačkih napada.
Bespilotne letjelice imaju ozbiljne nedostatke. One stvaraju bijes u zemljama gdje se koriste, kao što je slučaj sa Pakistanom. Ako se koriste uz saglasnost vlasti, oni diskreditiraju vlast obilježavajući ih kao američke marionete. Tačni podaci o civilnim žrtvama su često netačni pošto se ne zna ko živi u porodičnim kućama u Afganistanu ili sjeverozapadnom Pakistanu.
Mnoga mjesta gdje se koriste bespilotne letjelice su nedostupne kako lokalnim, tako i stranim novinarima. Ja sam izvještavao 2009. godine o američkom bombardovanju tri sela u afganistanskoj provinciji Farah, južno od Herata, u kojem je prema lokalnim izvorima poginulo 147 ljudi. U selima su se nalazili ogromni, duboki krateri od bombi, a za koje je američki glasnogovornik sugerirao da su ih napravili talibani bacajući ručne bombe u kuće. Ovo je bila očigledna laž, ali je za novinare bilo nemoguće da dokažu suprotno.Naravno, lokalno stanovništvo znalo je šta se dogodilo. Oni su dovezli svoje traktore sa prikolicama prepunim dijelova tijela u glavni grad provincije gdje su vladini vojnici otvorili vatru na njih, ubivši troje od njih. Tada sam se pitao koliko se preživjelih mladih ljudi iz ta tri sela, ali i iz ostatka provincije, pridružilo talibanima zbog ovog bombardovanja.
Bespilotne letjelice ne mogu promijeniti puno toga na terenu. One služe samo kao politička kamuflaža kod kuće i preko granice, da skrenu pažnju sa američkog povlačenja iz Afganistana i Iraka. One stvaraju velike probleme jer mogu stvoriti više neprijatelja nego što ih eliminiraju. Oslanjaju se na mrežu informanata koje se mogu stvoriti samo u slabim, propalim ili propadajućim državama. One također pozivaju druge države poput Kine i Rusije da ulažu u dronove, da bi ubijali svoje protivnike preko granice. Tajna kampanja ubijanja bespilotnim letjelicama, balonima, bombama ili rijetkim otrovima uvijek stvara rizik da neko, negdje planira osvetu.
Autor: Patrick Cockburn
Izvor: Counterpunch.com
Preveo i prilagodio: Denis Rizvić