Fatih opet u Bosni i sa Bošnjacima

 Objavljena početkom ove jeseni, nova knjiga književnika Isnama Taljića „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke – Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni“ vjerovatno je i ponajbolja u obimnom opusu ovog pisca. Već i samim naslovom, ali i obimnim sadržajem na 380 strana, roman je pobudio pažnju. Dosad  su održane promocije u Orašju, Brčkom, Varešu, Travniku, Sanskom Mostu, Prijedoru, Jajcu. 

Gospodine Taljiću, povod ovom razgovoru je vaš novi roman „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke – Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni“, koji je nedavno izišao iz štampe. Sada, kad ste ga “izveli na pravi put”, kakve su povratne reakcije čitalačke javnosti, jer su one i najvažnije?

TALJIĆ: Još dok su čitali roman, javili su mi se s pohvalama akademik Ferid Muhić, prof. dr. Dževad Jahić, mr. Fatmir Alispahić. Čitajući roman, javio mi se i Senad ef. Karišik, imam u Ljubljani, i rekao da će, ako Bog da, svom sinu dati ime Fatih. Upravo dok vodimo ovaj razgovar, javio mi se profesor u Medresi u Čajangradu, tehnički urednik ove knjige, moj prijatelj Dženan Handžić – dobio je sina i odabrao mu ime Fatih! Kud će veća radost piscu, a i pohvala buđenju bošnjačke svijesti da se sjećamo te velike ličnosti?! Zaslužio je sultan Fatih da se objavi ovaj roman i da sinovi Bosne nose njegovo ime! Inače, prvo predstavljanje romana upriličeno je u graničnim sjevernim bosanskim gradovima na Savi, u Orašju i Brčkom. Govorili su predsjednik BANU-a Ferid Muhić i novopazarski muftija Muamer ef. Zukorlić. Uslijedili su pozivi na promocije po Bosni i Hercegovini, ali i iz inozemstva te pozivi čitalaca od Ljubljane i Zagreba do Turske i Singapura, od Sarajeva i Dubošnice do Danske, Kanade i Amerike. Objavio sam 37 knjiga, znam da su čitane, ali je, elhamdulillah, zanimanje za ovaj roman neuobičajeno veliko. 

 Četiri godine u traganju za istinom 

Svaki umjetnik teži ka tome da njegovo djelo živi što duže. Ali, mene, a vjerujem i čitaoce „Preporoda“, zanima koliko dugo je nastajao ovaj vaš roman, s obzirom da je historijski?

TALJIĆ: Recenzent prof. dr. Ferid Muhić navodi da se ovaj roman može nazvati i historijskim, ali ukazuje i na njegova druga obilježja. Postoje, dakle, i drukčije refleksije. Bio sam prinuđen baviti se i historijom zato što se i na primjerima tema o kojima pišem u romanu osvjedočava da se bavljenje historijom u našem ummetu zavšava sa životom velikih halifa. Dijelom i zato, tako preskočena vremena ponavljaju nam se do zgađenosti. Ali, zato nam historiju ispisuju kršćani, i to kako oni hoće. Široko im je polje, pa im se može svašta i svakako, ali samo da ne bude dobronamjerno i onako kako je bilo. Pri tome im je sultan Fatih posebno trn u oku i vjerovatno je, za razliku od sasvim suprotnog muslimanskog viđenja, njima najomrznutija ličnost… Četiri-pet godina bavio sam se sirom te me frapiralo da su knjige kršćanskih autora o sultanu Fatihu ispisane čak s više detalja, i najsitnijih, iz njegovog života, pa se, onda, u toj armiranoj zapletenosti potura sve i svašta. Po nekoliko puta sam čitao njihove najznačajnije knjige o njemu i ispodvalačio mnogo spornih konstatacija, da bih ih mogao uhvatiti u kontradiktornostima, koje su, zapravo, totalne izopačenosti i elementarne laži. Uz to, u savremenoj Turskoj je, između ostalog, i osmanlijska historija bila pod zabranom. I kad njihovi autori pišu o sultanu Fatihu, čine to u velikim potezima, s dosta arogantnosti i s pretjeranim pohvalama. Ali, i to se završava sa 1453. godinom i Carigradom/Istanbulom. Imao sam na raspolaganju i knjige osmanlijskih autora, ali i uvid u autentične dokumente… Uglavnom, četiri pune godine trebale su mi da bih proniknuo u suštinu. Istraživanje je podrazumijevalo i druge mnogobrojne događaje i ličnosti koji su se isprepleli u tome vremenu. Valjalo je to rastabiriti i povezati.

Do sada ste u više gradova u Bosni i Hercegovini imali promocije. Prostori u kojima ste promovirali roman bili su različiti. Jedna od promocija, u Travniku, upriličena je, po Vašoj želji, u džamiji?

TALJIĆ: Džamije su najljepša mjesta na svijetu. To je hadis. Sunnet je i voditi duhovne razgovore u džamiji. Lijepo je u džamiji govoriti o knjigama kojima to dolikuje. Mi smo narod knjige. Znam i da je dosta hutbi održano o mojim knjigama…

Ovo je Vaš jedanaesti roman. U „Romanu o Srebrenici“ i „Tajnoj knjizi Endelusa“, recimo, tretirali ste pitanja stradanja muslimana u Srebrenici i na Pirinejskom poluostrvu. U ovome romanu se, pak, bavite životom i djelom “sultana nad sultanima” Mehmeda Fatiha i njegovim odnosom prema Bosni i Bošnjacima. Šta je bio nijet za to?

TALJIĆ: U romanima koje ste spomenuli u tančine je ukazano na povode i uzroke koji su doveli do stradanja, a koji su se mogli preduprijediti, ali iz toga izvući i egzaktne pouke. Ovaj roman sam pisao i radi sagledavanja prevelike sličnosti te daleke prošlosti sa našom sadašnjošću. Ovo je prvi roman, i ne samo na ovim prostorima, kojim je obuhvaćen cjelolokupan život sultana Fatiha. Pri tome je bilo podrazumijevajuće da se, kao književnik iz Bosne i Hercegovine i bošnjački književnik, detaljno bavim i njegovom sudbinskom povezanošću s Bosnom i Bošnjacima. Sultan Muhammed/Mehmed Fatih, najavljen i potvrđen hadisom, jedna je od najintrigantnijih i najpoznatijih ličnosti svjetske povijesti. Najznačajnija je ličnost koja je boravila u Bosni u njezinoj dugoj historiji! To je već ekskluzivna činjenica. Uz to, što je nama još važnije, sultan Fatih je i najznačajnija ličnost za historiju Bošnjaka, ali i općenito Bosne! Sudbonosna je njegova povezanost s opstankom ove zemlje i Bošnjaka kao naroda. Bošnjaci, pak, izrazito vole sultana Fatiha, ali je to, da tako kažem, više instinktivno, jer o njemu doista premalo znamo. U nedostatku pravih izvora, narod je reagirao ispredanjem mnogobrojnih legendi. One, baš kao i mnoge historijske „činjenice“, nisu utemeljene na stvarnosti. Dakle, namjera mi je bila prikazati sultana Fatiha izbliza, kao ličnost počastvovanu hadisom, kao velikog, najvećeg sultana, ali i kao običnog, dobrog čovjeka, i ukazati na njegovu odlučujuću ulogu u opstanku Bosne i Bošnjaka. 

 S dolaskom sultana Fatiha Bosna nije pala, spasila se i uzdignula

U romanu navodite: „Ne sukobljavam se ja sa historijom. Historija se u bavljenju s muslimanskim narodima sukobljava sa samom sobom”. Uistinu, koliko mi (ne)znamo o samima sebi zbog historije koju su uglavnom pisali drugi?

TALJIĆ: Ličnost sultana Fatiha i historija Bosne u tom smutnom nevaktu zakamuflirani su lažima. Da sultan Fatih nije tada došao u Bosnu, 1463. godine, ne samo da više ne bi bilo Bošnjaka, nego bi odavno bilo zaboravljeno da je ovaj narod i postojao. S tolikom upornošću su protiv Bošnjaka do tada vođeni najsvirepiji križarski ratovi da bi Bošnjaci nestali, bili bi potpuno istrebljeni i više se ne bi znalo ni da su postojali. Te „svete ratove“ protiv naših predaka proglašavao je papa, a u njima su, uz križare iz Evrope, sudjelovali i domaći stanovnici koji su već bili promijenili vjeru i sebe više nisu smatrali Bošnjacima. Da ovo o nestanku nije puko nagađanje, surovo nam ukazuje primjer Endelusa, nadmoćne muslimanske civilizacije, gdje su upravo tih godina križari iskorjenjivali i posljednje muslimane Iberije, a kamoli da bi im se dalje mogao odupirati mali bošnjački narod. Od velikog Endelusa ostala je Alhambra u Granadi i Velika džamija u Kordobi, ali i ona pretvorena u crkvu, a od tih građevina bilo je kudikamo većih i raskošnijih. Ostalo je i da se tek pokrajina u Španiji zove Andaluzija. Tako bi zbrisali i toponim Bosna i bilo bi kao da nikad nije ni bila. 

U romanu eksplicitno ukazujete na mnogobrojne izvore koji pobijaju uvriježenu tvrdnju da je sultan Fafatih donio islam u Bosnu…

TALJIĆ: Sultan Fatih nije – kao što se počesto ističe – donio islam u Bosnu. Pouzdano se zna da je muslimana u Bosni bilo već u 8. stoljeću po Miladu, a to je bilo već sljedeće stoljeće po objavi Kur’ana! Vremenom se njihov broj povećavao… Već poslije Bitke na Marici, 1371. godine, na prostorima Bosne bile su teritorije pod upravom Osmanskog Sultanata, dakle još od vremena Fatihovog čukundjeda Murata Prvog, čitavo stoljeće prije Fatihovog dolaska u Bosnu. Kršćanski historičar Asboth navodi da su, uz ostale krajeve, predjeli Vrhbosne pripadali Osmanlijskom Sultanatu od 1415. godine po Miladu, na tri godine prije nego što je Ishak-beg u Bosni postavljen kao beglerbeg Novopazarskog i Bosanskog sandžaka, a on svoje sjedište prenosi u Sarajevo 1436. godine. Pouzdano je da je 1443. godine, 840. po Hidžri, u Sarajevu postojala džamija, i to je bila jedna u nizu mahalskih džamija. Dobro poslije, 1454., kao treći po redu namjesnik na osmanlijskim teritorijama u Bosni, postavljen je Isa-beg. Sarajevo je tada naveliko postojalo i Isa-beg ne može biti njegov osnivač. On je, odmah po dolasku u Sarajevo, zato što su izražene potrebe nalagale postojanje i velike džamije, počeo graditi takvu džamiju, koja je završena 1457. godine. To je i za sadašnje prilike prostrana džamija. To je dobro nam poznata Careva džamija, kako je poslije prozvana. Dakle, sultan Fatih je u Bosnu došao 1463. godine, kad je u njoj već bilo veoma mnogo muslimana, a Sarajevo imalo status šehera. Ali, nesumnjivo je da je sultan Fatih omasovio i osnažio islam u Bosni. Napokon, donio je slobodu Bosni, dugi mir koji će, bez ratova na teritoriji naše zemlje, potrajati nevjerovatnih 400 godina! Bilo je incidenata, upada, pokušaja nasrtanja, ali ne i ratova. To je kapitalna istina. U cjelokupnoj povijesti čovječanstva nije se ratovalo ukupno upravo toliko, 400 godina! Znači, nikako ne može biti to što se piše i mučki potura da je Bosna tada pala, te 1463. godine. Ona je tada spašena i uzdignula se! Sultan Fatih je također rodonačelnik multireligioznosti i multikulturalnosti, jer je tada u Bosni omogućio miran život katolicima, čak iako se znalo su oni predvodili križare i da su se zato iseljavali u strahu od zločina koje su počinili. To je regulirano poznatom Ahdnamom, a zatura se da je jednako čuvene povelje o pravima i slobodama sultan Fatih izdao i deset godina prije u Istanbulu Pravoslavnoj crkvi te jevrejskoj i ermenskoj zajednici. Poslije je i pravoslavnima omogućeno nesmetano naseljavanje u Bosni.

 Jabuka iz naslova romana je od crvenog zlata

Jesam li upravu kad kažem da je najveća vrijednost ovog romana činjenica da ste, koristeći brojne historijske izvore Istoka i Zapada, zapravo ispravljali krive historijske navode o Fatihu, bilo da se radi i dobronamjernim ili zlonamjernim?

TALJIĆ: Moguća su različita iščitavanja i doživljavanja ovog romana. Meni je historija bila neopohodni okvir ne da bih pisao, recimo, politički traktat, nego da napišem roman kao literarno djelo, da bih ispisao tzv. lijepu književnost. Nije red da pisac govori o značaju i značenjima svoje knjige. Ja sam svoje napisao unutar korica. Ali, smatram da je ovo roman izrazitog stila pisanja. Posebno mi je bitno što čitaoci, koji knjizi pristupaju s različitih aspekata i zadržavaju se na različitim dimenzijama, potvrđuju da ovaj roman predstavlja izuzetan čitalački doživljaj.

Hoćemo li čitaocima otkriti tajnu “crvene jabuke”? Jer, svako, pa i ovo djelo o sultanu Fatihu, moglo je imati različite nazive, vi ste se odlučili baš za ovaj…

TALJIĆ: Da ne bude da se hvalim, ali sam čuo od mjerodavnih da je „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke“ najljepši naslov u našoj književnosti. Da se upustim u pisanje ovog romana uspio me nagovoriti prijatelj Izan Mustafić. Isto tako, onda kad sam završio s pisanjem, a još nisam imao naslov, htjelo se da upitam dopisnika „Preporoda“ iz Hercegovine Hasana Eminovića koji bih naslov dao. Odmah je rekao: „Crvena jabuka“. Kazao je da je to iz rečenice kojom su inaugurirani osmanlijski sultani. To me zaintrigiralo. Uspjeli smo pronaći integralnu tu rečenicu, a moja supruga Elida Taljić, uz ostalu pomoć, podržala me i u tome da ne skraćujem naslov. Slijedilo je dosta truda i potrage da dođem do objašnjenja, da razjasnim šta znači simbolika te crvene jabuke, jer bi – iako prelijep – naslov „visio“. Zapravo, ta jabuka je od crvenog zlata. Ona je isticana na koplju na vrhu šatora starih hazarskih vladara. Bila je oličenje njihove moći i veličine teritorije te poprimila značenje narodnog stremljenja. Smatrano je da je narod koji nema neki važan zajednički cilj samo masa ljudi koji hodaju bez posebne potrebe. Ta zlatna jabuka – kao takva i kao simbol – prešla je u ruke oguških plemena. Oni su, u jedanaestom stoljeću po Miladu, zasnovali Seldžučki Sultanat. Od njih su i zlatnu crvenu jabuku naslijedili osmanlijski vladari i predstavljala im je znamenje fetha. Pripovijest o crvenoj jabuci nastavlja se tako što je ona ukradena. Dospjela je u Dagestan, potom u Iran. I odatle je ukradena… E, to gdje je potom dospjela i zašto je glavni dio svečanosti prilikom proglašenja osmanlijskih sultana, uz opasavanje sabljom, bilo da sultani izgovaraju upravo tu rečenicu pred vojskom: „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke!“, neka to ostane čitaocima u odgonetanju ovog romana, koji sam htio podnasloviti kao mistični roman. Jasno će im se rasplesti ta tajanstvenost. I sam sultan Fatih bio je tajanstven, zagonetan, misteriozan. Moje je bilo da dokučim tu misteriju.

Pripovjedač romana je Evlija Čelebija. Zašto baš on?

TALJIĆ: U savremenoj književnosti iznalaženje podesne forme često predstavlja suštinu. Naravno, sadržaj se treba uklopiti, poklopiti s formom. U primjeru ovoga romana to je Evlija Čelebija kao pripovjedač. A kako sam nadošao na to? U mom djetinjstvu, u bošnjačkim kućama, uz Mushaf i Takvim, među knjigama koje su činile priručnu kućnu biblioteku, skupa, recimo sa Sadikovićevim „Liječenjem ljekovitim biljem“, bila je i knjiga „Putopisi“ Evlije Čelebije. Njega su Bošnjaci doživljavali kao svog, domaćeg pisca, nikako kao stranca, kao da je naš, kućni pisac. On je pisao magijski lijepo. To daje posebnu čar i čitaocu izgleda da se ovaj roman samo tako mogao napisati, jer radnja teče poput rijeke. Ali, velika obaveza bila je „upotrijebiti“ Evliju Čelebiju kao pripovjedača, jer njegovo pisanje sadržava i potpunu predanost u smislu odgovornosti u utvrđivanju činjenica, istrajnost, dosljednost, preciznost. U romanu su na više mjesta i direktno navedeni i neki tekstovi Evlije Čelebije. Isto tako, mjestimično su citirani neki historičari i neki svjetski i naši književnici, od onih koji su savremenici sultana Fatiha do naših savremenika, a da to ne iskače iz ostalog teksta. Njihova imena navedena su u završnici romana, kad se razotkriva tajna „jedanaeste, neobjavljene knjige Evlije Čelebije“.

 S Bosnom i Bošnjacima je slično kao prije 500 godina

Upravo dok ste završavali roman, u Turskoj (i izvan nje) počelo je prikazivanje filma “Fetih 1453.” (kod nas preveden kao „Opsada“), koji je postao najskuplji i najgledaniji turski film, a koji također govori o sultanu Fatihu i osvojenju Konstantinopolja. Je li Vas to saznanje obeshrabrilo s obzirom da “sedma umjetnost” ima više pobornika od književne i, uostalom, šta mislite o samom filmu ako ste ga gledali?

TALJIĆ: Pripremao sam roman u skladu s hadisom da se na razlašava ono na čemu se radi prije nego što se uradi. Tako je rijetko ko znao čime se bavim. Kad mi je uhabereno o filmu, bilo mi je drago, ali sam se pribojavao da će film biti urađen arogantno i s nevještim oponašanjem holivudskoga glamura. Nažalost, ispalo je i gore, čak i diletantski. Oni koji imalo znaju o sultanu Fatih, kažu i da to u filmu nikako nije on. Ne bih volio da zvuči neskromno, a bih volio da Turci prevedu i objave moj roman. Time ne samo da bi imali pravu umjetničku sliku o sultanu Fatihu, nego bi i saznali više o Bošnjacima. Ako mi u Bosni i Hercegovini njima nismo toliko bitni kao što su oni i dalje nama, onda da makar znaju više o prošlosti zemlje svojih sudržavljana iz Bosne, kojih u Turskoj ima toliko bošnjačkog porijekla da je svaki sedmi-osmi Turčin zapravo Bošnjak! Dojam je, pak, da nas i ova, novonastajuća Turska zaboravlja. Ali, isto tako, istinita je i izjava premijera Turske Erdogana da, kad dođe, u Sarajevu nema s kim razgovarati.

Čitajući Vaš roman saznali smo u kakvom je stanju Bosnu i Bošnjake zatekao sultan Fatih 1463. godine. Zanima me u kakvom ih stanju zatiče ovaj literarni Fatih sada, 2012. godine.

TALJIĆ: Bojim se da je sadašnje stanje slično, veoma, veoma slično ondašnjem. Osiromašena Bosna. Bošnjaci su opet razapeti između križa i krsta. Opet prepušteni „svojim“ razjedinjenim prvacima. I sada je polovina ovoga naroda u egzilu. Ali, dok se naši davni preci nisu dali i po svaku cijenu čuvali svoju pripadnost bošnjačkom narodu, sadašnji Bošnjaci se gube čak i u toj osnovnoj odrednici. Mnogi ili na znaju ili neće da znaju ko su ili bi se odrekli sebe. Pitanje je, recimo, i kako će Bošnjaci statistički preživjeti već predstojeći popis stanovništva. Hoće li, iako su sada najbrojniji, ostati ravnopravan i konstitutivan narod u Bosni i Hercegovini? Ili će spasti na rang nacionalne manjine?! Jer, veliko je pitanje već to koliko će nas se izjasniti kao Bošnjaci, a koliko kao Bosanci, ili Muslimani, ili muslimani, ili Hercegovci, ili Bosanci i Hercegovci, ili Sandžaklije, ili Bošnjaci-Muslimani… Sve su to nepostojeće popisne kategorije i mnogobrojni koji se tako izjasne bit će zabilježeni pod rubrikom „ostali“, kao statistički nebitni… I inače se bojim da Bošnjacima opet prijeti nestanak. A ni na vidiku novog sultana Fatiha da bi i sada spašavao dobri narod Bošnjaka! I zato sam pisao ovaj roman – kao veliku opomenu.    

U Vašem romanu, otac Murat savjetuje sina Mehmeda postavljući ga na svoje sultansko mjesto: „Pravednost je temelj vlasti, sabur može što sablja ne može, a na poslijetku i najvažnije, boj se Boga Mehmede, sve ostalo uključeno je u to… Nemoj se osiliti ili uniziti, a da tebe sila ne bi unizila, boj se Boga Mehmede!“ Imamo li mi danas takvih političara/vladara i imaju li oni danas takvih savjetnika?

TALJIĆ: U sadašnjem beznađu Bosne i Bošnjaka iz tmine bljeskaju iskrice koje bi mogle zasvijetliti nadom s aktiviranjem Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti i Svjetskog bošnjačkog kongresa…

Prethodno pitanje nas vodi do ovog: sultan Mehmed imao je svoga duhovnog učitelja. I svi sultani su ih imali. Može li ovo biti poziv onima koji nama vladaju da se vraćaju duhovnosti i da sebi traže “šejha”?

TALJIĆ: Životopis sultana Fatiha pokazuje skladno funkcioniranje između vlasti i duhovnosti. On nikako nije bio apsolutist kao vladar. Iako  najmoćniji čovjek toga vremena, sebe nije proglasio halifom. Dakle, šerijatska, zakonodavna vlast nije bila  u njegovim rukama! Naprotiv, izrazito je uvažavao duhovne autoritete. Nije se miješao u njihove obaveze. Nerijetko im se obraćao za savjet i u poslovima u kojima je bio suveren. Takvih primjera bilo je još u muslimanskoj prošlosti i u tim periodima muslimani su izrazito napredovali. Tako je, u više navrata, bilo i u vremenima procvata Endelusa.

Za kraj ovog razgovora ostaje mi da Vam se zahvalim, zaželim Vam dobro zdravlje i aktivno pero. Čitaocima „Preporoda“ preporučujem čitanje ovog romana, a šta im poručujete Vi?

TALJIĆ: Da poistilahe, bez hitnje, pročitaju roman. S punim povjerenjem sam zaključivanje prepuštao čitaocima. Kažem, roman se može različito doživljavati, ima više uporednih slojeva, nosi dosta poruka i pouka. One nisu tu same po sebi i samo radi sebe. Važne su u ovom nevaktu.

(preporodcom)