“Zasigurno je to bio američki avion”, kaže jedan od svjedoka. “Mi nemamo takve avione. Ne znam da li je imao pilota ili ne. Znam samo ono što sam vidio svojim očima,” nastavlja on, pokazujući na cijeli niz prodavnica i kuća pretvorenih u ruševine i na zid prekriven krvlju.
A nakon što je saznao za napad Abdulrabb Mensur al- Hadi, predsjednik Jemena, izrazio je “duboko saučešće” zbog gubitaka života, istovremeno osuđujući nasilje uopćenim terminima. “Mi nikad nećemo razumjeti šta to nagoni nekoga da terorizira svoju braću, druga ljudska bića, na ovaj način. Ovakvo nasilje, ovakvo zlo je bezosjećajno. ono je izvan svake pameti,” rekao je jemenski predsjednik. ” I dok nikad nećemo saznati šta to vodi nekoga da oduzme život drugoga, mi znamo šta je ono zbog čega vrijedi živjeti”, dodao je on. “Ljudi koje smo izgubili u zadnjem napadu bespilotne letjelice voli li su i bili su voljeni. Bili su majke i očevi, supruge i muževi, sestre i braća, sinovi i kćeri, prijatelji i susjedi. Imali su nadu za budućnost i snove koje još nismo ispunili.” Članovi Međunarodnog Crvenog krsta, nakon što su intervjuirali stanovnike gradića Ja’ar u kojem se napad desio, sakupili su djelomičnu listu civila koji su ubijeni nakon drugog napada. Indentifikacija u nekim slučajevima je bila vrlo teška, pošto su dijelovi tijla bili razbacani zbog siline eksplozije. Sa odoborenjem jemenske vlade i rođaka žrtava, Crveni krst je objavio sljedeću dokumentaciju:
Abdullah al Hadi, star pet godina, i njegova sestra Suha, stara četiri godine, sjedili su na pragu njihove porodične kuće. Njihova mama, Ummu Abdullah,opisala ih je kao djecu lijepog ponašanja, koja su se rijetko svađala između ili pokazivala nepoštovanje prema roditeljima. “Abdullah je bio naše prvo dijete,” rekla je ona. ” Imao je tako predivne osobine. Čak kad je bio vrlo mali volio je da sluša moga muža dok recitira tradicionalnu poeziju u predvečerje. Od srca je volio tu poeziju. Mnogo puta bih čula Abdullaha kako je glasno recitira pred prijateljima. Njegova sestra Suha bila je vrlo stidljiva, krhka, poput male ptičice. Muž i ja smo se trudili da joj ne povredimo osjećaje, ali ponekad je plakala bez razloga, bar razloga koji bi mi mogli razumjeti. Mislim da je osjećala kada je neko tužan. Možda je zbog toga tada i plakala.
Zejneb Abdulaziz, stara 36 godina, pospremala je krevete u porodičnoj kući kada je eksplodirao prvi projektil. On je odmah napustila svoju kuću i pojurila na mjesto eksplozije. Komšije su posvjedočile da su je vidjele kako fanatično kopa ruševine, kao odgovor na jauke i zapomaganje jedne od žrtava. Gospođa Aziz bila je veoma poštovani član zajednice i poznata po svojim naporima da pomogne onima kojima je pomoć bila potrebna. Voljela je uzgajati i održavati ruže, od kojih je napravila svoj ružičnjak. Prolaznici su uvijek mogli ugasiti svoju žeđ sa čašom hladne, ružama oslađene vode, iz bunara koji se nalazio ispred njene kuće. Iza gospođe Aziz ostao je njen muž i četvero djece, stare od dvije do jedanaest godina.
Hadži Muhamed ibn Husein, star 78 godina, doktor po profesiji. Hadždž je obavio u 75-toj godini, a nakon povratka iz Mekke, napustio je svoju uspješnu praksu u
glavnom gradu Jemena, Sani, da bi pomagao ljudima u svom zavičaju. Da bi platili njegove medicinske usluge njegovi pacijenti bi mu donosili kruh, med, datule i drugu hranu. Nakon što je izgubio ženu za vrijeme epidemije kolere 1992. godine hadži Muhammed se više nije ženio. Umjesto toga posvetio se svojoj profesiji po danu, a ljubavi prema literaturi po noći, prevodeći klasičnu arapsku prozu na engleski jezik. Jedan od njegovih omiljenih hobija jesu bila neformalna okupljanja djece gdje bi ima pripovjedao narodne priče koje je čuo još za vrijeme svoga djetinjstva.
Azzedin (15), Abbas (13) i Salim (16) su tri brata koja su takođe raznešena u ovom napadu. Njihov otac, Abu Salim, farmer, doveo je svoje dječake u grad Ja’ar u posjetu njihovom dajdži i njihovoj familiji. Porodica je bila još uvijek u žalosti zbog smrti Jasimove četverogodišnje kćerke i šestogodišnjeg sina, koji su ubijeni u jednom prijašnjem napadu bespilotnih letjelica. Govoreći dužnosnicima Crvenog krsta Jasim im je ispričao kako mu je dvoje djece umrlo na rukama dok ih je gonio u bolnicu. Abu Salim i Jasim, zajedno sa drugim članovima porodice, doručkovali su u dnevnoj sobi Jasimove kuće, napravljene od blata, kada je prva eksplozija razbila prozore i sravnila sa zemljom kuću njegovog komšije. Nakon što su komadi stakla ozbiljno ozlijedili Jasimovu ženu, tri brata izjurila su vani da potraže pomoć. Svjedoci tvrde da su vidjeli sivu letjelicu, nalik na orla kako kruži okolo i polako se spušta. Letjelica je ispalila drugi projektil. Azzedin i njegova braća Abbas i Salim bili su trenutno mrtvi od eksplozije.
Ahmed al Hanouti, star 47 godina, posjedovao je automehaničarsku radnju u gradu Ja’ar. Otac petero djece, borio se u Afganistanu 80-tih godina prošlog stoljeća, kada su borce regrutirali i obučavali agenti CIA-e i kada su nazivani “borci za slobodu” od strane predsjednika Ronalda Regana, zbog njihove uloge u porazu Sovjeta u Afganistanu. Sada sredovječan Ahmed je odavno odbacio učešće u bilo kom obliku pobunjeništva ili terorizma. Komšije su ga opisale kao tihog, ponosnog čovjeka koji je teško radio da bi obezbijedio dostojan život za svoju porodicu. A uveče je uživao da sjedi ispod krošnje drveta u malom dvorištu koje je dijelio sa ostalim članovima porodice, ispijajući čašu za čašom čaja. “Volio je da priča o svojim golubovima, koje je uzgajao zadnjih sedam godina,” rekao je jedan od njegovih komšija. ” Ahmed je sanjao o danu kada će jedan od njegovih golubova pobijediti u trci, a onda bi novcem koji bi dobio od nagrade mogao poslati svoga najstarijeg sina na Univerzitet u glavnom gradu.”
Kada dodatne informacije o žrtvama budu dostupne, pisac će dopuniti ovu listu, koja je daleko od toga da bude kompletna. A u pokušaju da donese smiraj narodu Jemena i oda poštovanje žrtvama ovog zadnjeg napada, predsjednik Jemena izrekao je sljedeće riječi:” Život je vrlo krhak…Naše vrijeme na ovom svijetu je ograničeno i dragocjene. I ono što je važno na kraju dana nisu one male, trivijalne stvari koje često nas zaokupljaju u našem svakodnevnom životu. Ono što je važno jeste način na koji mi izaberemo da se ponašamo jedni prema drugima i kako volimo jedni druge.” Nije mogao izgovoriti istinitije riječi od ovih.
Piše: George Capaccio
Izvor: Uruk.net
Za IslamBosna.ba preveo: Denis Rizvić