Kad ´Islamska Republika´ ide u ‘ponor pakla’

Piše: Hamid Dabashi

Dok su neki vanjski promatrači za ovaj mogući scenarij ponudili metaforu “pripreme za tango”, ljudi na vlasti u Iranu imaju više grafičko poređenje za ono što su spremni učiniti ili će možda čak i učiniti. “Tvrdolinijaš Mohammed Javad Larijani, sekretar iranskog Visokog vijeća za ljudska prava i brat predsjedavajućeg Parlamenta i šefa pravosuđa”, nedavno je, prema izvještaju Washington Posta, izjavio: “S ciljem da zaštitimo interese našeg sistema, mi bismo pregovarali sa SAD-om ili sa bilo kim drugim čak i u ponoru pakla.”

Riječ koju je Larijani ustvari upotrijebio je “nizam” (perzijski), koja je ovdje bolje prevedena kao “režim”, a ne “sistem” – ista riječ koju čujete u arapskim revolucijama: “Al-sha’b yurid isqat al-nizam!/ Narod traži svrgavanje režima!”

Drugim riječima, Mohammed Javad Larijani i njegova dva brata, koji vladaju Iranom kao srednjovjekovnim feudom, spremni su ići sve do “ponora pakla” (ništa manje) kako bi spasili njihov režim, isti onaj režim koji omogućava trojici braće da vode grane Vlade za zakonodavstvo i pravosuđe, ostavljajući trećeg da bude zadužen za “ljudska prava” onih kojima vladaju – pazite, spasiti njihov režim, a ne zaštititi živote i slobode 75 miliona ljudi koji su zarobljeni unutar vlastite domovine i koje nadgleda i brutalizira surova vojna, sigurnosna i obavještajna mašinerija.

Dilema?

Čista opscenost da se u zemlji od 75 miliona znatno obrazovanih i savršeno kompetentnih ljudi trojica smiješne braće puste da među sobom dijele vladajući aparat kao da im ga je u naslijeđe ostavio njihov otac i još zvati tu nesreću “republikom” je nešto zapanjujuće.

Ali, mora se biti vrlo oprezan ako se previše ljuti na te ljude, jer na drugoj strani leži još opasnija zamka – a razumni put između njih prolazi kroz dvije smrtonosne doline.

Ljudi koji brinu o životu i slobodi tih miliona Iranaca zarobljenih unutar od svih napuštene islamske republike i koji se kategorički protive nametanju paralizirajućih ekonomskih sankcija ili vojnom udaru protiv njih – što znači veliku većinu samih Iranaca, osim male manjine među takozvanom “opozicijom” u izgnanstvu, koji su spremni uništiti svoju domovinu i izložiti milione ljudi katastrofi samo da bi se vratili da vladaju – sada se suočavaju sa prividnim problemom. Ako su protiv tih sankcija i vojnog udara koji predviđaju, onda moraju šutjeti o masovnim kršenjima ljudskih prava u Iranu iz straha da ne podstiču požar koji Benyamin Netanyahu i njegova propagandna mašinerija žele držati zapaljenim, a ako naglase ta kršenja onda će biti upleteni u opasna huškanja na rat.

Nakon što tokom prvog Obaminog mandata nije uspio pokrenuti vojni udar protiv Irana, Izrael nije baš znao šta da radi sa sobom – tako da je krenuo dalje i počeo bombardirati Gazu sredinom novembra 2012, samo otprilike sedmicu dana nakon što je Obama ponovno izabran za predsjednika. No, teške ekonomske sankcije protiv Iranaca i stalna prijetnja ratom i dalje nastavljaju stvarati mnoge teškoće i patnje u Iranu, a s tim se, kako se čini, dilema nastavlja.

Dilema nije jednostavan problem – i može dovesti do jedne ili druge krajnosti ili paralizirati ljude u tišinu.

Čuvari Islamske Republike – mafijaška braća Larijani i cijeli režim koji oni tako najbolje predstavljaju – ustvari su uzeli 75 miliona ljudi za taoce (oni imaju iskustva u uzimanju talaca kao efikasnoj strategiji promicanja svojih ciljeva) i sve što bi neko mogao reći protiv njihovog krvavog režima doista bi moglo, htjeli-ne htjeli, poslužiti za dobivanje pristanka za vojni udar protiv Irana, koji bi ustvari pogoršao upravo ta kršenja ljudskih prava. Evropska unija iranskim političkim zatvorenicima sa jednom rukom dodjeljuje humanitarne nagrade, dok sa drugom Irancima nameće još oštrije ekonomske sankcije, bez očiglednog osjećaja srama, ironije ili paradoksa!

Pa šta učiniti – šta reći?

Kao i u svim drugim slučajevima kada smo suočeni sa političkom dilemom, moramo se vratiti prvoj činjenici i fenomenu politike – ljudsko tijelo i njegovi razni zatvorski režimi, disciplina, mučenje i ubistvo. Drugim riječima, u suočavanju sa političkim problemom treba početi sa tijelom posljednje žrtve, sa tijelom čovjeka koji je upravo bio uhapšen, zatvoren, mučen, a potom proglašen mrtvim, dok je bio u pritvoru sigurnosnog aparata Islamske Republike – i krenuti od tamo. Sva druga politička razmišljanja moraju biti riješena sa mjesta tog mrtvog tijela.

Podlo i neprirodno ubistvo

Njegovo ime je Sattar Beheshti. Bio je bloger – radnik iz radničke porodice, koji je želio govoriti o hitnim pitanjima u svojoj domovini. Uhapšen je, pritvoren, mučen, a zatim su njegovi roditelji pozvani da dođu preuzeti njegovo mrtvo tijelo. Kada je njegov otac pitao zašto mu je sin mrtav, rekli su mu da je umro prirodnom smrću. Na to im je odgovorio da je s njegovim sinom bilo sve uredu. Rekli su mu da zašuti – jer su u tim tamnicama oni ti koji postavljaju pitanja.

Detalji smrti Sattara Beheshtija su polako, ali sigurno počeli izlaziti na površinu. Uhapšen je 30. oktobra u svom domu u Teheranu. Neposredno prije hapšenja napisao je tekst u odbranu Nasrin Sotudeh, vodeće aktivistice za ljudska prava i hrabre majke dvoje male djece, koja sada štrajkuje glađu u krvavim tamnicama Islamske Republike i koja je u smrtnoj opasnosti dok ovo pišem. Na dan 6. novembra sigurnosne vlasti obavijestile su porodicu Sattara Beheshtija o njegovoj smrti dok je još bio u pritvoru.

Kako je Međunarodna kampanja za ljudska prava u Iranu (ICHRI) saopštila, “Opoziciona web stranica Kaleme.com navela je da su ispitivači teško tukli i mučili Beheshtija tokom ispitivanja, što je dovelo do njegove smrti”. Dok su hrabri iranski novinari u svojoj domovini i izvan nje pažljivo pratili slučaj Beheshtija, a ICHRI je to dokumentirao, određeni broj vodećih političkih zatvorenika u odjelu 350 zatvora Evin objavili su saopćenje potvrđujući da je Beheshti bio mučen.

ICHRI prenosi riječi Beheshtijeve majke: “Vlasti su kontaktirale mog muža i zatražile da dođe kod njih. Oni su mu rekli da je umro od bolesti. Moj muž im je odgovorio da je bio zdrav i pitao za uzrok smrti. Oni su mu rekli: ‘Šuti, ovdje samo mi pričamo i postavljamo pitanja. Idi u mrtvačnicu Kahrizak i dogovori mjesto za njegov pogreb.'” Ubrzo nakon toga je objavljena vijest da je Beheshtijevo tijelo pokopano na groblju Rabat Karim u Teheranu.

Prema ICHRI-ju, koji ostaje najpouzdaniji izvor detaljnih informacija o kršenju ljudskih prava u Islamskoj Republici, Beheshtijeva smrt je nastala sigurno zbog okolnosti u zatvoru i ponovo je kultura rasprostranjenog nekažnjavanja u zatvorima odnijela život još jedne nevine žrtve. Vrlo je vjerovatno da je umro zbog ozljeda od mučenja tokom ispitivanja… Iranski zatvorenici trpe rutinska mučenja, zlostavljanje i uskraćivanje zdravstvenih i osnovnih prava. Specijalni izvjestitelj UN-a o stanju ljudskih prava u Iranu Ahmed Shaheed u svom je posljednjem izvještaju, objavljenom 11. oktobra 2012, istakao “kulturu nekažnjavanja” u iranskom pravosuđu.

Parlament pod kontrolom

Nakon što su predanim radom iranskih novinara i aktivista za ljudska prava – koji su uglavnom van vlastite zemlje, nakon što su pobjegli brutalnoj mašineriji represije u svojoj domovini – otkrivene okolnosti Sattar Beheshtijeve smrti, brat Larijani zadužen za ljudska prava u Iranu obećao je da će njegov brat, koji je zadužen za pravosuđe, narediti istragu Sattar Beheshtijeve smrti, a zatim je Gholam Hossein Mohseni Ezhehei, glasnogovornik sudstva, potvrdio da je zaista bilo modrica na pet dijelova tijela pokojnog Sattara Beheshtija i da će oni odgovorni za ovaj zločin biti kažnjeni.

U isto vrijeme, kada je skandal postao prevelik da bi se ignorirao Parlament, pod kontrolom još jednog od braće Larijani, formirao je odbor da istraži ovaj slučaj, a ubrzo nakon toga je Javad Karimi Ghoddusi, jedan od članova tog parlamentarnog odbora, izjavio da je smrt Sattara Beheshtija bila prilično sumnjiva i da BBC Persian možda ima veze s tim ili da su ga čak možda ubili neki od političkih zatvorenika koji su javno svjedočili da je bio mučen!

Smrt onih poput Sattara Beheshtija – jednog od mnogih nevinih žrtava opakog stroja za ubijanje – nikada neće biti ni zaboravljena ni oproštena. Nema te kazne ni pokora koji mogu ispraviti takve zločine – a Islamska Republika ima mnogo takvih smrtnih slučajeva na spisku svojih zločina.

Kako je Sattar Beheshti umro? Zašto je uopšte uhapšen? Koja besmislenost bi dala pravo sigurnosnom državnom aparatu da nasumično hvata ljude samo zato što pišu blogove koji ih kritiziraju? Po kojim ovlastima i ko im je dao te ovlasti? Pitanja moraju početi od trenutka kada je sigurnosni aparat Islamske Republike uhapsio i pritvorio Sattara Beheshtija. Od tog trenutka nadalje upleteni su u cijeli sistem koji sebe naziva “Islamska Republika Iran”, cijeli režim koji ide u “ponor pakla” kako bi se spasio.

Ako braća Larijani i ostatak islamističkih mafijaša koji vladaju Iranom misle da bi odlaskom “u ponor pakla” pregovarali sa Amerikancima i tako spasili svoju korumpiranu vlast i da mogu raditi šta žele u svojim krvavim tamnicama, onda ih čeka još jedna stvar. Kao što to mogu vidjeti iz slučaja Sattara Beheshtija, iranski narod radi na njihovom slučaju – posvećeni novinari i aktivisti za ljudska prava neće ih pustiti da se izvuku, te ih smatraju odgovornim za svaku kap krvi koju su prolili u svojim tamnicama. I za period od prije trideset i više godina, kada su oteli plemenitu revoluciju, pa do sudnjeg dana oni se smatraju odgovornim za svako ubistvo koje su počinili.

A ako misle da ćemo samo zato što se brinemo za naš narod i protivimo ekonomskim sankcijama i vojnom udaru šutjeti o njihovim zločinima, onda ih čeka nešto drugo – svi smo mi savršeno sposobni sastaviti rečenice sa više zavisnih rečenica, kategorički se protiveći ubilačkim izraelskim smicalicama, bezobzirnom američkom imperijalizamu, odvratnom saudijskom oportunizmu i zločinima Islamske Republike.

Slučaj Sattara Beheshtija je jedan od najdirljivijih primjera herojskog posla koji iranski novinari (kao što je Fereshteh Gazi i mnogi drugi poput nje), aktivisti i organizacije za ljudska prava (poput Hadija Ghaemija i njegovih kolega u Međunarodnoj kampanji za ljudska prava u Iranu) i politički zatvorenici (kao što je Fariborz Raisdana i mnogi drugi poput njega) obavljaju u otkrivanju zločina Islamske Republike. Da nije njihovog neumornog rada, slučaj Sattara Beheshtija nikada ne bi privukao globalnu pažnju i prisilio Islamsku Republiku da prizna zločin i pravi se da pokušava da ga riješi.

Osvetnička teokracija

Iranski politički zatvorenici, posebice oni koji su zatočeni u tamnicama Islamske Republike, riskiraju sve dok su potpuno prepušteni na milost i nemilost kaznene mašinerije osvetničke teokracije kako bi razotkrili strahote patnji svog naroda. Njihovi načelni stavovi i herojska djela su u oštrom kontrastu sa malobrojnim, ali opasnim elementima unutar “opozicije” u izgnanstvu koji troše novac američkih poreznih obveznika od Washingtona do Los Angelesa, nadmećući se jedni s drugima u podsticanju SAD-a da nametne još oštrije ekonomske sankcije iranskom narodu ili čak napadnu Iran (oni to zovu “humanitarna intervencija”), tako da bi se mogli vratiti da vladaju njim!

U međuvremenu (da ne izgubimo iz vida ono što je najvažnije), braća Larijani i njihovi sljedbenici se pripremaju otići u “ponor pakla”, kako su to rekli, da bi pregovarali sa SAD-om i spasili svoj režim.

Što se tiče napaćenog glasnika nade, ubijenog tako nasilno u njegovom cvatu – Sattar Beheshti – koji se uspinje do visina raja upravo u trenutku kada se braća Larijani spuštaju u ponor pakla da spase svoju Islamsku Republiku: Počivaj dragi brate, počivaj u miru draga hrabra dušo! Tvoj plemeniti život i tvoja prerana smrt neće biti uzaludni! Tlo koje je sada posvećeno prihvatanjem tvog modricama prekrivenog i slomljenog tijela uskoro će procvjetati. Ti si sjeme iz kojeg je mit napravljen. Tiranija koja te je ubila neće potrajati, a prije nego što se čak i tvoja hrabra duša usudila sanjati malu djecu širom te napaćene, ali prkosne zemlje, sve radosne interpretacije tvojih plemenitih snova otpjevat će tvoje lijepo ime u horu.

(Al Jazeera)