Pirketu, Efendiću i drugima

Ti su ljudi, okupljeni oko svoje neprirodne osi, zadojeni mržnjom i netrpeljivošću, u posljednje dvije godine u javnom prostoru nekoliko puta atakovali na moje ime i na moju osobnost. No, ovom prilikom hoću ih obavijestiti da svaki put, kada me tretiraju na svoj primitivan, odiozan i trogloditski način, kako bi to rekao uvaženi Krleža, a ne Ivan Lovrenović, moje bi ime i moja zasluga rasla, prije svih, nadam se, u “očima” Boga, pa onda i u očima svih dobrih ljudi, vjernika. Zato, “velikodušni ljudi”, pa ako hoćete i “dragi prijatelji”, ne mogu vam se odužiti za to što činite, mogu vam samo jednom ljudski kazati: “Hvala”!

Ali, imam jedno pravilo kojeg se, manje više, zavisno od situacije i osjećaja, držim u životu, a ono glasi: “Nikome ne ostati dužan”! Znam, pravilo nije zlatno, ali upišite mi to pod mladost, pa tako da vam kažem još koju riječ u sklopu ovog odgovora i ove specifične “zahvlanice”.

Zašto Pirke iz Tuzle, nastanjen u Šibeniku, brani Borisa Dežulovića iz Splita, poslovno nastanjenog u Sarajevu?! (Dakle, još samo tu u Sarajevu s poslom može biti?! Sljedeća bi, zapravo, njegova stanica i poslovna destinacija, nakon Sarajeva, jedino još mogla biti Havana na Kubi ili, pak, negdje na Trinidadu i Tobagu. Zapravo, i tu već sada teško, jer počeo je i njih tretirati. Ne piše im se dobro.) Pa zato što Emir Imamović Pirke, iz Tuzle, brani sebe, svoju poziciju, svoj ideološki stav, jer sve ono što je u neviđenoj blasfemiji napisao Boris Dežulović to može u svojoj exteritorijalnosti potpisati Pirke. Pirke klima glavom na ono što Dežulović piše, Pirke potpisuje ono što Dežulović misli, a Pirketov položaj u Hrvatskoj nije kao što je Dežulovićev u Sarajevu, jer, hajde, recimo, nek’ se Pirke iz Tuzle, koji je došao i uljegao u Hrvatsku, u Šibenik, ženi pod skute, trzne da nešto kaže protiv Katoličke crkve u Hrvatskoj, ili protiv nje uopće, ili protiv bilo koje vrijednosti koju crkva promovira, a da o Bibliji ne govorimo, bezočnom ataku na nju, kao što to radi Dežulović u odnosu na Kur’an u Sarajevu, dobio bi jedno veliko: SIKTER BALIJO!

Ali, Pirke se mora dokazati, on se, zapravo, mora moliti, ne znam kome, da bi se ovakve teme i ovakvi tekstovi pojavili, i on i glodur mu Efendić, da bi mogli dokazivati svoju lojalnost.

Mene itekako ne zanimaju njihovi brakovi, ne padam na tu vrstu zamke i podvale, mene itekako zanima to kad takvi primitivci, s neviđenom dozom mržnje i netrpeljivosti, udaraju na nekoga ko drukčije misli, a još pri tome ako se taj na kojeg udaraju hoće i umije braniti onda je to tek nešto, krupno, neviđeno.

Osobno sam se uvjerio u podvale i laži Emira Imamovića Pirketa, jer optužio me je još zimus da uzimam i podržavam nelegalne kopije i piratstvo, jer sam napisao komentar o filmu Angeline Jolie. A to je bilo prije nego je zvanično pušten film u širu distribuciju, pa je nesretni Pirke zaključio da hodža gleda piratske kopije i podržava ih, a nije se raspitao da li je taj film imao projekciju možda ranije; a jeste, upravo ranije, jednu sedmicu je imao (“probnu”) projekciju prije Nove godine i otuda moja informiranost, upoznavanje i gledanje filma. Tu je, dakle, slagao na mene, a ko hoće slagati (na drugoga), hoće i prevariti, hoće i ukrasti, hoće i povrijediti…, hoće i svašta nešta, kako kaže narod.

Pogledajte, molim vas, kako on pakuje svoju mržnju; k’o biva u Sarajevu je moguće, poželjno i spremno pretući nekoga ko nije musliman, ko drukčije misli, ovdje je adet pljunuti časnu sestru k’o opušak na ulicu baciti itd. Pa to je van svake pameti! U Sarajevu se ne mrze vjerski simboli i vjerski ljudi, časne sestre čine bogatstvo ovoga grada, isto kao i različite bogomolje; Boris Dežulović u jednoj potpunoj slobodi u Sarajevu – sarajevskim ulicama šeta svoju malu pudlicu i uživa blagodati ovoga grada i ovoga društva. Ali, zasigurno, nije u redu kada na te blagodati Dežulović odgovori nepoštovanjem i vrijeđanjem svetinja, onoga što bošnjačkom insanu čini njegovu esenciju, kada se neko igra i ismijava s tim, a upravo je to radio Boris Dežulović, a Pirke ga brani i sve to što radi, iz “sigurne” zaleđine.

Ne znam što im to treba i zašto toliki napadi i ataci po svetinjama, doista, ne znam, možda zbog toga što su ti ljudi, i Emir, i Kenan, i Boris, odbačeni, a (ni tamo, a niti bilo gdje) nisu prihvaćeni, kao što bi rekao Meša Selimović.

Da, (samo)odbačeni su a nisu prihvaćeni. Otuda je njihova propast i nesreća.

Zato mi je žao tih ljudi, prije i na koncu svega.

P.S. 1. Itekako treba pozvati na odgovornost i Oslobođenje, portal www.radiosarajevo.ba i sve one medije koji svoj medijski prostor nude u svrhu promoviranja (među)vjerske mržnje i netrpeljivosti.

P.S. 2. Neki su me ljudi, prije svih, neki moji prijatelji zvali da kažu s ovim u vezi, da su Dežulović, Pirke i ostali nevažni ljudi, treba se okrenuti drugim temama, značajnijim problemima, oni su kao prehlade koje u hodu preboluješ, ima ozbiljnijih bolesti i težih pitanja s kojima se treba pozabaviti itd. No, kažem im ovako: Vidite ovaj ružni, bezvezni i odvratni film što je snimljen o Božijem poslaniku Muhammedu, a.s., u dalekoj Americi! Zbog tog uratka digao se vascijeli ibadullah da protestira i iskaže svoj bunt, jer ne može se tako na i o Poslaniku, mir bio na njega. I u Bosni se taj film osudio, ali to je bilo u dalekoj Americi! Ali, šta mislite da je taj ili takav film snimljen ovdje u Sarajevu, da li bi trebalo onda reagirati, oštro i bez kalkulacija?! Da, trebalo bi, kažu. E, pa vidite, Boris Dežulović je snimio jedan takav film o Božijem poslaniku Ibrahimu, a.s., i njegovom sinu Božijem poslaniku Ismailu, a.s., samo je on u pisanoj formi.

Muhamed Velić

(Rijaset)