Fetva o ubistvu Borisa Dežulovića?
OK, nema nikakve fetve, samo se malo u naslovu šalimo sa našim senzacionalističkim i paranoičnim medijima koji plaho vole fetve, nebitno kakve su i o čemu govore. Mnogi bi vjerovatno voljeli da se i ovakva fetva pojavi, pa da to oduševljeno objave. No nismo mi baš takvi, niti je Boris kao pojava vrijedan toga, mada je ideja na trenutke privlačna.
Želim se osvrnuti na skorašnji tekst dotičnog gospodina koji je objavljen u „Oslobođenju“ pod nazivom “Kako je Mustafa ef. Grinch ukrao Bajram”. Što se tiče samog članka i njegove sadržine, treba odmah reći da se radi o običnom bezidejnom šupljiranju, koje nema nikakve svrhe osim vrijeđanja i provokacije, pa ga kao takvog treba i posmatrati, jedan prizeman i nezreo pokušaj da se kroz blasfemiju i uvrede ispadne duhovit i smiješan. Nešto kao kad tinejdžer u želji da pridobije pažnju okoline počne slušati glasnu muziku i stavljati piercinge ne bi li privukao istu. Riječ je o klasičnom sindromu našeg novinarstva i medija koji se drže parole „Ako ne možeš biti kvalitetan, budi provokativan i vulgaran“. Iz tih razloga ovaj tekst nije uopće bitan jer više govori o samom autoru nego o temi koju tretira.
Podsjetićemo se i da su ovakvi slučajevi neukusnog ismijavanja sa vjerom česti i da nisu ništa neuobičajeno. Iste stvari su se dešavale i nedavno sa filmom „Nevinost muslimana“ i nekim Srbijancem koji je navodno spalio Kur’an. Sve je to isti šablon na koji ne treba nasjedati i spuštati se na nivo da se na ove jeftine provokacije odgovara nasiljem, nekontrolisanim emocijama i prijetnjama. Ako uzmemo u obzir da su ovi radovi u stvari obično smeće, lahko ćemo doći do zaključka da njihov jedini cilj zapravo i jeste provokacija, ismijavanje i izazivanje reakcija. Kako inače drugačije objasniti Borisovu dugogodišnju opsesiju reisom, Islamskom zajednicom i muslimanskim svetinjama. Kakve je on mogao imati motive da piše o islamskom blagdanu i internim pitanjima jedne vjerske zajednice, sa koje pozicije nastupa i šta uopće vidi loše u usklađivanju datuma bajrama su pitanja na koja je prvo trebao dati odgovor, pa onda nešto pisati o tome.
Ono čega treba biti svjestan jeste činjenica da živimo u anarhičnom i haotičnom društvu totalno poremećenih društvenih vrijednosti i parametara, pa pojave poput Borisa nisu nimalo izneneđujuće i na njih treba biti spreman jer ova država često nema kapaciteta da zaštiti ni fizički integritet svojih građana, a kamoli njihovo pravo na duhovne vrijednosti i ubjeđenja. Zbog toga je najbolji recept za Borisa i slične ublehe ignorisanje i izbjegavanje u širokom luku.
To naravno ne znači da ne treba djelovati, ali je činjenica da jedino što ovdje može pomoći jeste proračunato jačanje pozicija i djelovanje kroz institucije i politiku da se u budućnosti spriječe ovakve stvari, ne samo kada su u pitanju muslimani nego svi građani ove zemlje bez obzira na vjeru i ubjeđenje. Islamska zajednica bi takođe trebala uz podršku drugih vjerskih zajednica napustiti svoj tradicionalno defanzivni stav i vršiti veći pritisak na politiku da se vrijeđanje i izazivanje vjerske mržnje u medijima tretira kako zakon nalaže, pa bi onda Boris dvaput razmislio o čemu će pisati kad mu honorar koji je dobio od Muje i Vildane završi u sudskim troškovima.
Autor spomenutog teksta i njemu slični su u cijeloj ovoj priči kao indoktrinirana piskarala najmanje krivi. Bilo bi nerealno i očekivati od njih da se drugačije ponašaju jer pripadaju vrsti ljudi licemjera i kvazidemokrata koji će zdušno stati u odbranu prava homoseksualaca, činčila, kitova i Liu Xiaoba, ali kad je riječ o vjeri spustiće se na najniže grane dostojanstva i vrijeđati i ismijavati do besvijesti.
Krivci za ovakvo stanje su prije svega društvena klima i politika, zatim institucije na čelu sa RAK-om koje su totalno izgubile kompas, a Boris je negdje na kraju, jer da nema njega, slične stvari bi po narudžbi pisao neki drugi honorarni novinarčić. Zanimljiva je i pozicija vlasnika tradicionalno islamofobičnog „Oslobođenja“ koji zna svome „nestašnom kolumnisti“ dati žuti karton kada ovaj odluči da se malo ismijava sa Mekijem Turabijem i šefovom vodom koju isti prodaje, a ovakve bljuvotine mu redovno prolaze, no to se opet vraća na politiku i nepostojanje institucionalnih mehanizama da se ovim pojavama stane u kraj. Zbog toga se ne treba puno osvrtati i uzbuđivati zbog ovoga jer po principu gore spomenutog tinejdžera će i Boris, kada vidi da je izazvao željenu pažnju, sutra napisati nešto još odvratnije i degutantnije.
Nermin Spahić
(nasevijesticom)
