Promjene u Kongresu i u Senatu, ma koliko se činile uobičajenima, a koje za sobom nužno ne moraju voditi preispitivanju dotadašnje politike, ovaj su puta ipak dovele do preispitivanja vanjske politike George W. Busha. Ne preispituje samo on gdje su stvari otišle ukrivo već i njegov najvjerniji saveznik Tony Blair. Razlika je u tome što Bushu ističe mandat i više se neće moći kandidirati dok je Blair prisiljen na povlačenje sa mjesta premijera i predsjednika stranke zbog politike na kojoj je inzistirao, ne toliko u Afganistanu koliko u Iraku.
Pogled unazad aktualnog predsjednika SAD nije posljedica nečega čime bi se moglo pretjerano hvaliti. Ni Afganistan ni Irak nakon SAD i pripadajućih saveznika i intervencije, nisu postali nimalo poželjnije mjesto za življenje. Uvođenje demokracije, kako se to danas zove, nekada se – u vrijeme bipolarne podjele svijeta – zvalo okupacija. A svaki narod, ma koliko bio zaostao ili napredan, želi živjeti po vlastitim mjerilima i htijenjima. Uvođenje demokracije kakva se pokušala uvesti u Iraku odbačena je i od Kurda i od Sunita i od Šijita.
Takvo uvođenje zapadnog tipa demokracije u islamske zemlje doživjelo je potpuni debakl koji se od strane transnacionalnih korporacija tolerira kao prolazna nedaća dokle god energenti teku u pravom smjeru i u zadovoljavajućoj (profitabilnoj) količini tj. k sve žednijem Zapadu.
Osim što nije u stanju samostalno osmisliti glavne ciljeve vlastite politike, Bush mlađi od oca je preuzeo i ciljeve, ali i ostarjele očeve savjetnike koji su podavno postali sami sebi svrhom. Njihovo izvlačenje iz naftalina pokazuje koliko je postojeći predsjednik SAD-a, i to sada u drugom mandatu, nesamostalan i nesposoban u pronalaženju vlastitih suradnika. Sada su mu bivši očevi suradnici postali važniji dio tima. Odlaskom Rumsfelda, za kojim ne treba žaliti, pokazala se sva bijeda Busha mlađeg.
Ovdje se radi o ekipi kojoj je s mladošću nestao i svijet u kojem su stasali i davno dali ono najbolje što su imali.
Zahvaljujući promašenoj vanjskoj politici SAD na Bliskom istoku, Iran je izrastao u regionalni faktor koji je nemoguće ignorirati, ma koliko on ne bio po ukusu Washingtona, Londona, Tel Aviva ili bilo koje druge zapadne metropole.
Utjecaj Irana će i dalje rasti, posebno ukoliko novi predsjednik SAD donese stratešku odluku o povlačenju iz Iraka koji je praktički prestao postojati. Tektonski poremećaji na Bliskom istoku otvorili su mogućnost za stvaranje države Kurdistan koja ni jednoj državi iz okruženja nije po volji. Ni Turskoj ni Siriji ni Iraku (ako toponim ima ikakav suvisli sadržaj) ni novonastalom regionalnom lideru Iranu. Kurdistan je pitanje koje se samo po sebi neće riješiti ukoliko za to ne bude poticaja SAD, Europske unije, Rusije, Velike Britanije i nezaobilazne Kine.
Kako u Izraelu itekako osjećaju vrijeme i mjesto gdje se nalaze i tko živi oko njih – Ehud Olmert najavio je mogućnost Palestinske države kroz pregovore. Koalicijska vlada Hamasa i Fataha s jedne strane i Kadima, Laburisti i Liberman sa druge strane – najava su dugotrajnih i mučnih pregovora koji neće brzo donijeti rezultat. Doista, već sama najava premijera Izraela da je moguća Palestinska država prvi je glasnik novog proljeća nakon vječnog leda, a uvjetovano promjenama odnosa snaga na samom Bliskom istoku.
Koliko će Iran postati moćan kad ovlada nuklearnom tehnologijom, realnost je na koju Izrael reagira najavom pregovora oko pitanja svih pitanja: trajan mir na Bliskom istoku.
Ni Bush niti Blair neće biti sudionici promjena koje se upravo najavljuju na najnestabilnijem dijelu svijeta. U svakom slučaju, razgraničenje između Palestinaca i Izraelaca dugotrajan je proces koji se neće moći ostvariti u kratkom razdoblju već će (uz sukobe raznih intenziteta) trajati godinama.
Ehud Olmert dozvoljava mogućnost Palestinske države! To je velik iskorak u traženju mirnog rješenja na Bliskom istoku, a potaknut je nemogućnošću SAD da svojom snagom implementiraju Pax Americana. Ma koliko bili vojno superiorniji od "demokratiziranih zemalja". Da bi preživio Izrael – mora zaživjeti Palestina i to je cijena koju će platiti Olmert ili bilo koji premijer koji će ga naslijediti!
Preuzeto sa Index.hr