“Narod ne zaboravlja. Oni neće zaboraviti smrt svojih najbližih, oni neće zaboraviti torturu i poniženje, oni neće zaboraviti nepravdu, oni neće zaboraviti opresiju, oni neće zaboraviti terorizam moćnih sila. I ne samo da neće zaboraviti, oni će i uzvratiti udarac“ Harold Pinter
Centralno pravilo američke vanjske politike se nije promijenilo još od ranih osamdesetih kada je državni sekretar Henry Kissinger sumirao našu (američku) umiješanost u iračko-iranski rat riječima: “ Nadam se da će se poubijati.“ Kisindžerova tvrdnja otkriva osnovnu racionalnu i vjersku mržnju koja inspiriše i današnju politiku koja je postala organizovani princip u stvaranju globalnog carstva.
Sada kada je muslimanski svijet sistematski opustošen od svoga juga-tj. od Gaze pa do sjevera i Afganistana, možemo vidjeti koliko primjena Kisindžerove doktrine(zavadi pa vladaj) je ustvari uspješan metod za desetkovanje i rušenje društava gdje su locirani ključni resursi. Po svim mjerilima, ova doktrina predstavlja veliki uspjeh (za agresora i okupatora).
Ova politika izgleda da je nabolje uspjela u Iraku, gdje su provokativna protivpobunjenička dejstva inicirala masivni sektaški rat.Ovaj konflikt svakim danom uzrokuje sve više i više civilnih žrtava, a u njemu Iračani ubijaju druge Iračane. Nema sumnje da je Kisindžer zadovoljan što njegova teorija se ovako „sjajno“ primjenjuje.
Zapadni mediji portretiraju iračku karastrofu kao prirodnu reakciju na godine represije pod bivšim diktatorom Saddamom Huseinom. Ali, Saddam nema ništa sa nasiljem koji rastura Bagdad i Irak. To djelovanje medija je samo smirivanje amričke javnosti tako da oni mogu ići u božićnu kupovinu bez ikakve grižnje savjesti. Ustvari Saddam nije nimalo drugačiji od ostalih američkih prijatelja-tirana, poput onih u Saudijskoj Arabiji, Azerbejdžanu i Kazahstanu. On se je jednostavno našao na putu američkog sna o njihovoj kontroli iračkih naftnih resursa i postao mogući rival za američkog „dobrog prijatelja“ Izrael.
Nasilje u Iraku je čisto američka krivica i rezultat njihovog rada, i treba slijediti samo krvavi trag koji vodi do najviših američkih vlasti. I nije ni potrebno ništa dalje dodati.
Bushov tim je potpalio „vatrenu oluju“ u Iraku koja je zahvatila i grad i selo; tjerajući Arapa protiv Arapa, muslimana protiv muslimana. To je bio cilj od samog početka.A sada kad nasilje izmiče kontroli i kada može i da pređe preko granica na susjedne zemlje, tada članovi političkog establišmenta, kao što je James Baker, postaju nervozni i razdražljivi i hoće da vide „promjenu smjera“. Baker nije opterećen smrću i razaranjima sve dok su oni pokriveni diskrecijom i dok ne ometaju druge imperijalističke projekte u Latinskoj Americi, Africi i Centralnoj Aziji. Ali Irak je „progutao“ cjelokupnu američku spoljnu politiku, ostavljajući Bushu malo vremena i resursa da se pozabavi sa drugih hitnim stvarima u ostalom dijelu svijeta.
Vojska je preuvećana i prekobrojna i što je još gore nemoćna, situacija je haotična, i američki prestiž je doživio veliki udarac. Advokati „stvaralačkog uništavanja“ pustili su duha iz boce i organizovali i dali poleta pobunjeničkim skupinama u regionu. Sada, rezultat je svakome vidljiv.Ono što je sigurno, jeste to, da se je Bushov plan o posjedovanju jeftinog i neprekidnog izvora gasa i sigurnosti za Izrael iz lošeg pretvorio u još goru situaciju.
Izrael ima drugu perspektivu sa koje posmatra događaje u Iraku. Olmert je prigrlio neokonzervativni ideal „pozitivne nestabilnosti“ i zadovoljan je činjenicom da obaranje stranih režima i uznemiravanje arapskih zemalja pojačava njihove šanse za globalnu dominaciju. Ustvari, prošle sedmice je Olmert ustvrdio da je rat u Iraku „ dobar za sigurnost Izraela“. Olmert još uvijek vjeruje da su izraelske imperijalističke aspiracije ojačane napadanjem na druge zemlje te fragmentacijom arapskih zemalja. Nema sumnje, njegov odgovor nije nikoga iznenadio u regionu.
Lahko je vidjeti kako atentat na libanonskog parlamentarca Pierrea Gemayela perfektno odgovara Olmertovom pogledu na svijet. Ako se nasilje proširi između raznih libanonskih skupina, onda će kršćani da posluže kao dodatna armija za izraelske interese. Šta može biti bolje za Olmerta? To znači da on ne bi trebao činiti neki novi sukob i rizikovati živote izraelskih vojnika. On bi trebao samo sjediti i čekati, te gledati kako njegovi libanonski susjedi sami sebe razaraju u drugom građanskom ratu te kako slabe „krvnog“ neprijatelja-Hizbullah. Nije čudo da je prema najnovijim anketama Olmertova popularnost porasla za 18%.
Američka vojevanja u Iraku i Afganistanu, kao i izraelski rat u Libanonu, je ustvari dio velikog plana za prekrajanje Bliskog istoka, da bi se on prilagodio potrebama američkih naftnih kompanija, bankarskih giganata i Izraela. „Rat protiv terora“ obezbjeđuje tanku zavjesu za vojne operacije koje su po svojoj prirodi očito kolonijalističke. Ustvari, Ministarstvo odbrane svoje je mape učinilo dostupnima javnosti i oblast Bliskog istoka i Centralne Azije su obilježili kao CentCom. Koji veći dokaz treba od ovoga da nam dokaže da je cijeli ovaj region ustvari u planovima vašingtonskih gospodara rata (koji ga žele kao nagradu)?
Najžalosniji dio ove priče i sadašnjeg konflikta jeste taj kako su muslimani postali objekat suptilnog, ali namjernog sramoćenja i napadanja. Ovo možda ima više veze sa geografijom, ali rezultat je isti. Muslimani se nisu prije 11.9. pojavljivali kao neka top tema tj, nisu bili u nekom centru interesa, dok su sada centralna meta desničara, ksenofobičara te centralna figura u programiranom vladinom stvaranju straha. Da li je ovo slučajnost ? Nikako!
Bush i Blair su nas uspjeli uvjeriti da „ovo nije rat protiv muslimana“, ali nijedan od njih nije učinio ništa da utiša raznorazne rasističke optužbe koje se svakodnevno šire preko različitih emisija na radiju ili TV-u, niti da zaustave svakodnevne optužbe koje se pojavljuju u velikim časopisima i drugim medijima. Tom Friedman vrlo često koristi svoju kolumnu da posjeti na one probleme koji su specifični i povezani sa islamom i koji se mogu lako prevazići po naredbi Vašingtona i Tel Aviva. Fridmanov iritirajući paternalizam i prejudiciranje su široko rašireni među „mainstream“ medijima u kojima su klovnovi često skloni da okrive žrtvu za okupaciju, eksploataciju i korporativni vandalizam.
Ako muslimani i vjeruju da je „rat protiv terorizma“ ustvari rat protiv islama, to je zbog toga što mnoge ključne činjenice govore tome u prilog. Ozbiljni lideri i vođe u establišmentu koji se bave vanjskom politikom moraju dobro razmisliti i razmotriti implikacije ove strategije prije nego nastave dalje sa njenim sprovođenjem. Izazivanje kulturnog rata protiv milijardu i pol muslimana koji se nalaze na zemlji sa koje mi vadimo naše vitalne resurse sigurno nije dobro za naše dugoročne interese. Američka ekonomska održivost je povezana sa povezanošću sa naftnim pipama, tankerima, naftnim platformama i postrojenjima. Sve ovo je ranjivo i veoma lahko za napad terorista, gerilaca, disidenata ili bilo kojeg drugog neprijatelja carstva.
Da li smo mi pripremljeni da se borimo protiv svih njih ?
„Rat protiv terora“ je najveća podvala u međunarodnim odnosima svih vremena. Samo pogledajmo na mapu !?! Mi se ne borimo protiv terora, mi preraspoređujemo vojne snage da bi kontrolirali ključne naftne rute i naftna polja. Ciljevi administracije jasni su kao dan svakome onom ko imalo zna o tome kolike su rezerve nafte i prirodnog gasa u Centralnoj Aziji i o tome da je 60% tih rezervi na Bliskom istoku. Ako američka industrija bude kontrolisala ove rezerve oni na taj način kontrolišu i razvoj Kine, održavaju superiornost američke vojske, i prisiljavaju svijet da se zaduže tokom cijelog idućeg stoljeća.
Na nesreću, tekuća američka agresija zahtijeva i „žrtveno jagnje“; nesvjesnu žrtvu koju može demonizirati i predstavljati kao stalnog neprijatelja i stalnu prijetnju američkoj nacionalnoj sigurnosti. To su MUSLIMANI.
Sada mi imamo gulage samo za muslimane, koji su rasijani po cijeloj planeti, i gdje se primjenjuju svi mogući oblici torture za koje niko neće biti kažnjen. Mi obaramo njihove vlade, sramotimo njihove žene, skrnavimo njihovu svetu knjigu, treniramo njihove represivne snage sigurnosti, iniciramo nasilje između njihovih sekti, bombardiramo njihove gradove i džamije, i zatvaramo svakoga onoga ko se čini imalo sumnjivim.
Ako mi nismo u ratu protiv muslimana, onda zašto su žicama kao u koncentracionim logorima okruženi Ramadi, Tel Afar i Falujja? Zašto se Madras na sjeveru Pakistana stalno bombarduje? Zašto je Abu Graib još uvijek preplavljen zatvorenicima? Zašto se muslimanski studenti još uvijek odbijaju prilikom ulaska u SAD i muslimanski građani drže daleko od aviona? Zašto desničarski mediji još uvijek ispunjavaju svoje radio i tv valove, i stupce u novinama sa svojim rasističkim i antiislamskim sadržajima? I zašto SAD uporno odbija da osudi izraelske kriminalne napade na Palestince, kao kod zadnjeg bombardovanja Beit Hanouna gdje je cijela familija ismasakrirana u snu?
Zašto?!?
Bushov plan za muslimane je bio jasan sve od trenutke kada je uspostavio svoj gulag u Guatanamu i prezentirao ga kao glavnu ikonu Novog svjetskog poretka. Ako Bush želi da dokaže svoju iskrenost, onda treba da pusti zatvorenike sa Guatanama i naredi da se zatvor sravni sa zemljom. To je sraman dio historije kojega se treba stidjeti svako sa imalo traga pristojnosti i ljudskosti .
Mi znamo za Bushov plan za Muslimane zato što je identičan sa njegovim ideološkim blizancem, Olmertom. Obojica njih vjeruju da je konačno riješenje „muslimanskog problema“ leži u tzv Gaza-modelu.
Gaza je najveći svjetski zatvor u kojeme se nalazi oko 1,5 miliona Palestinaca. Oni su ograničeni u svome kretanju i nemaju pouzdane i sigurne izvore hrane, medicinskih potrepština, čiste vode, struje niti zaposlenja. Oni ne kontrolišu svoje granice, svoj zračni prostor, svoje ceste niti obale. I , čak i ako njihovi izabrani predstavnici nemaju nikakve snage niti pravih ovlasti koje su povezane sa normalnom nacionalnom suverenošću, oni su pod stalnom opsadom izraelskih snaga koji agresivno uništavaju svaki nacionalni pokret koji radi izvan kontrole Tel Aviva.
Izrael zadržava apsolutno pravo da ubija,zatvara, otima i muči svakoga onoga koga smatraju da na bilo kom osnovu pomaže legalnu odbranu Palestinaca.Oni pokazuju isti prezir prema ljudskim pravima Palestinaca kao što su ga pokazali i prema oko 60 rezolucija UN-a. Izrael radi ono što hoće.
Ništa u zatvoru „otvorenog tipa“ koji se zove Gaza nije slučajno. To je model koji se pedantno razvija u zadnjih 39 godina da bi se stvorila država stalno zatvorenih, tj onih „nepoželjnih“ koji imaju legalno pravo na tu zemlju. Ako pogledamo cijeli Bliski istok i Centralnu Aziju, vidjećemo da isti osnovni principi podjarmljivanja primjenjeni nad muslimanima u cijelom regionu.
Gaza model je logička posljedica Bushovog „rata protiv terorizma“. Ona omogućuje sredstva da se obračuna sa ljudima koji se nalaze u zemljama bogatim sirovinama koje stoje na putu američke korporativno-političke ekspanzije. A njena bit jeste da je to strategija „pacifikacije“ kroz segregaciju, brutalnost i mučenja. Ovo su strašni zahtjevi da Amerika nastavi svoju dominaciju i u sljedećem stoljeću.
Rat protiv terora je pun laži, obmana i nepovezanih agresija na nedužne ljude i njihovim sopstvenim zemljama. To je jasno i glasno-čisti terorizam.
Bush će ovo zanijekati, ali to je svejedno istina.
Preveo Crni Leptir