U suri El-Mu’minum, Kur’an povezuje priče različitih poslanika poput Musaa a.s., Haruna a.s. i Isaa a.s., gdje zaključuje: “Ova vaša vjera – jedina je prava vjera, a Ja sam Gospodar vaš, pa Me se pričuvajte!” (El-Mu’minun, 52). Ovdje, Kur’an potvrđuje da je muslimanska zajednica jedna jedina, a ne da ih ima više. Dalje, u idućem ajetu kaže se: “A oni su se u pitanjima vjere svoje podijelili na skupine, svaka stranka radosna onim što ispovijeda…” (Sura El-Mu’minun, 53).
Ovaj ajet se odnosi na Knjigu, i objašnjava kako se razvilo neslaganje između različitih kršćanskih i jevrejskih sekti. Svaka grupa je naglašavala i fokusirala se na određene aspekte svoje vjere, radujući se isključenju drugih, jednako važnih aspekata vjere, koje su druge sekte naglašavale.
Oba ajeta spominju najznačajniji dio; “I oni su se između sebe u vjeri podvojili…”
Zanimljivo je da su odabrane riječi poput onih koje opisuju rezanje komada odjeće ili nekog odjevnog predmeta. Kao da je kompletna vjera odjeća koja uljepšava onoga koji je nosi. Ovaj prikaz spomenut je na još nekim mjestima u Kur’anu, npr.: “…ali, odjeća čestitosti, to je ono najbolje…” (El-A’raf, 26)
Nažalost, oni kojima je data dragocjena Knjiga shvatili su religiju kao kamen spoticanja, i usitnili je na komadiće. Svaka sekta je otišla dalje s različitim komadićem vjere. Jedini ljudi koji su bili uspješni su oni koji su se čvrsto klonili neslaganja i održali vjeru netaknutom, sa svim njenim principima, suštinskim učenjima i moralnim vrijednostima.
Neslaganje koje je uzrokovalo da ljudi u prošlosti pocijepaju vjeru u komadiće, djelomično je bio rezultat analiziranja stvari koje se tiču vjere, a bez jasnog temelja. Ljudi nisu imuni uticaja ličnih prohtjeva u njihovim intelektualnim težnjama. Mogu biti lahko zavedeni željom da opravdaju lično razumijevanje, čak i u slučaju da se suočavaju sa suprotnim dokazom. Ovi ajeti upozoravaju na tu selektivnu pristranost koja nas može zavesti u potrazi za znanjem. Selektivna pristranost može izazvati da uzmemo iz Knjige samo ono što se poklapa sa našim stavovima, a da ignorišemo ono što dokazuje nešto što je suprotno našim shvatanjima. To se može desiti i na suptilniji način, dovodeći do toga da pretjerano naglašavamo određene stvari na račun drugih. Allah s.v.t. navodi kako su Jevreji i Kršćani “odsjekli” od njihove vjere, odnosno fokusirali se na različite aspekte Knjige. Ovo opisuje intelektualne osnove podjela koje su uslijedile. One stvari na koje se svaka grupa fokusirala u suštini su bile istinite, imale su osnove u Knizi. Međutim, njihovo razumijevanje je bilo iskrivljeno pristranošću, “svaka stranka radosna onim što ispovijeda…”
Ovaj ajet je opširan u opisu psihološke dinamike koja se krije iza problema. Svaka grupa crpi snagu iz onoga na što se fokusira, s obzirom da se sljedbenici svake grupe razlikuju i brane svoj identitet kroz one aspekte vjere koje pretjerano naglašavaju. To ih tjera još dalje u naglašavanju razlika među njima, s obzirom da na ovaj način oni afirmišu svoj vlastiti legitimitet i vide sebe superiornim u odnosu na druge. Kao posljedica ovakvog razvoja, Jevreji i Kršćani postepeno su prestali biti u stanju da se identificiraju sa svojim širim vjerskim zajednicama, a umjesto toga su se identificirali više i jače sa sektama kojima su pripadali.Važno je razumjeti da ovi ajeti ne osuđuju neslaganja jer postoje legitimne razlike u razumijevanju koje se ne suprotstavljaju osnovama vjere. Ashabi Božjeg Poslanika s.a.v.s. kao i oni koji su došli poslije njih, imali su jako puno neslaganja. Također, rani islamski učenjaci uključujući velike pravnike koji su osnovali četiri velike pravne škole u islamskom pravu imali su legitimne nesuglasice oko velikog broja pitanja.
Sekte, odnosno grupe na koje se ovi ajeti odnose nisu našle unutarnju koheziju zasnovanu na jasnim temeljima vjere, nego na određenim pretjerano naglašenim pitanjima koja su im bila osnov vlastitog vjerskog identiteta. Na taj način, oni su morali ignorirati ili marginalizirati druge, jednako važne aspekte svoje vjere. Njihova koletivna odanost vjeri nije bila utemeljena na djelima, već na ekskluzivnost njihovog ideološkog fokusa. Oni su shvatili pojedine, specifične stvari i bazirali svoju vjersku odanost na dosljednost ovom shvatanju. Svaka grupa je učinila istu stvar a vjerska zajednica je bila podijeljena u suparničke sekte, svaka omalovažavajući učenja druge sekte. Činjenica da je svaka grupa počivala na nekom od dijelova istine, i bazirala svoje argumente na Knjizi, olakšala im je ustrajavanje u samoobmani. Sektaška odanost je na taj način zamijenila pravi vjerski identitet.
Ovo je važna lekcija za nas. Allah je na više načina upozorio muslimane da ne postanu kao oni kojima su knjige date ranije. Rečeno nam je da ne dopustimo da nam srca postanu poput njihovih. Allah s.v.t. kaže: “Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah i Istina koja se objavljuje spomene, i da oni ne budu kao oni kojima je još davno data Knjiga, pa su srca njihova, zato što je proteklo mnogo vremena, postala nemilosrdna, i mnogi od njih su nevjernici. “ (El-Hadid, 16)
Isto tako, Allah govori muslimanima da se ne ponašaju kao što su se oni ponašaju, prilikom potrage za znanjem, riječima: “Ti misliš da su oni složni, međutim srca su njihova razjedinjena, zato što su oni ljudi koji nemaju pameti.” (El-Hašr, 14) Ovakva vrsta neslaganja često pogađa one čija je vjera oslabila s obzirom da vjera zabranjuje podjele. Također pogađa one čiji su umovi oslabili, s obzirom da ljudi unutar vjerske zajednice trebaju ostati jedinstveni, nositi se strpljivo sa svojim razlikama i raditi zajedno u cilju postizanja ovosvjetskog i ahiretskog blagostanja.
Nemoj zaboraviti da podijeliš hair!
Autor: Selman el-Auda
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba