Dvije decenije traganja
Amor Mašović, član Kolegija direktora Instituta za traženje nestalih (INO) BiH, nedavno je obilježio 20 godina traganja za žrtvama proteklog rata. On u razgovoru za “Dnevni avaz” govori o tome kako je raditi jedan od najtežih poslova i koji su to problemi s kojima se trenutno susreće ovaj institut.
Najteži moment
– Dvije decenije je bilo 23. avgusta kako tragam za nestalima u BiH. Zakon o nestalim osobama BiH obuhvata nestale osobe od 30. aprila 1991. do 14. februara 1996. godine. Sjećam se kada smo pravili spiskove nestalih u BiH, nismo imali ni struje u zgradi Predsjedništva BiH i to smo radili ručno. Sada kad pogledam svoj CV, vidim da sam najveći dio svoje karijere proveo radeći na ovom zadatku – kaže Mašović u razgovoru za naš list.
Jedan od najtežih trenutaka tokom rata doživio je radeći u Komisiji za razmjenu, jer nije uspio iako je sve bilo dogovoreno da razmijeni dvije osobe.
– Sjećam se dobro momka koji je imao tek nekih 18 godina, a zarobljen je kao pripadnik Armije RBiH, i Zahida Baručije, uglednog profesora iz Vogošće. Za njih dovojicu je bilo sve dogovoreno, ali sve se izjalovilo. Samo nekoliko sati prije razmjene javili su nam da su ubijeni. To je bilo strašno, teško sam podnio taj moment, jer sam bio nadohvat trenutka da dvjema porodicama donesem sreću – priča Mašović.
Teških trenutaka u njegovom radu bilo je toliko da bi se o tome knjige mogle napisati, a o kolikoj tragediji se radi, dovoljno govori podatak da je u BiH nestalo oko 30.000 ljudi, do sada je pronađeno oko 22.000 kompletnih i nekompletnih ljudskih ostataka, a identificirano oko 19.000.
Mašović napominje da, iako vlastima u BiH traženje nestalih treba biti prioritet, Institut se suočava s mnogim opstrukcijma, jer se i sada kriju brojni dokazi o žrtvama za kojima se i danas traga.
Pronađen zub
– Je li moguće da su u Kotor-Varoši u mjestu Grabovica ubijena 163 čovjeka, a da nijedna institucija vlasti nema nikakvih saznanja? Je li logično da neko, a mi znamo ko, u Skender-Vakufu sudjeluje u sanaciji Korićanskih stijena, gdje je strijeljano oko 200 logoraša, a ne zna se gdje su izmještena ta tijela? Tu smo našli samo zub osobe i DNK analizom utvrđeno je ko je ona, ali tijela nema. Porodica je tražila da im predamo makar gram ostatka te osobe, ali nismo mogli – navodi Mašović.
Poseban problem je budžet Instituta, koji je smanjen za 60 posto, a zbog toga će najviše trpjeti oni koji ne bi trebali, a to su porodice nestalih.
– Imali smo budžet od sedam miliona KM, sada on iznosi nešto više od tri miliona. S tim sredstvima mi nećemo moći realizirati ono što smo planirali. Očekujemo da će nas i tužiti pojedini dobavljači kao i javna komunalna preduzeća – kaže Mašović.
Kako neko može ubiti tek rođeno čedo
– Nas pedesetak koji radimo na pronalaženju nestalih navikli smo se na svakodnevni stres. Međutim, nikad se neću navići na činjenicu da neko može ubiti dijete. To mi nikada dok živim neće biti jasno. Kako neko može ubiti tek rođeno čedo, baciti ga u provaliju duboku 50 metara i slušati kako negdje dolje odzvanja pad njegovog tijela. Svaki razgovor s majkom, ocem, bratom ili sestrom koji traže svoje najmilije odnosi dio nas – kaže Mašović.
(avazba)
