Nakba, katastrofa jednog naroda

Umar Igbarieh, izraelski Arapin i aktivist nevladine organizacije Zochrot govori o izgonu Palestinaca s izraelskog područja 1948. godine.

Radite za izraelsku organizaciju Zochrot, čiji je cilj osvijestiti izraelsku javnost o Nakbi, izgonu Palestinaca iz Palestine. Kada je nastala vaša organizacija i na koji način pokušavate ostvariti svoje ciljeve?

Zochrot je osnovan 2002.godine kao inicijativa izraelskih židovskih aktivista. Njihov cilj je bio stvoriti organizaciju koja bi se bavila stvarnim uzrocima izraelsko-palestinskog konflikta, a to je Nakba. Zochrot želi osvijestiti izraelsku javnost o Nakbi koja ne zna što se zapravo događalo 1948. godine, niti se u izraelskom školstvu uči potpuna povijest tih događaja.

Na različite načine pokušavamo te informacije pružiti javnosti. Glavne akcije su posjete mjestima razorenih sela, gdje zajedno sa izbjeglicama iz tih sela postavljamo spomen ploče. Od izbjeglica prikupljamo izvorne informacije o njihovim naseljima i bijegu i te informacije širimo dalje. To je glavno djelovanje Zochrota. Organiziramo spomen dane, poput dana Nakbe na dan izraelske neovisnosti ili komemoraciju za obljetnicu masakra iz Deir Yassina.

Pripremili smo i informacijske materijale za učitelje i učenike na hebrejskom jeziku koje je već prihvatila nekolicina izraelskih učitelja. Radi se o tome da nije bitno slažu li se oni s našim političkim mišljenjem, bitno je da priznaju da postoji i drugačije mišljenje i da ga prezentiraju učenicima u školama.

Kakve su reakcije u javnosti na vaš rad i što izraelska javnost misli o Nakbi?

Reakcije pojedinih osoba mogu se vidjeti na našoj Internet stranici ili na drugim Internet stranicama gdje se piše o nama. Židovski članovi Zochrota se nazivaju izdajicama i kolaboratorima. Ipak, uvjereni smo da je ispravljanje nepravde nanesene Palestincima i u interesu Židova.

Za većinu izraelske javnosti Nakba je povijesna laž. Nedavno je čak i izraelski ministar unutarnjih poslova izjavio da se Nakba nije nikada dogodila i da će nam se Nakba tek dogoditi, ako nastavimo pričati o tome. Mnogi misle da su Palestinci otišli sami od sebe, da su napustiti Palestinu zato što to nije njihova zemlja. Mnogi među onima koji imaju informacije o događajima 1948. godine, ne zovu to Nakba, već oslobodilačkim ratom židovskog naroda protiv Palestinaca i Arapa, te smatraju da je izgon Palestinaca jednostavno bio dio rata i da Izrael nije obavezan dozvoliti povratak izbjeglica. Zaista ima vrlo malo ljudi u Izraelu koji priznaju Nakbu i nepravdu počinjenu nad Palestincima.

Kako je došlo do tog događaja koji se u kolektivno sjećanje Palestinaca urezao kao katastrofa cijelog naroda?

Da, Nakba ja arapska riječ i doslovno znači katastrofa. 1948. godine je cionistički pokret uspio okupirati veliki dio Palestine i stvoriti izraelsku državu. Bili su u dosluhu sa britanskim vlastima i znali točan datum kada će se povući. Na dan odlaska britanskih vlasti, 14. svibnja, proglasili su izraelsku državu koju Palestinci, naravno, nisu prihvatili.

1948. godine oružane židovske postrojbe su napale palestinska sela i gradove. Iako su Palestinci dobili stanovitu pomoć od raznih arapskih država, cionisti su bili daleko bolje naoružani i bolje organizirani. Palestinci su na nekim mjestima uspjeli pružiti oružani otpor, no ukupno su bili slabiji od cionista. Zapravo nije radilo o ratu, nego o napadu na palestinska sela i gradove. Židovske snage, kako su se oni sami nazivali, ali mislim da se radilo više o cionističkoj ideji nego židovskoj, bi jednostavno napali selo s tri strane, a jednu bi ostavili otvorenom tako da ljudi mogu pobjeći.

Kada u tom naumu ne bi uspjeli upotrijebili bi i brutalno nasilje, poput ubijanja mladih muškaraca kako bi zaplašili seljane. Preko raznih svjedoka, dokumenata, pa čak i povijesnih knjiga izraelskih autora, znamo da je cilj napada bio očistiti sela od palestinskog stanovništva. Oko 800 tisuća Palestinaca je protjerano, na području Izraela ih je ostalo samo oko 100 tisuća. U principu se radilo o etničkom čišćenju.

Nevjerojatna je i činjenica da je Ben Gurion obećao Ujedinjenim narodima da će svi Palestinci nakon uspostavljanja države dobiti građanska prava. No unatoč tom obećanju jednostavno nas je protjerao. Manjina Palestinaca koji su ostali u Izraelu je, doduše, dobila državljanstvo, no većina je protjerana bez mogućnosti povratka.

Dakle, za izbjeglice Nakba još uvijek traje?

Mislim da se Nakba nastavila nakon 1948. godine. Iz dokumenata i arhiva izraelske države je vidljivo da su vojni ciljevi iz 1948. godine nastavljeni 1967.godine u Šestodnevnom ratu. Nakba će biti završena tek onda kada se pravda uspostavi i za Palestince, posebno za izbjeglice.

Naravno, da su se izbjeglice vratile Židovi bi izgubili većinu u državi. Zato mislim da cionistički pokret nije imao drugog izbora. Cilj je bila židovska država, a kao takva nije mogla postojati s palestinskom većinom i židovskom manjinom.

Međutim, ako si u manjini negdje gdje živiš, a želiš postati većina, ali nisi dovoljno brojan, tko ti daje pravo da stvoriš većinu upotrebom sile? Kako bi uspostavili većinsko stanovništvo Židovi su upotrijebili silu, etničko čišćenje i rat i na taj način pokrenuli spiralu krvoprolića. Dakle, kako bi uspio u svom naumu, cionistički pokret je morao i mora provoditi nacionalističku i rasističku ideologiju.

Jedino što danas Izrael održava na životu je njegova vojna snaga. To je ono pokušavamo objasniti našim izraelskim prijateljima, da je ovaj cionistički projekt, jednostavno, na krivom mjestu. Ipak, arapski svijet je bio spreman prihvatiti dolazak Židova, ali na način da tu žive kao ravnopravni građani, a ne da predstavljaju i provode vlast u regiji. A to je upravo ono što cionizam želi.

Izrael palestinskim izbjeglicama, to jest njihovim potomcima uskraćuje građansko pravo i pravo povratka u vlastite domove. Također samo izraelski državljani imaju pravo na kupnju zemlje u Izraelu. Kako izraelske vlasti opravdavaju ovakvu očitu nepravdu?

Izraelska strana opravdava zabranu izbjeglicama da se vrate na svoju zemlju tvrdnjom da su Palestinci zemlju napustili sami od sebe, te da im nitko nije naredio da se isele. Tvrde kako bi Palestinci dobili izraelsko državljanstvo da su ostali. Dakle, zato što su pobjegli sami od sebe nemaju pravo na povratak? Mi odgovaramo da je sasvim normalna stvar da tijekom ratnog stanja ljudi bježe i da se tek nakon prestanka rata vraćaju svojim kućama. Što je Izrael učinio nakon primirja? Postavio je vojsku na granice koja je pucala na Palestince koji su se pokušali vratiti. Argumentacija Izraelaca je prilično slaba jer nisu dozvolili povratak izbjeglica.

Danas je Izrael država koja ima svoje zakone, koji, naravno, služe izraelskom interesu i učvršćivanju cionističke ideje izraelske države. Kao jaka država, koju podupiru SAD i Europa, Izrael si može uzeti za pravo provesti ili ne provesti odluke Ujedinjenih naroda, poput rezolucije 194 o povratku izbjeglica i isplaćivanju odštete. Izrael bi ovu rezoluciju morao provesti kada okolnosti to dozvole. Naravno, izraelska vlada tvrdi da prilike za to još nisu dozrijele. Mišljenja sam da se Izrael, kao isključivo židovska država, nikada neće složiti s tom rezolucijom.

Tu je i Jewish National Fund (JNF). Vlada je JNF-u prodala zemlju koju je okupirala ili konfiscirala 1948. godine. Većina te zemlje je danas u posjedu JNF-a. Prodajom palestinskih posjeda JNF-u, vlada na upite međunarodne zajednice može odgovoriti da je zemlja sada u vlasništvu fonda, koji sam sebe shvaća kao čuvara židovske zemlje. Tako se i po statutu JNF-a zemlja ne smije prodavati Arapima, pa makar oni bili i izraelski građani. JNF u cijelome svijetu prikuplja donacije za uređenje javnog prostora, u Izraelu. Vjerujem da mnogi donatori uopće ne znaju da se taj novac troši kako bi se dovršila okupacija i prenamijenila zemlja na kojoj su prije Palestinci imali svoja sela i polja. Takav primjer je i Kanada park, koji se čak nalazi izvan izraelskih granica na Zapadnoj obali. Izrael je taj komad zemlje, na kojemu su se nalazila tri sela, okupirao 1967. godine. Protjerali su sve stanovnike, buldožerima uništili sva tri sela. Na takvom mjestu onda su izgradili park. Nitko ljudima koji taj park koriste ne govori da su na mjestu uništenih sela, uništene kulture, uništenih života…

Osim što vam se onemogućuje kupnja zemljišta, osjećate li kao Palestinac i druge vrste diskriminacije?

Za nas Palestince s izraelskim državljanstvom prva točka diskriminacije je pravna definicija po kojoj je Izrael židovska država. Iako posjedujem izraelsko državljanstvo, u zakonu izravno piše da to nije moja država! Dakle, po zakonu Židovi imaju veća prava nego ostali građani. Naše političke organizacije u Izraelu traže da se država, čak i prije nego što se riješi problem s izbjeglicama, organizira kao država za sve građane, a ne samo Židove. No židovska strana to odbija.

U svakodnevnom životu diskriminacija se vidi u (ne)razvoju palestinskih sela i gradova koji dobivaju puno manju financijsku potporu od države nego židovska naselja. Puno manju potporu dobiva i palestinske škole i učenici. Kako populacija raste, problemi nastaju kada želimo proširiti naša naselja i na ono malo zemlje što nam je ostalo.

Pored jednog sela posjedujem zemlju na kojoj bi mogao graditi kuću, ali zemljište nije navedeno kao područje za gradnju. Prije dvadeset godina smo zatražili građevinsku dozvolu, koju do sada nismo dobili. Od 1948. godine Izrael je izgradio na stotine židovskih naselja i gradova, ali niti jedno jedino novo mjesto za Palestince, niti nam je država dozvolila da sami gradimo nova naselja.

Za kraj pogled u budućnost: Nakon nedavnog napada Izraela na Gazu mirno rješenje se čini dalje nego ikad. Vidite li još mogućnosti za savladavanje konflikta?

Prvo moram reći da razlog za nedavne napade na Gazu sigurno nije Hamas. Radi se o napadu na ideju palestinske državnosti i na palestinski narod. Hamas je tek od nedavno na političkoj pozornici, a Izrael je zadnjih desetljeća uvijek iznova napadao Palestince.

Nisam previše optimističan kad se radi o izgledima za rješenje konflikta. Zadnjih godina se puno govori o dvije države za dva naroda. Palestinska država postojala bi unutar granica prije 1967. godine, na prostoru Zapadne obale i pojasa Gaze. I to rješenje se čini prilično nemogućim jer se izraelska strana ne želi povući unutar tih granica, s obzirom da se Jeruzalem, kao i mnoga druga mjesta poput Kanada parka i židovskih naselja u Zapadnoj obali, nalaze izvan tih granica. Iz tih razloga neće doći do rješenja na koje Palestinci pristaju, iako bi im to ostavilo samo 30 posto od ukupnog područja koje je sačinjavalo Palestinu prije 1948. godine.

Meni i mnogim Palestincima se čini nemogućim naći rješenje bez povratka izbjeglica. Počinjem vjerovati da je za budućnost Židova i Palestinaca na ovom području najbolja solucija zajednička demokratska država, država za sve ljude koji u njoj žive i za sve koji su njezini državljani.

I Židovi, ako žele živjeti u Palestini, zato jer su povijesno ili religiozno vezani uz tu regiju, mogli bi onda živjeti zajedno s nama, ali kao ravnopravni sugrađani, a ne kao vladajuća kasta. Ne vjerujem da će Palestinci pristati na ustroj države kakva je Izrael danas.

Izvor: H-Alter