Kriza islamske civilizacije: Treća deformacija – deformacija shvatanja

Iskrivljeno shvatanja pojma obožavanja

Pojam obožavanja spada u osnovne islamske pojmove. Njegovo iskrivljeno shvatanje dovelo je do deformacije mnogih drugih islamskih shvatanja. Iskrivljena shvatanja su se međusobno ispreplela i uspjela potlačiti dušu, eliminirati kritičko shvatanje, ukočiti razmišljanje, istraživanje i precizno ispitivanje. Ona su dovela do toga da se muslimani počnu zadovoljavati dovama i prežvakavanjem snova, umjesto traženjem rezultata i temeljitim istraživanjem tradicije.

Musliman – kako ga uči islam – mora biti dostojanstven, jer je on Allahov namjesnik na Zemlji kome je ukazana posebna čast. Njegovo obožavanje Allaha je ishodište njegovog dostojanstva i plemenitosti, jer je ono izraz slobodne volje u spoznaji istine i slijeđenja ispravnog puta. Muslimani su predani Allahovi robovi i nije slučajno što Uzvišeni Allah, kada god se obraća ljudima u Kur’anu časnom, imenuje ih kao ‘ibad. Ta riječ je izvedena iz riječi pokoravati se (ta’bid), a ne iz riječi podjarmljivati ili porobljavati (isti’bad) iz koje je izvedena riječ ‘abid u značenju porobljeni ili podjarmljeni ljudi. Slično se u Kur’anu časnom koristi riječ poniznost (zull). Čovjekova poniznost roditeljima (zull) po prirodi njegovog odnosa prema njima u Kur’anu časnom izvedena je iz riječi tezlil (potčinjenost), a ne iz riječi poniženje (mezelle). Uzvišeni Allah kaže: Spusti prema njima krilo poniznosti iz milosti i reci: “Gospodaru moj, smiluj im se, kao što su oni prema meni bili milostivi kada su me odgajali dok sam bio dijete.” (El-Isra’, 24).

Miješanje pojmova pokoravanje (ta’bid) s pojmovima podjarmljivanje i porobljavanje (isti’bad) nema nikakvog utemeljenja niti potrebe. To se čini onda kada se žele opravdati sve vrste podjarmljivanja, zastrašivanja, prijetnji, gušenja savjesti, ponižavanja, oduzimanja ljudskog dostojanstva, zauzdavanja razuma i postavljanja barijere između stvorenja i Stvoritelja. Čovjek je ograničeno stvorenje a Allah je apsolutni stvoritelj i uopće nema prostora za poređenje stvorenja i Stvoritelja, kao što nema nikakvog smisla raspirivanje takvih tvrdnji i poređenja.

Iskrivljeno shvatanje pojma obožavanje i širenje različitih naklapanja o tome šta sve znači taj pojam dovelo je do omalovažavanja pozicije razuma. Ta naklapanja izazvala su sumnjičenja, osporavanja i pobune. Ona su doprinijela potčinjavanju svijesti muslimana, uzurpirala mu pravo na razmišljanje, procjenjivanje i kritiku.

Takav nadmen odnos onih koji su izučavali vjerske znanosti odveo je mnoge mislioce u filozofije strane islamu. To se dešavalo zato što su mnogi malo toga znali o antropološkim znanostima i o načinima kako saznanja koja nudi Objava silaze u realnost života ljudi. Te filozofije predstavljale su naslijeđe civilizacija i kultura koje su ušle u islam i mnogi koji su se u njih upuštali nisu imali jasne vizije. Usto treba znati da su većinu tih filozofija i naslijeđa činila metafizička zaluđivanja koja su bila bez ikakve božanske upute. To je dovelo do borbe i izmišljenog sukoba u islamskoj misli između razuma i predaje, što je otupilo oštricu ummeta, oslabilo njegovu misao i razjedinilo napore. Ovaj sukob je završen iskrivljavanjem shvatanja islama kako bi se prikrila nemoć misli te ukrotio i degradirao mislilac i kritičar.

Veoma je važno shvatiti odnos između osnovnih islamskih shvatanja koja se ogledaju u razumijevanju vjere u jednog Boga, shvatanju šta znači volja, shvatanju šta podrazumijeva pojam obožavanja, šta znači čovjekovo namjesništvo na Zemlji, šta podrazumijeva pojam civilizacijskog napretka (‘umran).

Shvatanje vjere u jednog Boga nije svećeničko pitanje koje se završava golim opisom božanskih svojstava i nije pitanje o kojem određene grupe ljudi govore u ime Boga, nego je to vjerski princip i islamsko razumijevanje koje smisao zadobiva u životu ljudi, u shvatanju smisla dunjalučkog života i njegovoga cilja.

Centralna uloga shvatanja vjere u jednog Boga i smisao vjere u čovjekovom životu

Važnost principa vjerovanja u jednog Boga ogleda se u tome što vjerovanje predstavlja okvir za razumijevanje života i kosmosa te utvrđuje principe ljudskih odnosa i temelje na kojima stoje ti principi. Bilo kakav poremećaj ovog principa ili shvatanja ima svoje opasne posljedice po smisao islamskog života, njegovu osebujnost i cilj.

Princip vjerovanja u jednog Boga podrazumijeva da je Stvoritelj jedan, a ta činjenica znači jedinstvo svih stvorenja u kosmosu, jedinstvo života i čovjeka, svrsishodnost stvorenja i kosmosa te njihovo činjenje cjeline, a ne suprotstavljenosti jednoga drugome, također, podrazumijeva namjeru da se čini dobro. Stoga nema mjesta uzdizanju, nepravdi i potčinjavanju ljudi jednih od strane drugih. Princip vjerovanja u jednog Boga nužno nalaže pridržavanje principa pravednosti, međusobnog dogovaranja i jednakosti u pravima, kao što nalaže i uvažavanju ljudskog dostojanstva, slobode volje i ljudske odgovornosti.

Srž pobožnosti je činjenje dobra, sloboda volje i ljudska odgovornost koja se ogleda u principu vjerovanja u jednog Boga te u principu namjesništva čovjeka na Zemlji. Na tome se gradi poimanje civilizacijskog napretka (‘umran). Na čovjeku kao pojedincu i na društvu kao zajednici dužnost je da nastoje ostvariti plemenite ciljeve stvaranja shodno zakonima koje je Allah postavio u dušu čovjeka i u svijet koji ga okružuje a na temelju upute objave i zakona prirode koje je Allah ugradio u stvorenja.

S ovim razumijevanjem, koje je u harmoniji sa sustavom univerzalnih islamskih principa, shvatanja i viđenja, poimanje obožavanja – kako ga Kur’an imenuje – postaje izvor dostojanstva, moći, pouzdanja muslimana i njegove duhovne i emocionalne izgradnje. Obožavanje u ovom značenju niukom slučaju ne predstavlja porobljavanje ljudske duše, niti izvor osjećaja poniženja, omalovažavanja, puzavosti i pasivizma.

Korisno je da ovdje navedemo neke kur’anske ajete koji će uputiti cijenjenog čitaoca na osnovne izvore islama, učenje o vjeri u jednog Boga, obožavanje, čovjekovo namjesništvo na Zemlji, humanizam i civilizacijski napredak (‘umrân).

Nekoliko ajeta koji govore o vjeri u jednog Boga i pokoravanju Bogu

Kur’anski ajeti princip vjerovanja u jednog Boga postavljaju kao osnovni princip postojanja kosmosa i osnovu za dobro stanje i čuvanje kosmosa, jer Allah je jedan i On je Stvoritelj i da nije tako sudbina kosmosa bi bila nered. On je izvor znanja o tome šta je kosmos i On upućuje stvorenja i čovjeka svojim putokazima i stazama. On jedini ima pravo da mu se bude pokorno kada se radi o kosmosu. On jedini upućuje na put vjerovanja. U pravilnom izvršavanju svega toga krije se ispravnost, dostojanstvo i ispunjenje težnji ovog svijeta i ahireta.

Uzvišeni Allah u utvrđivanju principa jedinstva kaže:

“Kad bi osim Allaha bilo više bogova na Nebesima i na Zemlji oboje bi zasigurno propali – zato neka je slava Allahu, Gospodaru el- ‘Arša u odnosu na ono kako Ga opisuju.” (El-Enbija’, 22).

Uzvišeni Allah daje da dobročinstvo i pokornost ljudske duše Njemu budu uzrokom dobra:

“…pa ko se nada susretu Gospodara svoga, neka radi dobra djela i neka Mu nikoga u ‘ibadetu (pokornosti) ne pridružuje.” (El-Kehf, 110).

Put dobra je put dostojanstva i na ovom svijetu i na ahiretu:

“Zar da postupamo prema onima koji vjeruju i dobra djela čine kao prema onima što po Zemlji smutnju siju, zar da postupamo prema bogobojaznima kao prema grješnicima.” (Sad, 28)

Ajeti koji govore o namjesništvu čovjeka na Zemlji, činjenju dobra i napretku (‘umran)

Korisno je, također, da navedemo neke ajete u kojima Kur’an časni detaljnije govori o putu upute i čestitosti i o tome do kakvih rezultata dovode djela Allahovog namjesnika na zemlji koji je čestit i temeljit vjernik i koji teži dobru. Kur’an detaljnije govori i o putu poricanja Stvoritelja i o zabludi i o tome do čega oni dovode.

“Allah je obećao onima koji vjeruju i dobra djela čine da će ih sigurno postaviti na Zemlji za namjesnike, kao što je učinio i namjesnicima i one prije njih.” (En-Nur, 55).

“Zatim smo vas namjesnicima na Zemlji učinili poslije njih, da vidimo kako postupate.” (Junus, 14).

“O narode moj, obožavajte Allaha, vi drugog boga osim Njega nemate. On vas je od zemlje stvorio i dao vam da na njoj živite. Zato Ga molite da vam oprosti, i pokajte Mu se, jer moj Gospodar je, zaista, blizu i odaziva se.” (Hud, 61).

“O narode moj, obožavajte Allaha, vi drugog boga osim Njega nemate. Već vam je došao jasan dokaz od Gospodara vašeg, zato pravo na litri i na vagi mjerite i ljudima stvari njihove ne zakidajte, i nemojte činiti nered na zemlji kad je već na njoj uspostavljen red. To vam je bolje ako ste vjernici.” (El-A’raf, 85).

“I žudi sa onim što ti je Allah dao da stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu i čini dobro kao što Allah tebi čini dobro, i ne teži za smutnjom na zemlji, jer Allah ne voli smutljivce.” (El-Kasas, 77).

“Čim zavlada nastoji da na zemlji nered čini i uništava usjeve i porod, a Allah ne voli nered.” (El- Bekare, 205).

“I Mi smo uništavali naselja samo kada bi njihovi žitelji postali nasilnici.” (El-Kasas, 59).

“Gospodar tvoj nikada nije uništavao naselja nepravedno i dok su stanovnici njihovi činili dobro.” (Hud, 117).

U Allahovoj Knjizi se može naći još ajeta o ovoj temi, a i u vjerdostojnom sunetu – kako u riječima tako i u praksi – postoje riznice upute. Mnogo toga još uvijek očekuje naučnu valorizaciju da bi se moglo iskoristiti u odgoju mlade generacije.

Nastavit će se ako Bog da