SAFF321: Satansko kolo krvnika i grobara

Dok Bošnjaci još uvijek pronalaze u masovnim grobnicama i ukopavaju svoje žrtve, pod budnim okom i prismotrom svojih krvnika, “bošnjačka” postgenocidna politika ih je dovela na sami rub obstanka. Sve je kulminiralo aktuelnom političkom borbom za vlast i međusobnim trvenjem radi sitnog šićara, a priko leđa Bošnjaka i na šćetu narodnih interesa, što je dovelo do obće paralize života. Bošnjaci su danas veći neprijatelji jedni drugima, nego li prema krvnim neprijateljima. Toliko su se zakrvili da nije izključeno da ova borba bude i oružana, da parafraziramo Miloševića. To je upravo ono što su u tajnim planovima programirali i što žele njihovi vjekovni neprijatelji, koji se iz prikrajka zlurado naslađuju i razrađuju strategiju završnog udarca, vukući iz sjene konce kojima diktiraju poteze svojih marioneta. Ovo nije nikakva teorija zavjere, nego zavjera sama. To je upravo ono na čemu rade srbska i hrvatska velikonacionalna politika od nastanka njihovih nacionalnih pokreta. (Bošnjački nacionalni pokret sultanova vlast, Porta je u zametku zgnječila, završni egzekutor bio je turski serasker, a bošnjački krvopija, lički Srbin Mihajlo Latas, turskog imena Omer-paša Lutvi.) Sada imaju veću šansu nego 1992. godine.

Izdajnici i neprijatelji

Višestoljetna srbsko-hrvatska zavjera protiv Bosne i Bošnjaka dovela je ovu zemlju i ovaj narod na rub obstojnosti. Neprijateljstvo prema Bosni i Bošnjacima je njihova (polu)zvanična nacionalna vertikala, koja ima dvjestogodišnji kontinuitet. U funkciji te zavjere, od srbskog vožda Karađorđa naovamo je i crnogorski vladar i vladika Njegoš i njegov “Gorski vijenac”, i hrvatski ban Mažuranić i njegov ep “Smrt Smail-age Čengića”, i Karadžićeva tzv. reforma srpskog jezika i pravopisa, i “bečki književni dogovor” 1850. godine i sporazum Cvetković – Maček 1939. godine, i sporazum Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu 1991. godine, i sporazum Karadžića i Bobana u Grazu 1993. godine, i dejtonski mirovni ugovor, i najnoviji dogovori Dodika i Čovića, i…

Sa njima ruku pod ruku ide i „bošnjačka“ nenarodna, kukavička, izdajnička i nedržavotvorna politika. Zar nisu krvnici i grobari Bošnjaka i oni bošnjački političari koji ih obmahnjuju i stvaraju kod njih lažnu sliku o njihovom položaju i izvjestnijoj budućnosti . A njihov položaj je više nego zastrašujući. Samo im to niko nije rekao. A nema im tko ni reći. Ako je dosad i postojala iluzije o nekoj bošnjačkoj politici, ona se posljednjih godina demaskirala kao čista kalkulantska improvizacija i lešinarstvo. Enklave u koje su satjerani i sabijeni u rođenoj zemlji, gdje su od pamtivijeka činili većinu, sa statusom vjerske skupine, a ne političkog naroda (neka vide iz izkustva Palestinaca šta se zbiva sa enklavama), dijaspora po cijeloj zemaljskoj kugli (dijaspora se gubi već u narednoj generaciji, neka vide šta je bilo sa ogromnom bošnjačkom dijasporom u Turskoj). Bošnjake više niko ne tretira kao ozbiljne i dostojne partnere i zato ih svi zaobilaze, nastojeći bez njih riješiti pitanja kako njima i njihovim interesima odgovara ne obazirući se na interese Bošnjaka. Bošnjački interesi su na licitaciji. Bošnjacima nema ko da piše, da parafraziramo Marqueza. Pokušaj kamčenja nekih političara po nekim destinacijama više je bijedno, nego dostojanstveno i čini se izraz zabrinutosti za vlastite interese koji su ugroženi, nego za narodne. Zar dosadašnja povijestna izkustva nisu suviše bolna, od Gradaščevića do UN-a i Srebrenice? Bošnjaci su na samom rubu ponora i definitivnog nestanka. Zato je borba za njihovo osvješćivanje i realno predstavljanje stvari sveti cilj bošnjačke politike da bi se odškrinula vrata spasa. Još jedna opasna iluzija koja se sije među izgubljenim i razpamećenim Bošnjacima je da se uzdaju u nekog drugog koji će im pružiti utočišće i spas i zaštititi ih od vidljivog nestanka. I to je neprijateljska podvala. Tuđa ruka svrab ne češe, kaže srbska narodna poslovica. Neprijatelj ostaje neprijatelj, sve dok ne počne osjećati strahopoštovanje prema protivniku. Svako onaj ko ne vidi ovo postgenocidno stanje Bošnjaka ili je neprijatelj ili izdajnik. Svaki i najmanji potez bošnjačke politike mora proći kroz nacionalni filter antigenocidnosti. Ne može se zaklanjati i skrivati ni iza kakve demokratije, Evrope, UN-a ili naklonosti velikih. Kakve fajde, primjerice, imaju Bošnjaci od licemjerne politike UN-a. Posjeta Ban Ki Muna BiH i verbalno priznanje da je UN odgovoran za Srebrenicu i genocid ništa ne znači za Bošnjake, osim vlastitog pranje savjesti i posipanja pepelom. Sve smo to znali i mi i cijeli svijet i bez njega. Nama treba praktični potezi koji će taj verbalni stav potvrditi, poput izdvajanja Srebrenice iz pravne jurisdikcije vlasti genocidnog entiteta koje su počinile genocid, i formiranje zasebnog državnog distrikta. On se u Potočarima poklanja žrtvama genocida, a izabrali su za predsjedavajućeg Generalne skupštine UN ministra spoljnih poslova države koju je ICJ proglasio odgovornom za nesprečavanje genocida. Da li slučajno (u politici nema slučajnosti) nedugo nakon ovoga izbora Pretresno vijeće Hažkog tribunala oslobodilo je ideologa genocida, Karadžića, tačke obtužnice za genocid u Prijedoru i još sedam obćina. A ovaj tribunal je organ UN-a!

Lagumdžija i Tihić ne mogu zaštiti sebe, a kamoli Bošnjake

Na početku političkog sukoba SDP i SDA, kada je Lagumdžija tek podigao čeličnu metlu da ih pomete sa političke pozornice, Tihić je zavapio: SDA je stranka koja štiti Bosnu i Bošnjake i bori se za državu. Ko će ih štititi kad SDA ode iz vlasti? Na to mu je Lagumdžija, onako boljševički nadmeno, odbrusio: SDA ne može ni samu sebe zaštititi, a kamo li Bošnjake! Bošnjake treba zaštititi od SDA! Stoposto tačno! Ostalo je otvoreno može li Lagumdžija i njegov SDP zaštititi Bošnjake od SDA, pogotovo može li ih zaštititi od SDS-a i HDZ-a? Sudeći po osipanju najiztaknutijih zvaničnika (Komšić) iz SDP-a, Lagumdžija ne može zaštititi ni SDP, a kamo li Bošnjake. Kakvu to i koju državu štiti Tihić najbolje je nedavno rekao Dodik: RS je država, jer ima teritoriju, narod i funkcionalnu vlast, a BiH je samo njen okov. Podpuno je u pravu, a sve je to ostvario sa SDA kao partnerom u vlasti. A gdje je tu država BiH koju štiti Tihić? Za Bošnjake znamo gdje su: u masovnim grobnicama i po bijelom svijetu rasijani. Nešto ih je i ostalo u Bosni, koju Tihić štiti, ali oni su u beznađu. Kako neki dan reče zvaničnik SBiH Gradimir Gojer, povodom zabrane podizanja spomenika u srbskom koncentracionom logoru za Bošnjake u Omarskoj, Bošnjaci su danas narod trećeg i četvrtog reda u Bosni. Eto, dokle ih je dovela SDA. Da ih izbacuju iz državne vlasti ko najobičniji otirač, a u vlasti na tom državnom nivou je SDS, koji je organizirao i proveo genocid nad Bošnjacima. Oni su narod sveli na stranku/stranke bez jasnih ciljeva. Već je rečeno da je Tihić grobar SDA, ne znači li to logično da je i SDA grobar Bošnjaka! Ljevičari u Srbiji Tomislava Nikolića nazivaju Toma Grobar. Tamo su, izgleda, grobari vrlo popularni. Najveća skupina navijača “Partizana”iz Beograda sebe naziva grobarima. Možda su i neki od njih neki dan maltretirali Bošnjake usred Atik-džamije i teravih-namaza u Bijeljini. SDA je izigrala povjerenje Bošnjaka. Može se slobodno reći i unesrećila Bošnjake! Ona ih je dovela do ovog ‘položenog’ položaja. Dokle su spremni ići u izdaji nacionalnih interesa radi očuvanja pozicija u vlasti svjedoči najnovije koketiranje SDA sa Dodikom i SDS-om i vještačko izazivanje krize povodom glasanja BiH u UN za rezoluciju u Siriji, samo da bi se srušio Lagumdžija.

Bezskrupulozne pučističke metode tipičnog staljinističkog obračuna sa političkim oponentima kao krvnim neprijateljima, koje preferira Lagumdžija u eliminaciji dojučerašnjeg koalicionog partnera, izazivaju kontrareakciju tipičnu za lopova uhvaćenog na djelu, ili grogiranog boksera, iz čijeg tabora menadžer Tihić, ako je vjerovati “Dnevnom avazu”, poručuje: Biće krvi do koljena! Vokabular koji izaziva jezu. To ne treba nikoga čuditi, jer suviše su ogrezli u vlasti i svemu onome što ona znači, počevši od pljačkaške privatizacije, kriminala i korupcije da bi tako olahko izpustili taj mač moći iz ruku. Borba za vlast, odnosno za partikularne interese u najogoljenijem vidu. Ni na vidiku nekih građanskih i obćedruštvenih, tj. državnih interesa. Za taj obračun Zlatko je izabrao SBB, čijem lideru, također, nije strano pučistička praksa, jer se i sam pučem uzdigao ni iz čega. Uz pomoć Izetbegovićevih esdeaovskih para, pučem je stvorio “bošnjački” medij tako što je komplet redakciju i novinare “Večernjih novina”, pokupio, uz pomoć (po zemljačkoj liniji) pučističkog plaćenika Fete Ramovića, i odveo na drugu poklonjenu lokaciju, a novini samo dao drugo, “bošnjačko”, ime – “avaz”. Sada im je on egzekutor! Kao ilustracija Marxove tezi da buržoazija sama stvara svoga krvnika i grobara u liku proletarijata, tako je SDA stvorila svoga krvnika i grobara u predmetnom liku! Ko se još ne sjeća njegovih naučenih floskula iz Amerike da je kriza šansa za uspjeh. Naš narod to zove lov u mutnom. Zato ni ova kriza nije slučajna. I nije slučajna njegovo naglo probuđeno vlastoljublje. Znači treba stvoriti krizu i pojaviti se kao spasilac. I Lagumdžiji i Radončiću su interesi Bošnjaka deveta rupa na svirali. Pučističke metode koje je inaugurirao Lagumdžija u obračunu sa političkim partnerima odaje nezrelu, neodgovornu avanturističku politiku i u nju se Bošnjaci ne mogu pouzdati ni za zaštitu svojih građanskih prava, a kamo li svojih kolektivnih prava u budućnosti. Uostalom Lagumdžija je bio u ratnoj vladi RBiH i u koaliciji snosi dio odgovornosti za ovakvo stanje.

Bošnjak je Bošnjaku zmija

Ipak, Lagumdžiji bi u jednom trebalo dati masovnu podržku. Kad već izbacuje SDA iz vlasti, neka, onda, u paketu izključi sve tri ratne, nacionalne partije iz mirnodobske vlasti: i SDA, i SDS, i HDZ. Pa da tu vidimo njegovu pučističku taktiku i strategiju! Kada već zna proučiti Fatihu, ako treba za taj cilj, ne bi se trebao ustručavati poljubiti u ruku i našeg Reisa, a ne turskog (kao što Dodik ljubi patrijarha iz susjedne države). Umjesto toga, on sve radi suprotno: pravi dogovor sa hadezeovima, a ostavlja u vlasti i koketira sa SDS-om. To je, stvarno, politički diletantizam, kao što je u suštini i pučizam. On stoposto zna da je SDS vodio agresiju na BiH i organizovao genocid. On je bio u ratnoj vladi BiH koja je ovu stranku proglasila terorističkom i ta odluka nikad nije ukinuta, ali je SDA sa njom od završetka rata pravila vlast sve do sada. Eto mu prilike da skupa sa esdeaom izbaci i njih. Za taj posao mogao bi pridobiti i vlastoljubivog Dodika, kao poznatog „tehnologa vlasti“, samo ako bi mu SDS ugrozio poziciju u RS-u. HDZ svakako nije bio u vlasti, ali ga je (njih) upravo on vratio i sad pravi sporazum sa Čovićem. Politički salto mortale!

Nažalost, cijela ova farsa proizlazi iz tragedije Bošnjaka i sve se to dešava samo na jednom dijelu BiH, gdi je Vašingtonskim sporazumom uzpostavljena Federacija (bošnjačkih i hrvatskih) kantona. I sve se to lomi samo priko grbače jadnog naroda Bošnjaka, ucviljenog, uvrijeđenog, pregaženog, razčejrečenog, pobijenog i prognanog, etnički očišćenog. Bošnjački kantoni su praktično prenatrpane enklave u koje su srbsko-hrvatskom agresijom i srbskim genocidom stjerani Bošnjaci sa cijelog prostora BiH, gdje su odvajkada bili u većini.

Ali to nije jedina ugroza Bošnjaka. Bošnjaci su ugroženi i od samih sebe. Da su Bošnjaci jedinstveni i da imaju jasnu državotvornu politiku, manje bi bili ugroženi i od drugih, jer bi kod njih ulivali strahopoštovanje, a Tihić i tihićevci, ali i drugi paraziti, doveli su ih da se drugi sa njima izsmijavaju. Satansko kolo krvnika i grobara!

Hoće li aktuelna bosanska politička drama, u režiji lidera SDP Zlatka Lagumdžije, završiti kao tragedija ili farsa zavisi najviše od reditelja, ali i drugih aktera, prvenstveno nosilaca glavnih uloga – SDP i SDA. Nažalost, obadvi opcije su širom otvorene, a ne zna se koja je gora. U svakom slučaju ovo je drama apsurda, u kojoj Bošnjaci samo šute i trpe, čekajući egzekuciju. Bošnjaci trenutno neimaju političku opciju koja bi im jamčila njihove vitalne nacionalne interese ni u sadašnjosti ni u budućnosti. Oni su atomizirali svoje političke ineterese do te mjere da skoro svaki zaselak ili sokak ima svoju političku partiju. Koga će oni takvi pobijediti i ko će ih takve smatrati ozbiljnim partnerima? Bošnjacima bi trebalo zakonom zabraniti osnivanje novih političkih partija, kao što bi zakonom trebalo zabraniti Tihiću da on štiti ineterese Bošnjaka. Ta kalkulantska, izdajnička, nezrela, dvolična, šibicarska, piljarska, sitnošićardžijska tzv. bošnjačka politika dovela je Bošnjake u poziciju da ih drugi tretiraju kao podanike i sluge ili kao smetnju, a ne kao partnere! Šta reći osim one poznate: narod koji ima takve vođe i ne zaslužuje bolju sudbinu. Svakako bi ih bilo bolje podsjetiti na onu qur’ansku poruku da Allah neće izmijeniti sudbinu jednoga naroda dok on sam ne izmijeni sebe.

Bošnjacima hitno treba jedna bošnjačka demokratska nacionalna partija, kao narodni stožer, u kojoj bi se okupili svi na paroli: Bošnjaci-Republika-demokratija. Za demokratski ambijent dvopartijske vlasti, sličan onome u Americi, sve glasnije se čuje razmišljanje običnog svijeta da bi bilo dobro da i Reis, zbog svog velikog ugleda koji uživa među Bošnjacima, ali i ogromnog izkustva u javnim poslovima, kada skine menšuru i postane “običan” građanin sa radnim mjestom profesora univerziteta, osnuje, također, jednu demokratsku partiju narodnog tipa kao narodni front: muslimansku demokratsku partiju, poput evropskih demokršćanskih partija, konkretno po ugledu na Kolovu i Merkelovu CDU i tako pokupi privareno i razočarano, pomalo naivno, muslimansko esdeaovsko članstvo.

Ovoga ljeta Bosnu tresu i zemljotresi. Bošnjake, izgleda, ni srbske granate, ni (Božiji) zemljotresi ne mogu dozvat pameti. Tragedija Bošnjaka za neke je bosanska drama apsurda, a za neke najobičnija farsa, koja ih itekako zabavlja! Satansko kolo krvnika i grobara!

Balkanci balije

Od Karađorđevog pogroma i progona Bošnjaka sa balkanskih prostora iztočno od Drine, na kojim su Srbi, potom, uz mentorstvo Rusa i odobrenje sultana, stvorili svoju državicu, ori se ratni poklič: Udri balije, ubij baliju, kolji balije, Ubij Turčina! I tokom agresije i genocida bošnjački neprijatelji iz okruženja koristili su kao ratni poklič protiv Bošnjaka izraz balija, očito kao eufemizam za Bošnjake, kojim su ih nastojali provocirati. I njihov šovinistički podmladak u raznim prilikama, osobito navijačke horde na sportskim terenima, skandiraju: Balije, balije! Udri baliju! Balije u provalije! Oni, očito, ovoj riječi daju negativnu konotaciju i uvredljivo značenje u skladu sa svojim proizvoljnim asocijacijama koje kod njih proizvodi zvučanje ove turske riječi, slično kao što etimologoziraju tursku riječ bubreg asocirajući na domaću onomatopeju bubriti. Kakvi ljudi, takve asocijacije, reklo bi se! Ali i među Bošnjacima se, još od rata, može čuti ovaj izraz sa uvredljivom i provokativnom konotacijom, kojim “časte” jedni druge. Autori ovoga eufemizma, međutim, nisu ni Srbi, niti drugi Balkanci, nego Turci, odnosno Porta, tj. sultanovi dvorjani. Ono je izvedeno iz nadimka Bali jednog čuvenog bošnjačkog buntovnika i pravednika iz 16. stoljeća, koje su mu dali Turci, a zvao se Hamza Orlović, rodom sa tvrdog grada Sokola. Tražio je reforme i više samostalnosti Bosne u upravljanju svojim poslovima koje bi vodili domaći ljudi, a ne strani namjestnici, da Bošnjaci ne plaćaju cijenu pogrešne turske politike na Balkanu i šire. Turci su ga zvali Hamza Bali, a njegove pristalice nazivali su balije. (Bali je izvedeno od tur. bal, što znači med, ali sadrži i prvi dio turskog naziva evropskog poluostrva kojim su Turci vladali 500 godina, Balkan, pa je njegov nadimak imao konotaciju Balkanac. Balkanac danas ima pogrdno značenje za Slovence, ali i druge Europljane. No, Angelini Joelly nije smetalo da svoj potresni film nazove upravo varirajući tursko ime ovoga prastarog europskog poluostrva.) Njegovi sljedbenici su sebe nazivali hamzevije (kao i drugi blagonaklonici), a njegovi neprijatelji sa dvora zvali su ih balije, što su kasnije bošnjački neprijatelji proširili na sve Bošnjake, dodajući mu pogrdno značenje. Kako u jednom tekstu navodi prof. dr. Jusuf Ramić, Hamza Bali Orlović bio je šejh i osnivač posebnog tarikata u okviru bajramijsko-malamijskog derviškog reda, koji je prerastao u moćan religiozno-socijalni pokret u 16. stoljeću. Pogubljen je u Carigradu 1573. godine, ali je, ipak iza njega ostalo potomstvo. Jedan od njegovih potomaka mu je unuk, poznati pjesnik i derviš sufija, Ibrahim Kazzaz Bošnjak, sa svojim čuvenim traktatima iz tesavufa, koji je umro u Kairu 1617. godine i tu ukopan. Od ove osnove (bali) ima dosta prezimena na balkanskim prostorima. Prezime Balić nosi jedan čuveni travnički pčelar (i medar, koji proizvodi čuveni i višestruko nagrađivani vlašićki poliflorni med), ali i još čuveniji hrvatski rukometaš Ivano. Balić u prevodu znači isto što i Medić. Ovo prezime ima i “aginsku” varijantu kod poznatog tuzlanskog advokata Balijagića. Postoji i toponim Balinovac u Mostaru.

Možda su baš ovaj legendarni Bošnjak, Hamza Bali Orlović, i njegova herojska sudbina, bili inspiracija jednome, također velikom Bošnjaku, savremeniku i, vjerovatno, vrstniku, Hasanu Kjafiji Pruščaku, da u svome djelu Temelji mudrosti o uređenju svijeta, između ostalog, oštro kritikuje vlast, naučavajući da je pravedan vladar (vlast) jedan od uslova napredka Carstva, a laskanje i podmićivanje put u propast, te da mudar vladar ne bi trebao ignorisati savjete i mišljenja svojih podanika. Zanimljivo je da je Pruščakov italijanski savremenik Nicolo Machiavelli naučavao upravo suprotno: da su dozvoljena sva sredstva za ostvarenje cilja, da “cilj opravdava sredstva”, što je i danas credo politike moćnih sila.

Hamza Bali Orlović značajna je ličnost u povijesti Bošnjaka i njegovi sljedbenici balije imaju se kime dičiti. Na njega često podsjeća hrabra heroina našeg doba, nana Fata Orlović.