Kada ste autohtoni Sarajlija ujedno ste magistar i doktor i jaran i hafiz po dedi i hadžija

„Ju spik ingliš“, upita me opet i to me plaho uznemiri.

„Najn“, kažem, „govorim bosanski.“

„Izvinite“, odgovori ona sumnjičavo i razvučeno, dižući zbunjeno svoj nosić uvis, izazivajući s tom stršećom antenom svoje osobne unutrašnje gromove, i s pozom Sarajke s dna kace još jednom me upita: „Nego, đe si kupio ta dječja kolica bolan, uf što su lijepa, Maclaren kolica.“

U njenom kiburli pogledu, po načinu kako je mahala svojom Gucci torbicom, moglo se iščitati da bi ih i ona rado kupila, da ima tih para, a jašta da ima, samo ju zanima gdje su na prodaju. Ako treba otići će ona i u tu šprehenzi Germaniju i u daleku ju spik Englesku, nije zaista problem, jer je i njen mali Arman zaslužio da se vozi u Maclaren kolicima. A ja zaista nisam znao, to jest, nisam ni pitao svoju ženu gdje ih je kupila, jal u Zagrebu, jal u Sarajevu. Tko će se baviti tim tričarijama.

Zanimalo me je nešto drugo, nešto što me je duboko zaboljelo.

„Recite“, upitah je krajnje ozbiljnim glasom, „zar ja vama zaista izgledam kao stranac?“

Sarajka malo zastane, ni sama ne znajući što da odgovori te me počne razgledavati od glave do pete, rendgensko-pronicljivim pogledom.

„Ja!“, odgovori kratko i htjede krenuti dalje, ali ja je zaustavih.

„A zašto ja vama izgledam kao stranac?“, pa ponovih još odrješitije, „Što je to na meni, a što vama sliči na stranca?“

Prebaci ona tad težinu s noge na nogu, puše iz nosa, te smiče s čela znojne ofarbane pramenove, a sunce je tad bilo dobrano pripeklo, pa me opet gleda od glave do pete, kao da se sprema reći neku dijagnozu, kao da je liječnik koji će vam saopćiti da bolujete od neizlječive bolesti. Gleda dotjerana Sarajka robnu marku mojih cipela i nema Bog zna što za vidjeti, gleda mi od pranja izblijedjele hlače na kojima su se vidjeli ostaci zadnje Lukmanove užine. Pučila je usta moja sugovornica, nabirala nos kao da njuši komšiničin ručak, pa opet zagledavala u Lukmanova Maclaren kolica… Vidio sam da ju je moj zahtjev uznemirio, jer ni sama nije mogla odgonetnuti zašto joj izgledam kao stranac. Na koncu mi je sasula dijagnozu, direkt u lice: „Ma faca, ba, faca ti je ko u stranca!“

U našem sarajevskom stanu dugo sam se razgledavao u zrcalu i kao nešto tražio, a zapravo sam ustrajno pokušavao odgonetnuti stranca na svom licu. Možda ću napokon doznati tko sam? Jest, došao sam iz Zagreba, ali još uvijek sam isti onaj musliman i Bošnjak ili… Ako Sarajki izgledam kao stranac, ako ga je prepoznala, taj mora da se krije negdje u meni, izviruje mi iz lica, bezobraznik jedan – namiguje obrvama, smije se, gleda izravno u oči, i zasigurno ima krivu sliku o meni. Nešto zaboga moram učiniti… potući se sa strancem, poslati ga u neki od naših egzodusa, proklet bio taj stranac, marš stranac iz Sarajeva, marš na Igman.

Nisam znao što učiniti. Tada je u naš stan stigla moja žena, umorna od novog posla, željna da vidi sina i mene, a ja je dočekah ljutit. Kada već stranca nisam našao pa da se muški razračunamo, mora netko biti kriv, mora netko ispaštati. A tko će bolje upiti krivicu nego vlastita žena? One su uvijek krive.

„Gdje si kupila ta dječja kolica?“, bezobrazno i srdito se obrecnem na nju.

„Na čaršiji“, veli ona, „u onom dućanu pored piterije.“

Nisu dakle ni Maclaren kolica kriva, kupljena su u Sarajevu, krivi smo stranac i ja, dvojica nas. Dok je žena nešto vikala – jer nije shvaćala u kakve sam dualističke nesporazume upao, te je moju srditost protumačila kao akt neprijateljstva, objavu rata – ja upadoh negdje u sebe, zamišljao sam da si rukom ulazim u utrobu, rujući po njoj i tražeći stranca. A i kako bi mogla sve to shvatiti kada ni ja sam ne shvaćam.

“Šta se ti dereš na mene, čitav dan sam radila, obećao si oprati posuđe, a ipak nisi, bio si u džamiji, a nisi bio u trgovini, šta ćemo večerati… šta ove tvoje hlače opet rade posred sobe…
„Nisam ja ženo kriv!“, iznenada viknuh. Žena se prestravi i poče zabrinuto gledati uokolo kao da je još netko nepozvan s nama u sobi.

„Stranac je za sve kriv, Allaha mi!“, rekoh.

Od tada tražim tog stranca. Naći ću ga, kad tad! Ako ne uspijem sam, pomoći će mi Sarajlije ili Zagrepčani. Naći ćemo ga mi već i tad jao si ga njemu.

Bilo je to u prvom mjesecu mog života u Sarajevu. Smjestili smo se u samom centru grada. Ispočetka nije bilo lako, došli smo iz Zagreba, ostavili kuću, roditelje, prijatelje… trebalo se priviknuti. Nisam ni slutio kakva me iskušenja čekaju. Jednom prigodom nenajavljeno mi je uletjela gazdarica našeg podstanarskog stana. Prekinula me je u obavljanju ikindije namaza i nisam bio odviše sretan njenom napadnom pojavom, a nisam ni primijetio da sam zaboravio skinuti molitvenu kapicu s glave.

„Vi ste Zagrepčanin“, znalački ustvrdi, „vidi se aman fin momak. Ja sam vam prava Sarajka, s dna kace. Moji vam Fadilpašići žive ovdje odvajkada, ma više ni ne pamtimo otkada. Rahmetli dedo mi bio hafiz, to vam je onaj koji zna Kur’an napamet, a Kur’an vam je muslimanska sveta knjiga, k’o vaša Biblija. Znate li vi što znači rahmetli, to vam znači mrtvac. Prije njega svi su redom bili muderrisi i onako… ulemanske loze, a to vam kod vas dođe k’o kardinali i biskupi. Znam ja da vam je sve to teško shvatiti i popamtiti, ali naučit ćete već, imate kada, mladi ste, hvala Bogu.“

Gledao sam je i nisam mogao vjerovati – iza mene serdžada, na glavi mi zelena molitvena kapica koju sam donio sa hadža, a desnu ruku sam namjerno digao uvis, vidljivo prebirući tespih. Osjetio sam tada neki skrlet u sebi, došlo mi je da iz sveg glasa proučim tekbir, to bi je zasigurno omelo u brbljanju, ušutila bi napokon ako ništa drugo, ma pala bi umah na stražnjicu da čuje kako jedan Zagrepčanin uči tekbir.

Sve je zapravo počelo još kada smo tražili stan. Čovjek iz agencije nekretnina vodio bi me u razgledavanje, a gazdaricama bi govorio: „znate, on je naš, samo malo čudno priča.“ U početku sam to doživljavao simpatičnim, vickastim i duhovitim, no, kako je vrijeme prolazilo postajao sam sve zabrinutiji. Zar je moguće da sam došao iz Zagreba, iz sredine u kojoj sam bio manjina, s nadom da ću se ovdje, u novoj sredini, napokon osjećati kao kod kuće i… kako god da okrenuh ostao sam manjina.

Nikada nisam osjećao ponos, nikada se nisam udarao u prsa time što sam rođen u centru Zagreba. Čime da se i ponosim? Rođen sam na istom mjestu gdje i moj babo – odmah nakon što je dedo pristigao iz Trebinja – na okretištu zetovog tramvaja broj 14, u staroj derutnoj austrougarskoj zgradi koja je vonjala na plijesan i vlagu. Zato mi se vazda gadilo kada bi netko odviše ponosno zagovarao da je rođeni Zagrepčanin. Kao da time stječe neku prednost nad drugima koji su rođeni samo pedesetak kilometara dalje, u nekom selu. Ta kvartovska i malograđanska prenemaganja (u Zagrebu i u Sarajevu razlike nema), taj urbani seljakluk, vazda mi se gadio.

U Zagrebu će reći on ti je dobar, naš dečko, dobrica, a u Sarajevu on ti je naša, prava raja. Šta su to raja i dobri dečki? Jesu li to neki izvorni i čistokrvni Sarajlije i Zagrepčani s dna kace? Prije će biti da je riječ o izvornim i autohtonim kmetovima i sužnjevima malograđanskog ega. Stječe se dojam da najveći životni doseg takvih proizlazi iz izjave „rođeni sam Sarajlija“. Kao da je time postigao sve što se u životu može postići – kada ste autohtoni Sarajlija ujedno ste magistar i doktor i jaran i hafiz po dedi i hadžija… jednom riječju raja. U gradovima nesporno ima gospode, ima dobrih ljudi, jašta da ima, ali ima i seljaka, a bome ima i seljačina. Jesu li potonji upravo ta raja i naš uzor, koji identifikaciju traže u bezličnoj hladnoj masi gradskog mravinjaka, a po potrebi znaju i urlikati od užitka oholosti. Osobno, ne želim da me pamte kao raju, želim da me pamte kao iskrenog prijatelja.

Ako se Zagrepčaninu ne hvale svojim dedom hafizom, neke Sarajlije, ta raja, to će isto raditi Zeničanima, Fočacima, Zvorničanima, Tuzlacima, Sandžaklijama, Hercegovcima… svim tim čudnim pridošlicama, tzv. seljacima. Svi ti urođenici s ratničkim bojama, ti žderači urbaniteta sa svojim zavičajnim govorima i familijarnim folklornim trofejima navodno su okupirali profinjeno Sarajevo, uplašili stanovnike, zakontaminirali osmansko-austrougarsku arhitekturu. Oni su zapalili svoje plemenske vatre po svojim stanovima, koje su oteli starosjediocima i uporno nešto bajaju: ne bi li i oni naposljetku postali građani ovoga grada – Sarajlije.

I ne samo to, ti su musavi seljaci, nekim čudom, iz neke starosjediocima neobjašnjive genijalnosti, zagospodarili tim starim i truljenjem načetim osmansko-austrougarskim salonom građanštine i malograđanštine. Ti su došljaci, zamislite, nakon kratkog vremena, spoznali svu učmalost, nesposobnost i glupost starosjedilaca pa su ih pokroviteljski, iz nužde, ponovo počeli učiti životu. Doduše neki su unijeli stanoviti modernističko turbo-folklorni kič, ali to je već druga tema i za to nisu krivi samo došljaci u Sarajevo.

Opet, Zagrepčani su posebno smiješni nekim odveć urbanim Sarajlijama. To sam shvatio kada su mi došla dvojica, onako iz prave sarajevske raje, iz Telemacha, da mi uvedu internet. Pitali su me ša ima i kako se zovem. „Mursel“, odgovorih. Ukopali su se na mjestu njih dvojica, uzimajući mi mjeru pogledima odjednom su se počeli smijati k’o ludi. Stajao sam i ja, onako zbunjen, pa gledao naivno po sebi, pipao se, misleći da mi je šlic ostao otkopčan ili tako nešto: jer čemu bi se insan mogao tako iznenada smijati. Prije nego se uvrijedih upitah pristojno o čemu je riječ i zašto se smiju.

„Jarane, oba mi oca, s’iju mi mojih, naš si čo’ek a tako smiješno govoriš“, odgovorio je jedan od njih pa su se obojica nastavili smijati. Tada shvatih da im je moj zagrebački naglasak urnebesno smiješan te se počeh i ja smijati zajedno s njima. Dugo se nisam tako ismijao – oni od srca, a ja od jada.

U Zagrebu bi, kada kažete da ste Bošnjak i musliman, mogli očekivati stanoviti oprez i distancu u nekih sugovornika, rijetko prezir. No, teško da ćete doživjeti da će vam se netko smijati. Naravno da nije lako manjini u Hrvatskoj, haman se mora dvostruko truditi i dokazivati. No, postaneš manjina i s time se postupno pomiriš, znaš gdje ti je mjesto, imaš manjinska prava pa se na kraju time i ponosiš, bio integriran ili asimiliran kao da ti je jednako s prtljagom identiteta kojega nosiš. U Bosni si većina u suživotu s većinom – svi jednakopravni, svi konstitutivni na etnički čistim teritorijima… i naravno da ti se netko smije: il’ pobožnjak, il’ muhadžir, il’ autohtoni Sarajlija, il’ tevsija, il’ mazga.

Tada sam počeo istraživati zašto su Zagrepčani, bez obzira na vjeru i naciju, smiješni Sarajlijama. Mislio sam da je upravo obrnuto, jer, zadnjih godina Hrvati su se zamjetno angažirali i kupili dio bosanske glumačke elite da im glumi priglupe Muje i Hase po humorističnim tv-serijama i reklamama za mobilne telefone. Nema šanse da će neki Bosanac, u današnjoj Hrvatskoj, na filmu glumiti urbanog intelektualca, jok, iz vica si doš’o i u vicu ćeš završiti. Osim možda Mustafa Nadarević, ali on je vazda glumio suicidalnog i šizofrenog intelektualca, koji bi na kraju filma završio ili obješen ili propucan ili izboden buržujskim krležijanskim škarama.

Ili možda zlatni zenički momak Tarik Filipović – koji se sasvim dobro uklopio u većinu te „Lijepe naše“, ali to znači da mora prolaziti stalne identitetarne provjere poput: „A što vi kupujete svome ocu za Božić?“ Na pitanje novinarke, rijetka bošnjačka biljčica na vrhu hrvatskog medijskog panteona, naturščik Kroata, glumac Tarik Filipović će odgovoriti: „Kravatu.“ Navodno postoji neki bosanski duh koji se može dobro prodati u inozemstvu, dobit ćete glumačku vizu – u Hrvatskoj da glumite Muju iz vica poput Emira Hadžihafizbegovića, a u Hollywoodu balkanskog mafijozu ili teroristu koji govori engleski s jakim ruskim naglaskom.

Kako god bilo, od Sarajlija sam saznao da Zagrepčane ne vole baš kao i Slovence, to vam dođe na isto. Zagrepčani su takozvani purgeri ili piceki, jednom riječju – papci. Molim lijepo, neka netko organizira ekskurziju Sarajlija s dna kace u neki zagrebački kvart, pa neka uđu u prvu birtiju i kažu tim pivopijama da su papci; pa bute videli kaj bu bilo – sa šakom iz dna boce, direkt u facu s dna kace.

Koliko smo se puta do sada podijelili: na one s vrha i na one s dna kace, na Bosance i Hercegovce, na ustaše, četnike i balije, nekada na begove i raju, a danas na tajkune i raju, na fašiste i komuniste, na izdajnike i patriote… na ove i na one, a kada nam to nije bilo dovoljno onda na Zagrepčane i Sarajlije, na starosjedioce i došljake, na građanine i seljake, pa lokalno na one s Vratnika i na one s Bistrika, na one koji navijaju za Želju i na one koji navijaju za Sarajevo, one koji vole pitu i one koji vole ćevape, na one koji čitaju Dnevni Avaz i na one koji čitaju Oslobođenje… nije ni čudo da nam je stanje ovako – nepokretno, jadno i bijedno. Možemo li mi vidjeti išta dobro jedni u drugima? Umijemo li uopće prepoznati ono lijepo u čovjeku, a toga ima napretek, samo treba to umjeti prepoznati.

Sjetih se pritom jedne prigodne hikaje o Isi Pejgamberu, kada je na putu sa svojim sljedbenicima naišao na raspadnutu lešinu kobile. Jedan reče da smrdi, drugi da je odvratna, treći ništa ne reče nego se ispovraća, četvrti s gađenjem prekrije lice, a dobri Isa Pejgamber reče: „vidi kobile, ama kako lijepe zube ima“.

Filip Mursel Begović

(vakat.ba)