Najdraži gost – dio 1: Šta je to Ramazan?

Gost

Ako imate posebnu osobu u svom životu, nekoga koga rijetko viđate a srce ga stalno priželjkuje, onda razumijete osjećaje muslimana koji čeka Ramazan. Ramazan se očekuje s nestrpljenjem! Kako i ne bi – on je dragi gost naših srca, naših umova, naših želudaca, naših kuća. U Ramazanu je sve drugačije – musliman je savladan osjećajem ugodnosti i topline. Da čovjek može ne spavati tako dugo, mjesec dana bi proveo budan družeći se sa svojim gostom, čije društvo nevjerovatno prija. Jer on brzo ode! Prebrzo. A kada je tu, koju god sferu čovjekovog života dotakne, oplemeni je. Zato se treba potruditi i provesti svoga gosta svugdje – ugostiti ga za svojim porodičnim stolom, odvesti ga u mahalsku džamiju, povesti ga na radno mjesto, pokazati mu puteve svojih razmišljanja, ali i dati mu ključeve onih malih zaključanih sanduka koje krijemo u svojim grudima. Zar nije lijepo imati gosta od kojeg možeš očekivati samo dobro?

Post, a ne gladovanje

Ako pitate ljude koja im je prva asocijacija na riječ “Ramazan”, mnogi će reći da je to post. Ako ih potom pitate šta je muslimanski post, uzvratit će da je to cjelodnevno gladovanje. Međutim, to bi bila površna interpretacija onoga što se uistinu dešava za vrijeme Ramazana. Da je ramazanski post samo gladovanje, ne bi Poslanik Muhammed a.s. rekao: “Ko ne ostavi ružan govor i loše djelo, Allahu ne treba njegovo gladovanje i žednjenje.”

Istina, glavna odlika Ramazana jeste ramazanski post. Definicija forme posta bi bila: suzdržavanje od vode, pića i tjelesnog uživanja od izlaska do zalaska sunca. Ovo bi bio opis fizičkih ograničenja u toku dana posta. Međutim, implikacije na zdravstveno, duhovno, kognitivno i emocionalno stanje postača su daleko dublje i značajnije. Kroz post čovjek može da osjeti puni kapacitet svojih osjetila, kako bioloških, tako i onih duhovnih i socijalnih.

Dva djeteta

Zamislite da vam kažem da jedna majka ima dva djeteta. Recimo, neka su to dva sina srednjoškolca. Majka iz naše priče jednom sinu stalno ugađa – svakodnevno mu pravi hranu koju on voli, sprema kolače kojima se on raduje, daje mu neskroman džeparac, kupuje odjeću kada god on to poželi, i štedi da mu kupi automobil kada navrši dovoljan broj godina. Drugi sin, međutim, nije te sreće – on jede ako šta ostane iza brata, kolače nekada okusi, a i tada mu majka viče “Ostavi, to je za tvog brata!”, džeparac ne prima uz objašnjenje da se nema dovoljno novca, odjeća koju ima je ona koju njegov brat više ne želi ili je preraste, a pitanje kupovine automobila nikada nije ni pokrenuo. Kada ih vidite, prvi sin je ugojen i razmažen, a drugi sin je mršav i napušten. Što biste mislili o ovoj majci? Mislite li da je pravedna?

Ako ste pomislili da je ova majka nepravedna i gruba, podsjetimo se da svako od nas ima svoja “dva djeteta”! To su naše tijelo i naša duša, i mi smo odgovorni za njih. Tijelo ima svoje potrebe, i mi smo ih itekako svjesni i reagujemo na njih. Mislite li da duša nema svoje potrebe? Mislite li da nju ne treba svakodnevno hraniti? Budimo iskreni – da li mi izgladnjujemo dušu kako bi obilato hranili tijelo? Da li naša duša “nosi pocijepanu odjeću”, dok s druge strane sate i sate provodimo tragajući za najljepšim i najprikladnijim krpicama kojima bi ukrasili tijelo? Da li se družimo sa svojom dušom koliko se družimo sa ogledalom? Da li osjetimo duhovne gripe kao što osjetimo sezonske viroze?

Svrha izbjegavanja jela i pića u toku ramazanskog posta je da i našem “zaboravljenom djetetu” damo priliku da se nahrani koliko ono želi, i to hrane koja njemu odgovara. Ako se hrana za naše tijelo – materijalni dio našeg bića, nalazi u materijalnom svijetu, onda to ne može ujedno biti i hrana za drugu – duhovnu komponentu našeg bića. Zato se u Ramazanu muslimani okreću duhovnoj hrani – Kur’anu, Allahovom govoru koji je utjeha, podrška i uputstvo za život ljudima više od 1400 godina. Čitanje Kur’ana smiruje um i srce, odvraća od svakodnevnih problema i daje nezamjenjiv materijal za razmišljanje. Njegova melodičnost, ritmičnost i prirodnost su izvor duhovnog i intelektualnog osvježenja za ljude koji ga slušaju, čak i ako ga ne razumiju.

Iznenadili bi se koliko je Kur’an dopadljiv. Dokaz njegove privlačnosti možete naći ispred Begove džamije u Sarajevu, svakog Ramazana, oko podneva. Tada počinje čitanje Kur’ana koje traje nekih sat vremena. Vani je stavljen razglas, a zvuk je dovoljno diskretan da jedva prelazi granice džamijskog dvorišta. Dvorište je okruženo kamenim zidovima koji imaju otvore – prozore, i na kojima se obično odmaraju umiljate mačke koje borave u okolini džamije. Kada počne učenje Kur’ana, zvuk dopre i do najprometnije ulice u starom dijelu grada, koja je tik uz džamiju. Odjednom, ljudi se počinju skupljati. Prozori na bedemima oko dvorišta postanu načičkani ljudima, kako Bosancima, tako i turistima. Neki se zadrže kratko, tek toliko da vide prizor u dvorištu džamije. Neki se zadrže malo duže, ali osjećaju nelagodu što stoje na ulici, pa nastave svojim putem. A neki ostanu na prozoru cijeli sat vremena. Turisti su obično i malo smjeliji, pa uđu, nađu sebi mjesto u džamijskom dvorištu i presjede u sjeni lipa dok čitanje Kur’ana ne završi. Nekada djevojke ili mladići koji sjede na sofama pozovu ih da sjednu s njima. Kada pitate turiste šta ih je navelo da sat vremena provedu u nepoznatom gradu na jednom mjestu, slušajući recitaciju na nepoznatom jeziku, obično dobijete jednu poruku, zapakovanu u različite ambalaže: “Lijepo je. Budi osjećaj smirenosti i lagodnosti.”

Zdravlje, zajednica

Pored duhovne dobrobiti, post ima uticaja i na dobrobit našeg zdravlja. Bitnost ove forme posta je priznata i u savremenoj medicini, gdje se naziva “terapijsko gladovanje”. Postom dajemo priliku svome tijelu i probavnom traktu da se odmore, da izbace dio biološkog otpada koji se nakupio u toku godine, te dajemo priliku želucu da se smanji na veličinu koja je za njega normalna i koja će nam pomoći da jedemo umjereno. Također, bitno je primijetiti da post traje dovoljno dugo (mjesec dana) da bi pomenute promjene mogle imati trajnije efekte, te da bi se stekla navika.

A kada glad sveže nelagodan težak čvor u našim želucima, kako se ne sjetiti ljudi koji žive u našoj zajednici, možda i našem neposrednom komšiluku, a koji su češće gladni nego siti? Kako da se čovjek ne sjeti starih ljudi koje su djeca napustila ili koji djece ni nemaju, pa su sami i nezbrinuti kada im je briga i pažnja najviše potrebna? Što je sa siromašnim porodicama koje žive na rubu egzistencije? Pa i našim vršnjacima – uvijek se sjetim jedne situacije kad sam se mnogo brinula o ispitu, da li ću ga položiti ili ne. To mi je bila glavna briga i stalno sam o tome mislila. A onda sam vidjela apel za pomoć jednom mladiću koji je bio moj vršnjak. Živio je u ratom razrušenom selu čija cjelokupna populacija broji šest ljudi, bez struje, uređenog vodovodnog i kanalizacijskog sistema, u kući koja je više podsjećala na razrušenu šupu. Kako drugačije u 21. stoljeću percipirati jedan improvizovani objekat od skupljene cigle i drveta sa obiljem rupa u zidovima, bez pravih vrata, bez osnovnog pokućstva? Živio je on tako tu sa bratom i roditeljima, na vrhu brda koje je udaljeno pola sata hoda od prvih znakova civilizacije. Dok je moja želja bila da budem korak bliže diplomi, njegova želja je bila da ima osnovne alate za obradu zemlje i košenje sijena, kao i kravu, kako bi mogao sebi i svojim ostarjelim roditeljima priuštiti egzistenciju u napuštenom selu. Čovjek se ne treba osjećati krivim zato što on ima materijalne blagodati a neko drugi nema. Allah je taj koji nam je svima dao različitu materijalnu situaciju. Ali ono što treba osjećati je zahvalnost na stvarima koje mi smatramo “normalnim” i koje se “podrazumijevaju”, a koje su daleko od toga, i koje će neko cijeli život sanjati a nikada neće to postići. I budimo iskreni prema sebi – sve što imamo od materijalnih dobara, nismo to zaslužili. To je jedan obilan i velikodušan Allahov poklon nama, koji nas samo može postiditi. Kao što nas postide oni gosti koje ujedno i rado i nerado primamo, jer svaki put kada dođu donesu nam prelijepe stvari koje sebi nikad ne bi mogli priuštiti, pa se radujemo luksuznim poklonima, ali nas je stid jer znamo da na njihove poklone nikad nećemo moći uzvratiti istom mjerom. A kako tek da nas ne bude stid pred Allahom Koji nam daje zdravlje, i Koji nam daje porodice, i Koji nam daje domove i čini nas sretnim u njima? Zato, ne treba se osjećati krivim što čovjek ima – treba biti zahvalan i stalno izražavati tu zahvalnost, ali ujedno treba i prihvatiti odgovornost za ljude koji su u našoj blizini a kojima je potrebna naša pomoć.

I na kraju – zašto?

Zašto se radujemo Ramazanu? Pa kako da se čovjek ne raduje kada mu je svake godine data jedinstvena prilika da provede vrijeme sa svojim Gospodarom, ali i sa sobom! Da se fokusira na one detalje koje u svom životu treba promijeniti i da napuni svoje emocionalne baterije kako bi te stvari uspješno promijenio! Zamislite da svake godine imate mjesec dana da se posvetite sebi i svome mentalnom zdravlju – zar se tome ne biste radovali? Zar ne biste učinili neophodne pripreme da to vrijeme produktivno iskoristite? Islam prepoznaje čovjekovu potrebu za “proljetnim čišćenjem” sebe, svog organizma, emocija, misli i težnji, čišćenjem života od negativnosti i prepreka koje sputavaju čovjekov razvoj u stabilno i zdravo ljudsko biće. U Ramazanu baždarimo svoj moralni kompas i tražimo granice potencijala dobrote u sebi. Zašto se radujemo Ramazanu? Jer u njemu budemo bolji ljudi i korak bliže osobi kakva želimo biti u ostatku godine!

Autor:Lejla Pi

(coolinarika)