Prije par sedmica sam srela jednu mladu Austrijanku u jednom baru u Prenzlauer Bergu, dijelu Berlina u kojem prije svega omladina, hipici i šminkeri žive. Mi smo proslavljali novinarsku nagradu koju je jedna naša prijateljica osvojila. Kada sam rekla toj mladoj ženi da potičem iz Pakistana, uslijedila je pretpostavka, koja zapravo uvijek slijedi: “Mora da je teško biti žena u Pakistanu”.
Rekla sam djevojci u baru da se prema meni sa mnogo više pošrovanja odnose u mojoj domovini nego ovdje u Njemačkoj. Da tamo mnogo više cijene moj intelekt i da me ozbiljnije shvaćaju. Također i kao ženu. “Ti to zoveš poštovanjem, kada žena mora tri koraka ići iza muža?”, pita ona mene.
Nisam imala pojma o čemu priča. Tek nakon toga sam saznala da postoje kulture u kojima muž ide ispred žene da bi je zaštitio. Iz istog razloga međutim u nekim zapadnjačkim kulturama idu muškarci iza žena.
Moja austrijska prijateljica je zatim nekad kasnije nadošla na argument da pakistanske i afganistanske žene žele da žive kao žene na Zapadu i da budu jednake muškarcima. Ja sam, prema tome, doputovala u New York i Berlin samo da pobjegnem od života u mojoj domovini, i od načina na koji se prema meni tamo ophode.
Žene u čitavom svijetu imaju jedan dug put iza sebe. Žene u Pakistanu su neke stvari ostvarile prije žena na Zapadu. I moja strast za putovanjima nema blage veze s nekakvim bijegom iz Pakistana.
“Da li ti zaista smatraš da ste vi naprednije od nas?”, pita me žena u baru. Ja sam bila drugačija, strankinja. Napravila je grešku koja je tipična za žene sa Zapada: Ona nije primijetila da ravnopravnost čak i u društvima razvijenih zemalja ni u kom slučaju nije dostignuta, nego je još uvijek tema i problem.
Šta ja mislim o pravima žena u Afganistanu, pita ona mene.
U svom čitavom životu ja još nikada nisam bila u Afganistanu, a srela sam u najboljem slučaju dvije ili tri žene odatle. Jedini što mi je zapelo za oči jeste da su te žene sve bile lijepo obučene. “Niko ne može poželjeti da živi kao žena u Afganistanu”, reče moja sagovornica i strpa sve u jedan koš.
U Pakistanu intelekt igra ulogu
Nakon godinu i po u Njemačkoj, ja sam sretna da ovdje ne stremim nikakvoj karijeri. U Njemačku sam doselila u zimu 2011. godine; bila sam dobila stipendiju i radila za jedne velike njemačke dnevne novine. Prenerazila sam se kad sam vidjela da u redakciji ima vrlo malo žena, i prije svega kad sam vidjela kako malo žena sjedi u menadžmentu za vrijeme jutarnjih sastanaka. U Pakistanu ja sam radila u jednom uticajnom novinskom časopisu. Zove se “Newsline” i skoro isključivo ga vode žene.
Odrasla sam u Pakistanu u svijesti kako je težak bio put žena u mojoj domovini. Otkako sam u Njemačkoj, svoju domovinu više cijenim.
Dok sam ovdje radila za novine, jedan mi je kolega predložio da uzmem sebi jedan slobodan dan i odem u kupovinu. Nakon što sam mu pomogla pri izvještavanju o Arapskom proljeću sa par kontakata, upitao me je da li možda imam prijatelja na El-Džeziri, koji mi je pomogao oko kontakata.
Nakon godinu dana u Njemačkoj, bila sam dirnuta poštovanjem koje me dočekalo pri mojoj zadnjoj posjeti Pakistanu. Na mene su gledali kao na inteligentnu ženu. Muškarci, žene, profesori, analitičari, rodbina, svi su željeli čuti moju procjenu euro-krize. Od jednog uticajnog izdavača sam dobila ponudu da napišem knjigu. Tek u tom momentu mi je postalo jasno koliko je pretrpilo moje samopouzdanje u Njemačkoj.
Nazad u Njemačkoj sam se angažirala u “Pro Quote”. Tu su se okupljale žene koje su priznale da u društvu postoji problem. I one su bile spremne da se bore. Nakon što sam im pričala o mojim iskustvima sa seksizmom u Njemačkoj, mnoge su odobravajući klimale glavom. “Čak i u Pakistanu je ženama bolje nego nama ovdje”, čula sam jednu. Pretpostavka da je u Pakistanu ženama još teže nego u Njemačkoj da dosegnu vodeće pozicije govori o velikom neznanju.
“Muslimanska žena” ne postoji
Južnoazijske zemlje imaju iskustva sa ženama na vodećim pozicijama – uprkos svim problemima, uprkos izraženom klasnom razmišljanju. Prva žena na čelu jedne države bila je Sirimavo Bandaranaike u Šri Lanci. Druga je bila Indira Gandi u Indiji. Također Bangladeš i Pakistan su imali žene kao državne šefove. SAD naprotiv do dan danas nisu nikada imale ženu na čelu države.
I kako je onda moguće da je mnogo žena u Pakistanu uspjelo? Nasuprot zapadnjačkim predrasudama, ove žene ne potiču uvijek iz uticajnih porodica. Naša domaćica u Karačiju, Mina, je uzela taj posao jer je htjela da šalje svoju djecu u školu – dok njen čovjek to nije držao za neophodno. Ona nije jedna od tzv. privilegovanih žena, za koje Zapad obično smatra da su jedine samostalne žene u Pakistanu.
Neke odgovore sam našla u jednom članku koji je Naomi Wolf napisala u Guardianu: “Religiozne i nereligiozne žene u muslimanskim zemljama se bore zajedno za slobodu prosvjećenja i feminizam prosvjećenja – bez da pitanje, da li neko nosi maramu ili ne, čini razliku. Feministkinje u Indiji, Pakistanu, Bosni, Liberiji i drugim zemljama podstiču raspravu o tome kako da se ugled žene podigne – u skladu sa životom u porodici i zajednici.”
Pokušala sam da ovu tezu razjasnim u Njemačkoj. Odgovorili su mi pitanjem: da li to važi za sve muslimanske zemlje? Moj odgovor je jednostavan: ne znam. “Muslimanski svijet” postoji jednako malo kao i “muslimanske žene”. Oboje postoji samo u glavama zapadnjačkih zemalja. Svejedno šta da pokušam, ja za ljude ostajem samo jedno: muslimanka.
Piše: Hani Yousuf
Izvor: Spiegel
Prevod i obrada: IslamBosna.ba