Nekažnjeni zločin nad Bošnjacima: Nikola Stanišić živi u komšiluku SIPA-e!

Piše: Avdo Huseinović

Porodica Hajre Delića očekivala je da će komšija Nikola Stanišić, zbog bliskih prijeratnih poslovnih veza s Hajrom, biti taj koji će ga spasiti, međutim, eto on je bio jedan od ubica. Ubistvo Hajre Delića, koji je izdahnuo nakon teškog dvodnevnog mučenja, najavilo je zvjerske zločine, koje će u narednim danima nad Bošnjacima sarajevskih perifernih naselja Ahatovići, Dobroševići i Bojnik počiniti pripadnici srpskih formacija, sastavljenih uglavnom od komšija Srba iz Dobroševića, Bojnika, Rajlovca, Reljeva, Zabrđa i Osijeka.

(Rahmetli Hajro Delić)

Uzalud čekali

Punih 16 godina, otkako se obilježava zločin nad stanovništvom tih naselja, svakog juna ponavlja se ista priča da je to jedan od najvećih sarajevskih nekažnjenih zločina. Sve je počelo u noći između petka i subote, 29. maja 1992., kada su srpske formacije napale sa svih strana opkoljeno bošnjačko naselje Ahatovići.

Nakon četverodnevnog otpora, uzalud čekajući da im stigne obećana pomoć iz Sarajeva preko Stupa, Otesa i Doglada, te Visokog i Rakovice, branioci Ahatovića, ostavši bez municije u potpunom okruženju, s prijetnjom da će im biti pobijene žene i djeca, bili su prinuđeni na predaju. Nakon predaje došlo je do potpunog etničkog čišćenja ovih naselja, a svi stanovnici su odvedeni u obližnje logore u Rajlovcu, koji su prvi formirani na području sarajevske općine Novi Grad.

Kroz ove zloglasne logore prošlo je 550 ljudi, tačnije kroz logore u krugu kasarne JNA (bivše Vojne vazduhoplovne baze) u Rajlovcu, Velika cisterna 113 i Mala cisterna 90 ljudi. U logorima Distributivni centar i Kisikana bilo je smješteno 348 logoraša, uglavnom žena i djece, među kojima je bilo i novorođenčadi. Poslije 12 dana teškog mučenja, nakon što su prethodno bili odvezeni na Pale i Sokolac, dio logoraša je vraćen u logor u rajlovačku kasarnu.

Pod nadzorom Mileta Stojanovića, upravnika logora Rajlovac, Nikole Stanišića i Žarka Krsmana Šoka, logoraši su u nedjelju, 14. juna, 1992. potrpani u GRAS-ov autobus i u pratnji četiri putnička vozila odvezeni odatle. Rečeno im je da idu na razmjenu. Dovezeni su u mjesto Sokolina kod Srednjeg, na području općine Ilijaš, gdje je autobus stao. Vozač i pratioci su izašli da, navodno, natoče vode za prokuhali hladnjak, a onda, nekoliko minuta kasnije, negdje poslije 19 sati, počeli su pucati po autobusu, ispaljivati zolje, bacati bombe, pucati iz pješadijskog oružja.

Elvir Jahić imao je tada 18 godina i jedan je od osam preživjelih u autobusu smrti.

“Imao sam sreću da od 56, koliko nas je bilo u autobusu, preživim s još sedam komšija.  Tu sam ostao 100 postotni invalid. Svuda naokolo letjeli su dijelovi tijela, šibala je krv, po meni su padali komadići raznesenih lobanja”, sjeća se Jahić.

Ubrzo je shvatio da je i sam ranjen, a kada je pucnjava konačno prestala i kada su se s poprišta zločina udaljila vozila s ubicama, otpuzao je do obližnje rječice. U autobusu je ubijeno 48 Bošnjaka iz Ahatovića, a osam preživjelih uspjelo se izvući i probiti prema selima Vukasovići, Homar i Ravne, gdje su ih zbrinuli mještani ovih sela.

Osim Jahića, masakr su preživjeli Asim Gačanović, Emir Mujkić, Džemal Sačić, Džemal Mujkić, Muhamed Ušto, Zaim Rizvanović i Osman Novalija, koji je umro nakon rata. Ahmedu Bećkoviću zločinci su u ovom masakru ubili trojicu sinova, Ahmila, Fadila i Nusreta.

“U toku vožnje čuo sam da jednog od njih oslovljavaju sa Žuti iz Zabrđa, a on je bio vozač Momčila Krajišnika. Zatim se spominjalo ime Dragana Ikanovića, mještanina Visojevice, koji je, navodno, bio komandir jedinice u Srednjem”, sjeća se preživjeli Emir Mujkić.

Krvnik Šok

Osim 48 ubijenih u autobusu kod Srednjeg, u zloglasnim rajlovačkim logorima ubijeno je i pet logoraša, 15 pripadnika Teritorijalne odbrane je zarobljeno i nemilosrdno ubijeno, 11 je odvedeno na Ilidžu, gdje su pogubljeni i nakon rata ekshumirani u groblju Vlakovo.

Nekoliko stotina logoraša, među kojima najveći broj žena i djece, razmijenjeno je kod Božića pumpe u Briješću 13. juna 1992. Zasigurno je da je glavnu riječ o svemu što se dešavalo s logorašima u Rajlovcu vodio Momčilo Krajišnik, bivši predsjednik Skupštine BiH. Krajišnik je pred Tribunalom u Hagu, gdje je osuđen na 20 godina zatvora, između ostalog, proglašen krivim i za zločin nad Bošnjacima Ahatovića.

Za mučenja stanovnika ovih naselja do sada su pred Sudom BiH pravosnažno osuđeni  Goran Damjanović na 11 i njegov brat Zoran na 10 godina i šest mjeseci zatvora, dok preživjele žrtve još ne shvataju zbog čega je amnestiran njihov treći brat Vedran, koji je s braćom učestvovao u mučenju komšija Bošnjaka.

Nažalost, prepuna je Bosna dželata koje još niko ne hapsi. Neki od njih, poput Nikole Stanišića, jednog od najodgovornijih za zločine nad stanovništvom Dobroševića, uopće se i ne kriju.

I pored davno raspisane potjernice za genocid, Stanišić mirno živi u Kasindolu, bošnjačkim izbjeglicama iz Podrinja prodaje svoje imanje u Dobroševićima, a do prije nekoliko mjeseci je faktički u avliji SIPA-e u Istočnom Sarajevu držao restoran “Rajlovac”.

Mile Stojanović, upravnik logora u Rajlovcu, također je na slobodi. Od pravde se sakrio u Srbiji. Preživjeli svjedoci još se mogu pouzdati u svoje pamćenje, a ono kaže da je najveći krvnik nad logorašima u Rajlovcu bio Žarko Krsman Šok iz Reljevo Dvora. Prema nekim informacijama, krvnik Šok živi na novosadskoj adresi. Inače, sestra zloglasnog Šoka je bila udata za Bošnjaka Asima s Grbavice.

Stanišić, Stojanović, Radomir Špirić i Krsman, osim što su odgovorni za zločine, ujedno su i osobe koje znaju imena ostalih nekažnjenih egzekutora nad Bošnjacima Ahatovića u autobusu kod Srednjeg.

Bezuspješno se pokušavao ubiti

Kako bol nije mogao podnijeti, Elvir Jahić bezuspješno je pokušao izvršiti samoubistvo, i to prvo vješanjem kaišem iz pantolona, a zatim i davljenjem.

“Stavio sam glavu u vodu, uzeo kamen i počeo se udarati po glavi, nadajući se da ću izgubiti svijest i da ću se tako ugušiti u vodi. Pokušaj samoubistva spasio mi je život, jer su se ubrzo na mjesto zločina vratili zločinci koji su išli ispred autobusa u automobilu “jetta” i ponovo pucali po ubijenima, provjeravajući da neko nije još živ. Tek kad su otišli, dopuzao sam do autobusa. Misleći da neću preživjeti, uzeo sam komad lima i od zadnjih prema srednjim vratima napisao: “Ovdje su ubijeni ljudi iz Ahatovića. Jednom će nas neko osvetiti, majku vam četničku”. Taj natpis je donedavno bio na autobusu. U neko doba po mene su došli naši spasioci iz Vukasovića”,  priča Jahić.

OSBiH zabranjuju žrtvama posjete mjestu stradanja

Ono što možda najbolje oslikava odnos prema žrtvama rajlovačkih logora jeste bolna stvarnost u kojoj im se zabranjuje da posjete mjesto stradanja i mučenja po receptu Omarske i Zemljoradničke zadruge u Kravici. Naime, godinama Oružane snage (OS) BiH, iako je Rajlovac u Federaciji, ne dozvoljavaju porodicama žrtava i preživjelim logorašima da prouče Fatihu i polože cvijeće u logore Velika i Mala cisterna u krugu kasarne u Rajlovcu.

 

(bhportalba)