Novinari, mediji i javne ličnosti koje su služile interesima genocidnog režima

Autor: Avdo HUSEINOVIĆ

 Ova djeca su prvo ubijena u Beogradu, u Knez Mihailovoj ulici pri izradi “Memoranduma” Srpske akademije nauka i umetnosti . A Ćosićev projekt je odavno, u cilju ostvarenja genocidnog plana velike Srbije, laž, kao jedno od najmoćnijih i najrazornijih oružja, stavio na prijesto.

Ostaju nekažnjeni

U ratu prvo gine istina, jer samo tako na njeno mjesto može doći propaganda. Nažalost, novinari i mediji koji su služili interesima Miloševićevog genocidnog režima najvjerovatnije  će ostati nekažnjeni. I mnoge političke i druge javne ličnosti koje su svojim izjavama i riječima ubile mnoge nedužne zaboravljene su od sudskih institucija. Neki od zločinaca pravdali su se tokom sudskih procesa da su zločine počinili u afektu, poslije medijskih istupa određenih srpskih vojnih, političkih i kulturnih ličnosti.

Tako nahuškani srpski vojnici odlazili su u “oslobodilačke” operacije i činili genocid i masovne zločine nad Bošnjacima. U službi prikazivanja Srba kao oslobodilaca i junaka često su se, slaveći zločine, izmišljale pobjede, a porazi gurali pod tepih. Kako bi degradirali drugu stranu, a svoju prikazali kao mučeničku, srpski mediji i autoriteti su tokom agresije na RBiH nerijetko izmišljali vlastite žrtve, a za napade optuživali “muslimansku stranu”.

Donosimo samo manji pregled najmonstruoznijih izjava kreatora i izvršilaca genocida, kao i onih koji su bili agitatori tog projekta. Zasigurno, ovakvim izjavama okrvavili su ruke do lakata.

– A ako treba da se tučemo, bogami ćemo da se tučemo. Nadam se da neće biti toliko ludi da se s nama tuku. Jer, ako ne umijemo da radimo i privređujemo, bar ćemo znati dobro da se tučemo – izjavio je u predvečerje svojih krvavih pohoda Slobodan Milošević, u govoru predsjednicima “srpskih općina”, a prenio NIN u aprilu 1991.

– Ja vam kažem, kakva god Bosna bude, u srpskim krajevima i srpskom selu nijedan muslimanski temelj se neće zakopati, jer mi ćemo dati uputstvo Srbima da ne smiju prodati muslimanima zemlju. I svaki temelj koji se zakopa letjet će u vazduh. Nema šanse, naše teritorije su naše, nek’ budemo gladni, ali bit ćemo na njima – riječi su Radovana Karadžića iz oktobra 1991., tokom priprema za tzv. plebiscit srpskog naroda.

‘Muslimansko uvo’

Republički funkcioner i narodni poslanik u Skupštini Srbije Mihalj Kertes, jedan od najodanijih Miloševićevih saradnika, u nekoliko navrata u jesen 1991. govorio je da “ne smije biti muslimanskog uva, 50 kilometara u dubini BiH, lijevo od rijeke Drine.”

Nekažnjeni ratni zločinac, TV režiser i komandant zločinačkih “Belih orlova” Dragoslav Bokan u proljeće 1992., dok su zločinci pod njegovom komandom kod Bosanskog Broda strijeljali i bacali u Savu Bošnjake i Hrvate, izjavio je za TV Novi Sad:

– Žao mi je mladih ustaša dok ih vodim na strijeljanje. Inače, kad vidim svoje protivnike kako mrtvi padaju, javlja mi se osjećaj sreće.

Novinarka Kanala S sa Pala Rada Đokić u julu 1992. najavu za prilog o sarajevskom ratištu počela je najbrutalnijim lažima:

– Muslimanski ekstremisti dosjetili su se valjda najstravičnijeg načina mučenja na planeti. Protekle noći srpsku nejač živu su bacali u kaveze lavovima, u zoološkom vrtu Pionirska dolina, tvrdi srpska straža s Kromolja.

Sve je to potvrdio i Velibor Ostojić, ministar informiranja u vladi tzv. srpske republike kazavši:

– Ja to mogu apsolutno da garantujem. I stravična je ta slika da u zoološkom vrtu fanatici i krvoloci lavove hrane srpskom djecom.

Ilija Guzina, prvi čovjek Kanala S, u intervjuu za beogradsku “Dugu” 8. maja 1993., između ostalog, kazao je:

– U Prijedoru su samo u ovom vijeku bila dva ili tri genocida nad Srbima. Dobro, Srbi su sada vratili za sve i naplatili nad muslimanskim civilima.

Pokojni doktor Zoran Đinđić, kao predsjednik Izvršnog odbora Demokratske stranke (DS), 23. oktobra 1993. za “Nedjeljnu borbu” je izjavio:

– Ja sam za to da kažemo se u Bosni stvori nezavisna srpska država koja će poslije pet minuta proglasiti federaciju s Jugoslavijom. 

Ratni zločinac Željko Ražnatović Arkan 1993. u intervjuu za “Daily Telegraph” lagao je ovako:

– Nije bilo zlodjela u Bijeljini. Muslimani su prvi počeli, a onda smo mi ušli u grad i pobili tu kopilad. Muslimanski i srpski narod su mi priredili dobrodošlicu, ja sam održao govor, a narod je počeo da viče: “Hvala ti, Arkane!”

U izjavi za “Borbu” 8. maja 1993. Ratko Mladić, krvnik koji je cijelu Bosnu prekrio masovnim grobnicama, komentirajući moguće NATO napade na Vojsku Republike Srpske, kazao je :

– Ako oni mene bombarduju, ja ću bombardovati London. Ko god interveniše ovdje bit će mu vraćeno, a prva na meti bit će Italija, ako avionima NATO dozvoli da koriste baze za bombardovanje Bosne.

Porcija krvi

Kragujevački list “Pogledi” u svom broju 152 krajem 1993. objavio je da je pjesnik i akademik Gojko Đogo tokom vožnje od Istočne Hercegovine prema Beogradu svom društvu pjevao:

– Oj, Fatima, đe su ti dimije? U četnika oko redenika. 

Podržavajući Radovana Karadžića, njegov prijatelj, pjesnik Rajko Petrov Nogo, gostujući na TV “Politika” u Beogradu, 27. jula 1994. poručivao je:

– Zar se naš neprijatelj ne boji naše krvi nenamirene, mi moramo pokusati svoju porciju krvi.

Slikar Milić od Mačve, bodreći Srbe da nastave s genocidom u BiH, 12. oktobra 1994. u listu “Pravda” likovao je ovako:

– Dobro je što u ovom trenu imamo našu borbenu vojsku u Republici Srpskoj. Nju već vidim s Mladićem pod zidinama Carigrada.

Na 31. sjednici Skupštine RS 9. maja 1993. u Zvorniku ratni zločinac Radoslav Brđanin,  predsjednik kriznog štaba autonomne regije Krajina, dva dana nakon rušenja džamije Ferhadije u Banjoj Luci rekao je:

– Molim vas, glavna je tema u Banjoj Luci 24 sata o džamiji, ja ne kažem da ih treba hvaliti što su srušene, ali nemojte toliko plakati, barem na našim sredstvima informisanja. Ja ću svima onima koji kukaju uvećati razglednicu u boji i neka je nose sa sobom.

Također, Brđanin je tih dana za lokalne banjalučke medije izjavio “kako u banjalučkoj regiji ima previše Bošnjaka i da taj broj treba smanjiti na dva do tri posto” te da u Banjoj Luci i okolini treba “ostaviti taman toliko Bošnjaka da Srbima ima ko praviti ćevape.”

– Srbi nemaju ratnih zločinaca – tvrdio je književnik Brana Crnčević u intervjuu na TV “Politika” u februaru 1994.

– Kad sam vidio kako se Sarajevo puši i gori, moram priznati, osjetio sam radost – bile su riječi slikara, pisca i novinara Dragoša Kalajića na promociji knjige “Svedok Sarajeva” 1. marta 1994. u Beogradu.

Biljana Plavšić o genetici

Možda jedna od najmonstruoznijih izjava izrečena je iz usta ratne zločinke Biljane Plavšić.

– Ja sam biolog, poznajem genetiku i pouzdano znam da su Srbi i muslimani genetski tako strukturirani da ne mogu da žive zajedno. Etničko čišćenje je prirodni fenomen i to nije ratni zločin. Danas ima 12 miliona Srba i ako ih šest miliona bude trebalo umrijeti na bojnom polju, ostat će ih još šest koji će uživati plodove borbe – izjavila je za beogradske medije Plavšićka.

(SAN)