„Otkad je Bosna nastala, šehidi su tu, i oni je čuvaju“

 Riječi uvaženih gazija, Muderrisa i Šemse Salihovića, komandanta odbrane Cerske, na otvaranju manifestacije povodom Dana sjećanja na geocid u Srebrenici, bile su samo uvod u njihove govore, odnosno nastavak manifestacije u subotu, 23. juna. Bošnjaci koji su bili prisutni, nisu znali kome da odaju više poštovanja, ponosni što su  mogli čuti njihova svjedočenja i pozive na nezaborav, ali i biti u njihovom društvu.

“Otkad je Bosna nastala, šehidi su tu, i oni je čuvaju“

Riječi uvaženih gazija, Muderrisa i Šemse Salihovića, komandanta odbrane Cerske, bile su samo uvod u njihove govore, odnosno nastavak manifestacije u subotu, 23. juna. Bošnjaci koji su bili prisutni, nisu znali kome da odaju više poštovanja, ponosni što su mogli čuti njihova svjedočenja i pozive na nezaborav. Muderris je ponovio riječi rahmetli predsjednika Izetbegovića da Bošnjaci ne smiju zaboraviti dva kodna pojma, a to su agresija i genocid. Narodu koji ovo zaboravi, to može lahko da se ponovi. Pristunima je ispričao tužnu priču Džemile Delalić iz sela Dobrak, kod Srebrenice, s porukom da se ona ne smije zaboraviti:

“Sjedim ja među onim narodom u Potočarima, kad vidim, mlada ženica, stisla se, znoj joj teče, grč na licu. Priđem, pitam je šta joj je, kaže: ‚Rađam!‘. ‚De sine, velim ja njoj, ufati se jednom rukom za me, a drugom za svoju svekrvu‘… Tako i bi. Oduprije se žena na nas, muško dijete zaplaka. Zgrabih ja dijete, hoću da mu zavežem pupak, kad četnik predame: ‚Spusti to dijete dolje‘. Ja ga popustih na dimije, fino dijete, duge kosice, kao da je okupano… četnik priđe, nogom stade djetetu na vrat… Crijeva izletiše…”

Zapamtimo, tek rođeno dijete je u Potočarima, 11. jula 1995. godine ubijeno, na oči njegove majke, koja ga nije uspjela ni zadojiti, pa ni ime mu dati!!! Neka je prokletstvo na izvršioca ovog zločina, na sve one koji su na bilo koji način učestvovali u genocidu u zaštićenim zonama, a posebno Srebrenici i na one koji su trebali i mogli, a nisu spriječili zločin! Molim Allaha dželle še’nuhu, da zločince i njihove porodice zabavi teškim i neizliječivim bolestima i neimaštinom, i da ih učini ibretom za sve one koji ne vjeruju!!!

…Agresori na Republiku Bosnu i Hercegovinu nisu pravili razliku između vjernika i ateiste, člana SDA i Pokreta za Jugoslaviju, manje pobožnog i više pobožnog, moralnog i nemoralnog, trijeznog i pijanice, onoga koji je jeo krmetinu i drugoga koji je nikada nije probao, onoga ko je udavao za njih i koji se ženio od njih i onoga koji to nije činio, onoga koji je psovao svetinje i onoga koji to nije činio, onoga koji se zaklinjao u Jugoslaviju i bratstvo i jedinstvo i onoga koji je znao da je to farsa prisutna samo u bošnjačkim glavama… Svi su Bošnjaci pred agresorima i domaćim izdajnicima i zločincima bili isti i svi su trebali biti poubijani na što svirepiji način. Kada srbijanski zločinci u Bijeljni nisu mogli razlikovati, Bošnjaka od nebošnjaka, ubijali su sve osunećene muškarce. Silovane su djevojčice od devet godina i nene od osamdeset godina, a zločinci su bili svjesni da je ‚udariti na čast žene muslimanke‘  teže i od samog ubistva. Tako je projekat silovanja sistematski provođen na čitavom okupiranom teritoriju Republike Bosne i Hercegovine. Zločinci su silovali djevojčice na oči njihovih roditelja, braće, deda i nena…“

Zločin nad narodom zaštićenih zona Srebrenice i Žepe nije bio jedini zločin na teritoriji Bosne i Hercegovine.  U mjestima koja su bila većinski muslimanska, kompletne porodice su uništavane u roku od par sahata, čak i minuta, nastavljao se genocid koji je započeo s Prvim srpskim ustankom, preko Prvog, a zatim i Drugog svjetskog rata. Ciljano su uništavana muslimanska ognjišta i muslimani, nažalost uspješno, ali ne i potpuno.

Svoje izlaganje je junak odbrane Cerske, Šemso Salihović,  započeo riječima da je genocid počinjen u cijeloj Bosni, od istoka do zapada, od sjevera do juga: „Otkad je Bosna nastala, šehidi su tu, i oni nju čuvaju. Koliko se god ja pred vama uspinjao, ja ništa uradio nisam. Zajedno sa svojim borcima, šehidima, gazijama bosanskohercegovačkim, po vrletima bosanskim smo branili i odbranili slobodu bosansku. Kakva je god, ona je sloboda. Danas u toj slobodi, i u ovoj slobodi daleko hiljadama kilometara, ja pred ovom lijepom bosanskohercegovačkom djecom i pred vama, bosanskohercegovački narode, hoću da kažem par aspekata. Hoću progovoriti o svemu. O herojskom nadljudskom i žilavom otporu bosanskohercegovačkog civilnog stanovništva, herojskih civila koji su branili svoj toprak, svoje ja. O njegovom preživljavanju, ishrani, odjeći, obući i na kraju genocidu. Večeras ja ovdje pred vama osjećam mejta i zemlju kabursku…“

Podsjećajući  se tog užasnog vremena, koje je za mnoge izgledalo kao Kijametski dan, i podsjećajući se žrtava u zločinačkim logorima širom Bosne i Hercegovine,  Šemso nikoga nije ostavio ravnodušnim. Neki su bezuspješno pokušavali da sakriju suze. Potresla ih je istina o Cerskoj, o Potočarima,o Žepi, o Srebrenici i Bosni. Potresla ih je istina o borbi golorukog naroda ovog kraja da sačuva Bosnu i din islam na bosanskim prostorima, gorka istina o preživljavanju bez lijekova i hrane, s humanitarnom pomoći koja nije bila primjerena za doba kada je pružana. Prisutni su imali priliku i da kupovinom Šemsine knjige „Nikad ne zaboravi Cersku“, u kojoj Šemso opisuje svoj ratni put i koja bi trebala biti dio biblioteke svakog Bošnjaka, direktno potpomognu povratničku djecu u Srebrenici. Ovaj veliki mumin, heroj i humanista, Zlatni ljiljan, više puta ranjavan u toku agresije te stopostotni  ratni vojni invalid, je riječima  dopro do srca svih prisutnih:  „Nažalost, slobodu nisam dočekao svjestan. Meni je žao što sam tu slobodu ja dočekao,  ali ne i onih 8.372 Bošnjaka muslimana koje sam poznavao i koji su mislili da ja mogu nešto uraditi. Žalim što nisam na tom spisku 8.373., barem bi mi neko pročitao ime. Ovako, draga Bošnjačka djeco, želim vam prenijeti dvije poruke. Prva, nemojte zaboraviti! Zaborav je naš najveći neprijatelj, i nemojte da ovu priču ne prenesete barem pojedinačno. Nemojte to dozvoliti radi vaših očeva, majki, vaših rođaka i prijatelja, ali i radi samih vas. Drugo, vjera bez obrazovanja je vjerujte nemoćna, a  obrazovanje bez vjere je nehumano.  Koliko se god vi trudili da ste pametni a niste vjernici, to je ravno nuli“.

Slobodno se može reći da su Bošnjaci Klagenfurta koji su propratili ovo trodnevno druženje imali nezaboravne dane, i nadamo se da će ovakvih dana biti i u budućnosti, ne samo u Koruškoj, već diljem dijaspore. No, to ostaje na nama Bošnjacima da li ćemo i sutra imati djecu koja će se interesirati za širenje istine. Borci koji su se borili u ratu nisu prestali da se  širenjem istine i dalje bore za BiH i pravo na vjeru, pa neka svakome od nas budu za primjer.

Na nama ostaje da li ćemo dati za pravo dr.Haasu, koji se na otvaranju manifetacije dotakao teme “Zašto ubice ubijaju”, da će Bošnjaci „preraditi“ bol i nepravdu, odnosno naša buduća pokoljenja zaboraviti ovaj genocid učinjen nad muslimanima Bosne i Hercegovine, ili ćemo biti „malo drugačiji“ i prenositi istinu da ne padne u zaborav, i tako ne dozvoliti da se ponovi zlo koje je 90-ih zadesilo muslimane na bh.prostorima. Nije zločin pričati istinu, nije zločin družiti se i biti složan,  a to nam naređuje i naša časna vjera.

dzemat-klagenfurt.at/ IslamBosna.ba