Dolazi novi hladni rat, Rusija preko BiH i RS jača svoje pozicije na Balkanu

Uostalom, već krajem prošle godine, to je u više navrata nagovijestio ruski ambasador u UN-u Vitalij Čurkin, za koga se smatra da je uz bivšeg ambasadora na East Riveru, sada šefa ruske diplomacije Sergeja Lavrova – u samom vrhu kreatora ruske vanjske politike. Kuca li zaista novo poglavlje “hladnog rata” na kapiju UN-a na East Riveru?

Ponovno uspostavljena “ravnoteža” interesa i straha

Sumnje da bi se na djelu moglo pokazati kako je “hladni rat” samo mutirao, profesionalno sumnjičave, ali i dobro obaviještene je analitičare stigla odmah poslije inauguracije, Vladimira Putina. On je iz Moskve poslao nedvosmislenu poruku svijetu — kako će se ruska vanjska politika bazirati na povratku u staru zgradu UN-a u New Yorku. Putin je pojasnio, kako je riječ ”o dogovaranju” u okviru Svjetske organizacije u New Yorku, te podružnicama UN-a, u Ženevi i Beču, u forumima sa specifičnim namjenama. Očito, najomiljenije mjesto za rusku diplomatiju ostaje Vijeće sigurnosti, u kojem znani polukružni sto u obliku potkovice nije samo simbol minulog, već kako to neki strahuju – možda povratku novog “hladnog rata” između Amerike i Rusije prije svega, a onda naravno i Kine.

Uostalom, obraćajući se Vijeću sigurnosti oko situacije u BiH, Vitalij Čurkin – govorio je i o značaju Vijeća sigurnosti kada je riječ o međunarodnom dogovaranju. To isto je rekao dan ranije u istom forumu, kada je govorio o Kosovu, gdje je Rusija odlučna blokirati prijem Kosova u članstvo UN-a – vetom; dakle na isti način kako je to Amerika prijetila da će uraditi u slučaju zatraženog prijema Palestine u članstvo Svjetske organizacije.

Iako se čini da je neposredan povod hladnoratovskom prepucavanju u UN-u Sirija, Rusi su pokazali da žele o sve ono što je moguće, poput za njih “otvorenih” balkanskih pitanja rješavati u Vijeću sigurnosti. U tom 15-to članom tijelu, naravno – uz SAD, Veliku Britaniju, Francusku i Kinu imaju pravo na veto. Rusi su “šampioni” upotrebe veta, ali ne zaostaju niti AMerikanci – koji su oko 60 puta . braneći isključivo izraelske interese u Vijeću sigurnosti blokirali usvajanje “palestinskih” rezolucija.

Moskva je vrlo aktivna i u Generalnoj skupštini UN-a, u kojoj je od završetka Hladnog rata i rušenja Berlinskog zida (1989) njihova suradnja sa cjelokupnim članstvom UN-a od preostale 192 zemlje – vidno evoluirala.

To se događa kroz interesne blokove poput “Grupe 77″ (sastavljene od 132 zemlje u razvoju plus Kine), te NAM-u (Pokretu nesvrstanih u kojem je 118 članica UN-a), i na koncu kroz Organizaciju islamske konferencije (OIC – koju čini 57 islamskih zemalja). Uostalom u intervju za “Dnevni avaz”, ruski ambasador Čurkin je svojevremeno više puta naglasio kako je i “Rusija islamska zemlja, jer u njoj živi oko 20 miliona muslimana”.

Ništa bez “braće muslimana”

Jedan visoko pozicionirani srbijanski diplomata u UN-u, čija je delegacija blisko surađuje sa Misijom Rusije u UN-u rekao je za Webpublicapress, kako će “i novi predsjednik 67. zasjedanja Generalne skupštine UN-a biti izabran zahvaljujući braći muslimanima”. Pri tom je rekao da će najveća većina zemalja OIC i Pokreta nesvrstanih svoj glas dati srbijanskom kandidatu Vuku Jeremiću. A to, Jeremićeva eventualna pobjeda nad litvanijskim protukandidatom — bit će i još jedan dokaz ruske diplomatske moći u UN-u.

Formalni dokaz ruskog povratku UN-u, kao, za Moskvu – očito glavnoj centrali svjetske politike, jeste usvajanje i niz dekreta koje je potpisao Vladimir Putin odmah po preuzimanju predsjedničke funkcije; njima se definira rusko stajalište po pitanju vanjske politike, prenio je nedavno i ”Glas Rusije”.

To posebno važi kad je riječ o rješavanja kriznih situacija. Putinovim dekretom je istaknuto kako će ruska diplomacija biti vođena implementacijom “političke diplomacije” bez upotrebe sile. To bi mogao biti pandan američkoj političkoj paradigmi “soft power diplomacy” (diplomaciji “meke sile” ili “pametne sile”). Takav je pristup, u potpunosti je primijenjen u slučaju aktualne sirijske krize.

Naravno, “glavni instrument” ove politike je otvoreno blokiranje Amerike i Zapada u Vijeću sigurnosti – da se ne bi ponovio “libijski scenario”, uz mobiliziranje svih onih “koji preferiraju političkoj akciji umjesto intervencije” u Siriji. Cilj je dakako, osigurati zaživljavanje “Annanovog plana” – što bi značilo – političku, a ne vojnu soluciju za Siriji. Uglavnom, Rusi u Vijeću sigurnosti neće dozvoliti ozvaničenje nikakve vojne intervencije protiv Sirije, kao što će nastojati i da se neformalna grupa “Prijatelji Sirije” sastavljena od preko 70 zemalja (uključujući BiH i Hrvatsku) – izjednači u svojoj važnosti sa Vijećem sigurnosti UN-a.

Ekonomija ipak iznad svega

Pored političkih ciljeva ruske diplomate u UN-u ističu kako će njihova vanjska politika biti fokusirana na stvaranju “dobrih vanjskih uvjeta za dugoročni razvoj Ruske Federacije, modernizaciju ekonomije i jačanju ruske pozicije kao ravnopravnog partnera na svjetskom tržištu”. Moglo bi se reći da je riječ “tržište” jedino ohrabrujuća u spominjanoj prilično “hladnoratovskoj retorici” oko ruske vanjske politike.

Prema istim navodima, diplomatski prioriteti Moskve su poredani po važnosti i u rangu, tek iza neosporno najznačajnijeg UN-a. Na drugom mjestu važnosti za Moskvu je tako ekonomsko-politički blok BRICS, (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika); potom slijedi G-20, dok je G-8, na čije okupljanje ovog vikenda u Camp Davidu kraj Washingtona – Putin demonstrativno odbio da dođe – direktno u telefon predsjedniku Obami, i na taj samit poslao svog novog premjera Dmitri Medvedeva. G-8 je odnedavna na zadnjem mjestu ruskih prioriteta. U vrhu ruske skale prioriteta je i ekonomski blok CIS (Commonwealth of Independent States) ili SNG (Sodružestvo Nezavisimykh Gosudarstv), a to su članice – grupe država koje su nekada bile sastavni dio Sovjetskog Saveza.

Za SAD je posebno zabrinjavajuće, što među predsjedničkim dekretima koje je Putin potpisao, a o kojima uveliko govore njegovi diplomati na East Riveru, ugrađujući već vidnu tu politiku u njihove govore u UN-u – nema nigdje, ili vrlo malo ima Amerike!

Amerika potisnuta s rang liste prioriteta

Ništa manje zabrinjavajuće, za SAD su i ruski planovi o regionalnim kooperacijama, u kojima bi se na neki način potisnula američka multilateralna inicijativa. Ona se temeljila upravo na uvjerenju da je “Washington porazio Moskvu”, iako je realnije reći da je “gvozdena zavjesa” srušena bez pobjednika u Hladnom ratu.

Umjesto toga, u prvom planu je i plan Moskve za formiranjem Unije između Rusije i Bjelorusije, te Euroazijske Ekonomske Unije koja bi trebala početi s radom 1.1.2015, i u njoj bi bile Rusija, Bjelorusija i Kazahstan.

Povrh svega, tu je zajednički odbrambeni blok CSTO (Collective Security Treaty Organization) koji objedinjuje Rusiju, Bjelorusiju, Armeniju, Kazahtsan, Tadžikistan, Kirgistan i Uzbekistan, što neki u već nazivaju “mini varšavskim paktom”.

Naravno, na Dalekom istoku, što se vidjelo preko zajedničkih diplomatskih akcija u Vijeću sigurnosti za Moskvu je najvažniji Peking, a potom Indija, koja ostaje na razmeđi između nove “blokovske podijeljenosti” između istoka i zapada. No, tu su i Vijetnam, ali i sasvim prozapadni Japan, dok se o Burmi (Miyanmaru) koja se počela otvarati prema Americi – manje govori.

Od Atlantika do Pacifika

Ne manje važno, u više navrata istaknuta je i ruska potreba za jačanjem suradnje sa EU i “stvaranje povoljnih ekonomskih uvjeta od Atlantika do Pacifika”. Te dobre odnose sa EU neposredno je demonstrirao Vitalij Čurkin u UN-u. Prvo sa svojim prisustvom u dva navrata u odvojenim, otvorenim debatama, prvo o Kosovu, a onda o BiH u Vijeću sigurnosti UN-a. na obje te rasprave recimo nije prisustvovala šefica američke delegacije u UN-u Susan Rise, već uvijek njena zamjenica Rosemary Di Carlo. A onda, i pored kritika službenoj Prištini i Sarajevu i odbranaškom, pa i pristranom stavu prema lokalnim Srbima – Čurkin je, neambivalentno podržao temeljne stavove EU o Kosovu i BiH. U ovom potonjem slučaju – eksplicitno je podržao teritorijalni suverenitet i državni integritet Bosne i Hercegovine.

Putinova uloga 

Kada je riječ o bilaterlanim odnosima dvije zemlje SAD i Ruske Federacije ove 2012 Rusi ističu “kako se dvije zemlje jedna drugoj ne smiju uplitati u unutarnje politike”.

Zbog svega ovoga mnogi sada misle da predizborni “lapsus”, kako je okarakterisana izjava republikanskog predsjedničkog kandidata Mitta Romneya – o tome da je “Rusija neprijatelj ‘broj.1′ za Ameriku”, i nije bio samo neoprezni verbalni gaf. Čak šta više, neki analitičari smatraju da bi Putin mogao igrati ne sasvim beznačajnu ulogu u američkim predsjedničkim izborima ove jeseni – dokaže li se da Obama gubi “globalno tlo” pred naletima nove ruske diplomatske ofanzive, iza koje stoji “novi” (stari) vladar Kremlja Vladimir Putin.

U svakom slučaju, čini se da se “reset” (novo iniciranje) američko-ruskih odnosa, kako su to vrlo teatralno, u najboljoj tradiciji međunarodne politike, prošle godine najavili na jednom susretu šefovi američke i ruske diplomacije – Hillary Clinton i Sergej Lavrov – u najmanju ruku «adaktira» do daljnjeg.

Gledano sa ove američke strane Atlantika – čini se da za Moskvu svi putevi trenutno vode u Damask. Nije za zanemariti i skori telefonski razgovor između Putina i iranskog predsjednika Mahmuda Ahmedinedžada – nakon koga je najavljeno novo poglavlje iransko-ruske suradnje. No, do novembra će Putin sigurno biti gost u Washingtonu, ali i na onim mjestima gdje američki predsjednici nisu rado viđeni, čak iako budu bili u mogućnosti da budu fleksibilniji, kao što je to upravo Putinu, poručio predsjednik Obama.

Izvor: Webpublicapress

   

(doznajemocom)