Da smo srbe imenovali kao agresore, NATO bi intervenirao

Nakon granatiranja 1993. godine, tokom rata u Bosni, most se srušio. Građani su bili zarobljeni na dvije obale. Uzrok nije bila etnička netrpeljivost. To je bila posljedica. Širom zemlje, sam rat dijelio je građane na tri etno-nacionalističke grupe: bosanske Srbe, bosanske Hrvate i bosanske muslimane (Bošnjake).

Dvadeset godina nakon početka rata i 17 nakon što je Dejtonski sporazum okončao sukobe, most je ponovo sagrađen, kao i krhki mir.

Međutim, sada kompromisi koje smo napravili kako bi zaustavili ubijanje čine se neadekvatnima i vrijeme je da se počnu popravljati.

Mostar je još podijeljen: zapadna obala pretežno je hrvatska, a istočna bošnjačka. To je jedan grad, ali ima odvojene univerzitete, pošte, zdravstvene sisteme i telefonske operatere te se ne može dogovoriti oko izbora gradskog vijeća.

Političke institucije koje bi trebale pomiriti podijeljeno društvo neefikasne su – etničke grupacije u svakom nivou vlasti gaje nepotizam, na obrazovanje utječe nacionalnost, a ekonomski razvoj stagnira. Stanovnici su ljuti i bez nade za budućnost.

Međunarodna zajednica je uglavnom okrenula leđa onome što je sama napravila.

Dejtonski sporazum okončao je najveće krvoproliće u Evropi od Drugog svjetskog rata. Zaraćene strane pomirio je samo silan pritisak i poticaji izvana, uključujući vojne udare i obećanje da će druge zemlje nastaviti održavati mir te pružati ekonomsku pomoć.

Dogovor je osigurao da se održe izbori i uspostavi neobična politička struktura, ali nije bio savršen. To smo znali još tada.

Ipak, to je bilo najbolje što smo mogli uraditi, i, kao što je pokojni Richard C. Holbrooke rekao u to vrijeme, najvažnije je bilo zaustaviti ubijanje.

Gledajući unazad, jasno nam je kako su neke od bosanskih poteškoća naša krivica. Ranije smo morali nasilje okarakterisati samo kao sukob etničkih grupa, otprilike jednakih u svojim obavezama za pomirenje, ali činjenica je bila da su većinom bili manipulisani da krenu u rat od strane srpskih nacionalističkih vođa.

Ignorisali smo bosansko iskustvo od prije 1992., kada su njeni građani iz različitih etničkih grupa bili prijatelji, kolege, komšije i supružnici, čak i tokom rata širom zemlje dešavali su se izuzetni primjeri velikodušnosti koji su prelazile granice etničke pripadnosti.

Da smo mi stranci shvatili da nasilje nije bilo neizbježno i da smo bili spremni imenovati Srbe kao glavne agresore u ratu, NATO bi intervenirao mnogo ranije i spasili bismo desetine hiljada života.

Stigli smo kasno, a dok smo to učinili, mržnja i sukobi oblikovali su političke i vojne sile s kojima smo morali raditi. Proizvod toga je sporazum, koji je institucionalizirao nacionalnost kao odlučujući faktor političkog i socijalnog identiteta.

Bosansko predsjedništvo je tročlano, formiraju ga po jedan član iz svakog “konstitutivnog naroda”, čime se usporava proces donošenja odluka i isključuju nacionalne manjine, kao i veći dio Bosanaca koji se ne identifikuju kao pripadnici jedne od tri velike grupe.

Dva pretendenta na mjesta u predsjedništvu, Rom i Židov, dobila su presudu na Evropskom sudu za ljudska prava 2009. godine, u kojoj se zahtijeva revizija Ustava, kojom će se manjinama dati jednake prilike za službu u vladi.

Tri godine poslije, o reformi još raspravljaju političke vođe, koji svoje položaje duguju tom statusu quo.

Možda smo mogli učiniti više da uključimo te grupe.

Kompromisi Dejtonskog sporazuma zaustavili su ubijanje, ali su pomogli da se održi lažni nacionalni ponos te strah i pohlepa koji iz njega proizilaze. Sada međunarodna zajednica ima odgovornost da spriječi da Bosna ponovo posrne u rat. Moramo pomoći i da Bosna napravi bolji politički sistem, koji će promovirati nacionalno jedinstvo, efikasno donošenje odluka  i demokratsku participaciju.

Ta tri poteza napravili bi veliku razliku.

Prvo, američka i evropske vlade moraju pomoći BiH da promijeni Ustav u čijem smo pravljenju učestvovali.

Drugo, brzo nakon revizije Ustava, Evropska unija morala bi nagraditi Bosnu odobrivši joj puno članstvo. Srbiji je dat kandidatski status, ključni korak prema članstvu, u martu, a Hrvatska će postati članicom naredne godine.

Treće, NATO mora ponuditi toj zemlji jasan put za pridruživanje, a za to će imati priliku krajem ovog mjeseca, na samitu u Čikagu. Mnogi Bosanci to članstvo vide kao garanciju napretka i sigurnosti.

Uz to, vojska je jedna od institucija u BiH u kojima su etničke razlike bile najmanje važne. Nedavno, kada su srpskim vojnim veteranima smanjene penzije, novac za njih prikupili su bošnjački veterani i pomogli onima s kojima su ratovali.

Također, moramo ohrabrivati i podržavati umjerene političke vođe, kakve smo previdjeli tokom pregovora prije 20 godina. Oni su pravi heroji, u miru i u ratu.

Jedna takva osoba je Kada Hotić, potpredsjednica Udruženja “Pokret majki enklava Srebrenice i Žepe”. Tek u junu prošle godine mogla je sahraniti tri male kosti – jedine posmrtne ostatke njenog sina koji su mogli biti identifikovani, a koji je ubijen tokom zloglasnog masakra nad muslimanima 1995. godine.

Ipak, ona kaže: “Možda ćemo jednog dana moći završiti priču o ratu i krenuti naprijed prema iskrenom pomirenju. Svi su patili. Kada su ti ljudi ubili mog sina, ubili su sami sebe. Ja sam im oprostila, pa mogu živjeti”.

(Vijesti.ba)