Torture u javnim i tajnim zatvorima u Čečeniji su sve više raširene i sistematski se upotrebljavaju, stoji u najnovijem izvještaju Human Rights Watcha koji je objavljen danas, baš kad je Komitet UN-a protiv torture zaključio svoj kritički osvrt na Rusiju.
„ Ako si zatočen u Čečeniji, suočavaš se sa realnim i trenutnim rizikom od torture,“ kaže Holly Cartner, direktor HRW za Evropu i Centralnu Aziju.
HRW kaže da u se ovoj opširnoj dokumentaciji nalazi više od stotinu slučajeva torture, zajedno sa rezultatima istraživanja vodećih ruskih grupa za ljudska prava, a koji dovode do zaključka da je tortura u Čečeniji uobičajena stvar. HRW kaže također da ova otkrića, zajedno sa de facto njihovim nekažnjavanjem, snažno sugerišu raširenost i sistematičnost torture u Čečeniji.
Ovaj izvještaj od 16 stranica koji nosi naslov „ Raširenost torture u republici Čečeniji“, upućen je Komitetu UN-a protiv torture. Dokument obrađuje tretman i torturu koja se čini od strane promoskovskih čečenskih snaga koji se nalaze pod komandom premijera Ramzana Kadyrova, kao i torturu od strane ruskog policijskog osoblja.
U istraživačkoj misiji koja je trajala od aprila do septembra 2006 godine, HRW je dokumentirao 82 slučaja u kojima su snage Ramzana Kadyrova držale u zatočeništvu i vršile torturu nad ljudima, a najvećim dijelom su to činili u ilegalnim i nezakonitim zatvorskim ustanovama. Ovo istraživanje sadrži opis takodjer i najmanje deset takvih nelegalnih zatvora, od kojih se većina nalazi u privatnim kućama regionalnih komandanata koji su lojalni Kadyrovu.
“Ako ti nekog držiš tajno zatočenog, mnogo ti je lakše da ga zlostavljaš“, kaže Cartner. „Ovo je nelegalno i po ruskim i po međunarodnim zakonima.“
Snage Ramzana Kadyrova koriste torturu najviše da bi dobili informacije o pobunjeničkim (tj. oslobodilačkim) snagama. Neki zatočenicu su pušteni, dok su drugi prisiljeni da se pridruže Kadyrovu. Kadirovljeve snage su također uzimali kao taoce i maltretirali rođake pobunjenika.
HRW je dokumentovao i brojne slučajeve u kojima je učestvovalo osoblje ORB-2, jedne od ruskih obavještajnih službi, u torturi i mučenju zatočenika u zatvorima.
Zatočenici opisuju da su bili podvrgnuti električnim šokovima i teškim batinjanjem sa čizmama, štapovima, plastičnim bocama koje su napunjene vodom ili pijeskom, sa kablovima; neki kažu da su bili mučeni i vatrom. U dodatku izvještaja, veliki broj zatočenika pričao je ekipi HRW-a o psihološkim pritiscima, kao što su prijetnja seksualnim zlostavljanjem ili egzekucijom, kao i prijetnjama da će se nauditi rođacima zatočenika.
Vrlo rijetko su vlasti poduzele bilo šta da se kazne oni koji vrše ovakva zlostavljanja. U slučajevima kada su se žrtve usudile da ulože službenu pritužbu, tužitelj i nadležni organi su odbili da pokrenu službenu istragu, a sudovi su odbacivali optužbe o torturi, čak i onda kada su optužbe bile potkrijepljene medicinskim nalazima ili svjedočenjem žrtvi. HRW još kaže da je u samo jednom slučaju jedan službenik osuđen zbog psihološkog zlostavljana nekoga ko se nalazio u pritvoru.
Klima nekažnjivosti za ove zločine je pogoršana nastojanjem vlasti da zatvore Čečeniju za vanjski svijet i da se spriječi dokumentovanje ovih zlostavljanja. Prošli mjesec, Rusija je odbila dati dopuštenje specijalnom izvjestitelju UN-a za torturu da obavi nenajavljenu posjetu i da se nađe sa zatočenicima privatno, prisiljavajući ga da odgodi svoju posjetu Rusiji i Čečeniji na neodređeno. Ovakav način postupka sa specijalnim izvjestiteljima UN-a raširen je po cijelom svijetu.
HRW apelira UN-ovom Komitetu protiv torture- vodećom svjetskom organizacijom za ljudska prava koja je zadužena za odgovornost država za torturu i neodgovarajući tretman- da pošalje Rusiji jasnu poruku da to mora prestati, te da mora kazniti i spriječiti buduće akte torture.
„ Komitet mora iskoristiti priliku i u svom izvještaju pozvati Rusiju da poduzme konkretne korake da se prestane prakticirati tortura, uključujući istrage i privodjenje počinitelja pravdi, i obezbjedjujući nakanadu žrtvama“ kaže Cartner.
Svjedočenja
„ Tukli su me bez milosti. Stavili su me uza zid, raširili su mi noge i udarali me u međunožje. Kasnije sam vidio da je cijelo međunožje bilo crno od masnica.Skinuli su mi hlače i prijetili su mi da će me silovati. Ja sam im govorio da me ubiju, ali oni su rekli:“ Ne, mi te nećemo ubiti odmah- mi ćemo to raditi sporo, i mi ćemo takođe rasturiti i izrezati tvoga brata.“
Osjećao sam da tokom ispitivanja umirem uvijek iznova, a oni bi me oživljavali da bi nastavili sa mučenjem ponovo.“
Sulim s. (nije pravo ime nego šifra), bio je zatočen sa svojim bratom Salambek S. (takođe šifra) od strane ORB-a u martu 2006.godine.
“Počeli su me udarati, a onda su donijeli „paklenu mašinu“ i počeli me mučiti električnim šokovima. Prikopčali su žice za moje nožne prste i puštali su struju. Nisam mogao izdržati. Preklinjao sam :“ Dajte mi bilo kakav papir-potpisaću, sve ću potpisati“
Khamid Kh. (šifra), držan u nelegalnom zatvoru gdje su ga mučili pripadnici snaga Ramzana Kadyrova aprila 2006.godine.
Svaki izvještaj HRW je još jedan udar u mrtvački kovčeg tzv. „međunarodnog prava“, te raznih udruženja za ljudska prava koja djeluju u okviru UN-a. U ovom slučaju ovo je pljuska cijelom islamskom svijetu, koji dopušta da se ovakve stvari dešavaju njihovoj braći muslimanima.
Ovaj izvještaj je samo kap u moru zločina koji se vrše nad Čečenima koji se bore za islam i slobodu.Ali poznajući Čečene i njihovu istoriju jedno je sigurno-oni ne znaju biti pokoreni i oni ne znaju odustati od borbe. Oni jednostavno nisu takav narod.
CrniLeptir
Izvor: HRW