“Rekao mi je: ‘Majko, dolazim kući'”, ispričala je ona. “Prvi put u više mjeseci ponovo sam osjetila smirenost.”
Nakon 66 dana dugog štrajka glađu protiv izraelske zatvorske službe, Khader Adnan je za Palestince postao simbol otpora i postojanosti.
On je svoj štrajk glađu počeo odmah nakon što su ga izraelski vojnici uhapsili 17. decembra 2011.
Bio je smješten u, kako to Izraelci zovu, “administrativni pritvor” – što je politika usvojena iz doba britanskog mandata.
U zatvorima 4.500 zatvorenika
Na osnovu toga, Izrael zatvorenika u administrativnom pritvoru može držati do šest mjeseci, uz mogućnost obnavljanja pritvora na neodređeno vrijeme, a da pritom protiv njega nikada ne bude podignuta optužnica ili izneseni bilo kakvi dokazi.
Trenutno se u izraelskim zatvorima nalazi više od 4.500 palestinskih zatvorenika, od koji je više od 300 njih u administrativnom pritvoru.
Adnanov štrajk glađu, koji je na kraju privukao pažnju međunarodnih medija i solidarnost ljudi iz cijelog svijeta, inspirirao je druge administrativne pritvorenike da stupe u štrajk glađu.
Hana Shalabi štrakovala je glađu 43 dana prije nego što je oslobođena i deportirana iz svog sela na Zapadnoj obali u Gazu.
Pet drugih se sada nalaze u Ramleh zatvorskoj bolnici, uključujući Bilala Thiaba i Thaera Halahleha, koji nisu jeli 52 dana. Nakon više od dva mjeseca bez hrane, Adnanov advokat je u februaru postigao dogovor sa izraelskih zvaničnicima na osnovu kojeg je on oslobođen 17. aprila.
Slučajno, to je isti dan kada Palestinci obilježavaju Dan zatvorenika, a koji je ove godine označio početak neograničenog štrajka glađu 1.600 zatvorenika.
Sahar Francis, direktorica grupe za ljudska prava Addameer sa sjedištem u Ramallahu, Adnanov štrajk glađu vidi kao katalizator za trenutni masovni štrajk glađu.
“Definitivno mislim da su uspješni štrajk glađu Khadera Adnana i njegovo oslobađanje bili motiv za 1.600 zatvorenika da izvedu taj čin sada, što je nastavak onoga što su počeli u septembru 2011.”, kaže ona.
“Treba napomenuti da uspješan štrajk glađu puno ovisi o unutrašnjoj podršci, međunarodnom pritisku EU i UN-a te politike izraelskih zatvorskih vlasti.”
Khader Adnan, koji je ponovo ujedinjen sa svojom porodicom, nakon što je prvo posjetio porodice zatočenika u Arrabehu, od kojih sedam njih izdržavaju doživotnu kaznu, dao je intervju za Al Jazeeru.
Al Jazeera: Prošli ste najteže iskustvo u svom životu i bili ste mjesecima odvojeni od svoje porodice. Zašto ste prvo svratili kod porodica drugih zatvorenika prije nego ste vidjeli svoju, i kakav je osjećaj biti ponovo slobodan?
Adnan: Svaki dan proživljavamo Dan zatvorenika i njegov posebni simbolizam. Otišao sam posjetiti porodice zatvorenika prije nego sam vidio svoju porodicu kao znak zahvalnosti za podršku koju su mi pružili dok sam bio u pritvoru i zbog boli koju osjećaju jer se njihovi voljeni nalaze iza rešetaka izraelske okupacije.
Moja sloboda je nepotpuna zbog zatvorenika koje sam ostavio iza sebe. Pozdravljamo sve zatvorenike; Lina Jarbouni (žena koja izdržava najdužu kaznu), Sheikh Ahmad Hajj (najstariji zatvorenik koji štrajkuje glađu), Omar Abu Shalalah, Jaafar Ezzedine, Hassan Safadi i naravno Thaer Halaleh i Bilal Thiab.
Majka Bilala Thiaba me primila u (obližnjem selu) Kufr RaI gdje sam joj prenio njegovu poruku izdržljivosti i posvećenosti štrajku glađu.
Al Jazeera: Nakon 66 dana odbijanja hrane, 53 dana ste proveli oporavljajući se. Da li se postupanje izraelskih čuvara poboljšalo pošto ste okončali svoj štrajk glađu?
Adnan: Ne, nimalo. Do posljednjeg dana u zatvorskoj bolnici radili su svašta kako bi me ponizili, poput otvaranja vrata i piljenja u mene dok sam koristio toalet ili tuš.
Dok sam štrajkovao glađu znali su namjerno jesti i piti preda mnom. Vrijeđali me i nazivali psetom. Jedan od njih mi je rekao da mi još ništa nisu uradili. Njihovo ponašanje je toliko beskrupulozno.
Pokušali su me isprovocirati ponavljajući mi da mi je žena nevjerna, i da moje kćerke ustvari nisu moje. Šta su drugo mogli uraditi? Medijima su zabranili da prate moj slučaj – dokaz da se boje istine.
Čak i nakon što sam okončao svoj štrajk glađu, dok su me prebacivali iz bolnice u Safadu u Ramleh činili su to na način da me niko ne vidi.
Oteli su me i progurali kroz unutrašnju garažu. Moja žalba je držana u bolničkoj kafeteriji! Da li se Izrael toliko boji pokazati svoje pravo lice svijetu?
Al Jazeera: Kako ste uspjeli pronaći snagu za nastavak svog štrajka glađu, pogotovo nakon što vas je porodica tri puta posjetila?
Adnan: Ne znam kako sam to učinio. Sva snaga dolazi od Boga, a kada sam počeo štrajk glađu znao sam da će on trajati do slobode ili smrti… ponekad se i sam pitam!
Izrael je mojoj porodici dozvolio da me posjeti ne iz dobrote, nego zato što su mislili da ću pošto ih vidim popustiti i ponovo početi jesti. No, postigli su suprotan efekat – još sam više bio inspiriran da se suprotstavim svojim tamničarima.
Proveo sam mnoge besane noći zbog bolova u tijelu. Međutim, sreća moje porodice, sreća mog naroda i sreća slobodnih ljudi širom svijeta natjerali su me da zaboravim da sam ikada osjetio bol tokom svog štrajka glađu.
Al Jazeera: Hiljadu šesto palestinskih zatvorenika štrajkuje glađu u izraelskim zatvorima zahtijevajući bolje uslove života, uključujući pravo na posjete porodica i pravo na primanje porodičnih fotografija. Hoće li ova taktika uspjeti u prenošenju narodnog pokreta otpora izvan zatvorskih zidina?
Moj stav će uvijek biti sa zatvorenicima, da li pored, iza, ili ispred njih. Od Pojasa Gaze do Zapadne obale, do ’48 teritorija i progonstva, svaki Palestinac je dužan stajati ujedinjen.
Masovni štrajk glađu je signal svim potlačenim i ranjivim ljudima širom svijeta, ne samo Palestincima. To je poruka svima koji trpe nepravdu, pod čizmom represije. Ova metoda će biti uspješna, ako Bog da, i ostvarit će prava zatvorenika.
Molim Boga da pokrene savjest slobodnih ljudi širom svijeta. Zahvaljujem im svima, naročito Irskoj, jer su podržali moj štrajk glađu. Molim ih da budu solidarni sa svim palestinskim zatvorenicima koji štrajkuju glađu u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, sa našim izmučenim i potlačenim narodom koji danju i noću živi pod nepravdom okupacije.
Al Jazeera: Kao palestinski zatvorenik koji je najduže štrajkovao glađu i preživio, kakav je osjećaj postati simbolom ne samo palestinske postojanosti već i otpora među drugim potlačenim ljudima?
Tokom vremena provedenog u (Meir Ziv) bolnici u Safadu podsjetio sam se na svetost i slavu ove zemlje. Biti u blizini zemalja koje pružaju otpor – Libana i Sirije – mi je dalo dodatni podsticaj da prkosim izraelskim zatvorskim vlastima, koje ne priznajem.
Jedva da sam predstavio išta vrijedno za palestinske ciljeve. Radim u pekari i prodajem zatar, i to ću nastaviti raditi kako bih podsjetio svakog Palestinca da su njegovi korijeni duboko ukorijenjeni u ovoj zemlji, među stablima maslina i zataru.
(AJ Balkans)
(minberba)