Genocid u XIX. stoljeću II. dio
IslamBosna.ba-…Kada su Srbi uzeli Niš (1877. godine) i počeli ga uređivati, dođe jednog dana srpskom starešini jedna deputacija u kojoj behu hodža, muftija i više odabranih Turaka, i predloži da se ova bogomolja (džamija) vrati u svoju veru, tj. da se pretvori u crkvu.“
————–
Politika tjeranja Turaka i genocida nad Bošnjacima nastavit će se tokom Drugog srpskog ustanka. Hatišerifom od 3.8.1830. godine Srbija će dobiti status vazalne autonomne kneževine u okviru Osmanskog carstva. Za Bošnjake će to značiti samo jedno – novi genocid. Procjenjuje se da je uoči Hatišerifa od 3.8.1830. godine u Srbiji živjelo oko 9-10 hiljada Bošnjaka (Beograd 4.000, Užice 2.000, Ćuprija 100, Smederevo 800 i Smederevska palanka 200, itd.).
Knez Miloš Obrenović će svoju političku strategiju etničkog čišćenja učiniti oficijelnom politikom srpske države, jer je Hatišerifom ozakonjeno da Bošnjaci ne mogu stanovati u Srbiji, osim garnizona koji će biti u gradovima, a svima drugima dat je rok od godinu dana da prodaju dobra i da se isele. Hatišerifom je definirano da se pod istim uslovima pripoji i onih šest nahija koje su za Karađorđeve vladavine pripadale Srbiji. Novim sultanovim ukazom, Hatišerifom od novembra 1833. godine, definisano je da u Srbiji ostanu samo turski garnizoni, te da se bošnjačkom stanovništvu da rok od pet godina za iseljavanje iz Srbije. Ovaj rok nije važio za Bošnjake onih 6 nahija koje su priključene Srbiji, jer su se oni morali iseliti čim prikupe ljetinu. Turci, pak, u Beogradu, po Hatišerifu mogu ostati na određeno ili neodređeno vrijeme, u zavisnosti kako odluči car, ali po slijedećim uslovima:
– drugi Turci iz Osmanskog carstva ili iz Srbije u Beograd se ne mogu useljavati
– Turci mogu svoja imanja pred iseljavanje samo Srbima prodati
– Turci ne mogu podizati građevinske objekte, ni u predgrađu, ni bilo gdje
– samo vezirovi ili kadijini momci mogu nositi oružje, a zli Turci imaju se protjerati odmah
– šančevi i palisadi da se odmah sruše
– Srbi imaju bezuslovno pravo trgovine na svim područjima, a strani podanici samo pravo trgovine na veliko.
Nakon obznanjivanja hatišerifa javnosti, Porta je pod uticajem srpskih vlasti, naredila da se isele zlikovci Turci, a Turci Sokola i Podrinja da se isele u Bosnu. Sokolski i podrinjski Bošnjaci nisu mogli prihvatiti egzodus sa svojih domicilnih ognjišta, te su takvoj državnoj politici odgovorili oružanom otporom. Stoga je knez Miloš naredio Vučiću Perišiću, popečitelju vojno-policijskih djela, i Lazaru Teodoroviću, popečitelju pravosuđa, da isprate Turke na Drini sa pokretnim imanjem njinim kuda koji ushte, a nepokretno, koje su isti Turci pod tapijama držali, da im se isplati.
Do 14. jula 1834. godine bila su etnički očišćena sela: Bulje i Peći kod Sokola, a Bošnjaci iz Petrca, Lonjina, Postinja, Žabljaka, Bušinja i Besarovine iselili su se u Bosnu.
Ovaj Hatišerif, sa svim svojim ponižavajućim uslovima i povlasticama koje je oslabljena Osmanska carevina u njemu dala Srbiji, dovoljno pokazuje na kakve je niske grane ona pala u tim vremenima. Da zlo bude još veće, istovremeno sa davanjem autonomije Srbiji poslije kojeg će uslijediti genocid nad Bošnjacima, Osmanska carevina će uskratiti to isto pravo Bosni i Bošnjacima. Štoviše, doći će do međumuslimanskih borbi, u kojima će sultan slati najelitnije vojne odrede Carstva na bošnjačke vojne odrede, koji su sami po sebi tradicionalno bili elitni. Tako su u nepotrebnom sukobu, dok se vršio konstantni genocid nad Bošnjacima muslimanima u Srbiji, ginuli najelitniji borci hilafeta u besmislenom ratu. Nažalost, pogrešni potezi Osmanske carevine neće tu stati. Krvavi pohod Omer-paše Latasa po Bosni ostavit će Bosnu bez njenih vođa, dodatno će je oslabiti i učiniti lahkim plijenom za austrougarsku vojsku, kada će sultan učiniti zadnji, najgori potez – predati Bosnu Austrougarskoj. Već u tim vremenima bilo je jasno da ovakav hilafet ne može opstati. Ali vratimo se temi.
Kao što smo rekli, za vrijeme vladavine Aleksandra Karađorđevića dolazi do relativnog smanjenja izgona i protjerivanja Bošnjaka. Hatišerifom je, između ostalog, određeno da se muslimansko stanovništvo ima iseliti iz Srbije u roku od godinu dana. Kako se pokazalo da je to suviše kratko vrijeme za sređivanje svih imovinsko-pravnih odnosa, to je 1833. godine rok za iseljavanje produžen za pet godina.
Ali i poslije toga roka u Srbiji je ostalo više hiljada Bošnjaka, koji su bili stacionirani u šest velikih garnizonskih mjesta: Šabac, Beograd, Smederevo, Kladovo, Užice i Soko. Za vrijeme vladavine Aleksandra Karađorđevića (1842-1858) došlo je do relativnog zatišja i smanjenja izgona Bošnjaka.
Povratak na vlast Miloša i Mihaila Obrenovića obilježeni su nastojanjima da se konačno riješi pitanje navodnih Turaka, čije se prisustvo, posebno u Beogradu, smatralo nepodnošljivim. Srpskim se vlastima ubrzo ukazala prilika da taj problem internacionaliziraju i sa svog stanovišta ubrzaju njegovo rješenje.
U Beogradu je 3.8.1862. godine došlo do incidenta kod tzv. Čukur česme, kojom su prilikom osmanski nizami ubili jednog srpskog dječaka. Čim se saznalo za ovaj događaj, u beogradskoj varoši je došlo do antiturskih demonstracija, pa se lokalno stanovništvo sklonilo u tvrđavu pod zaštitu osmanskog garnizona. Radi sređivanja ove krize u Kanlidži je održana međunarodna konferencija, na kojoj je 2.9.1862. godine odlučeno da muslimansko stanovništvo mora napustiti Srbiju, gdje će ostati samo četiri garnizona, u tvrđavama Šabac, Beograd, Smederevo i Kladovo, dok se tvrđave u unutrašnjosti – Soko i Užice, imaju srušiti.
Krajem 1862. godine počelo je iseljavanje Bošnjaka iz Užica i Sokola u Bosnu, gdje je osmanska vlada podigla za njih dva nova naselja na Savi, Gornju i Donju Aziziju (po sultanu Abdulazizu), današnji Bosanski Šamac i Orašje. Posebno je ilustrativan slučaj Užica koje je u prvoj polovini 19. stoljeća bilo prava i poslije Beograda najveća turska (muslimanska) varoš u Srbiji. Osnivač srpskog teatra, pisac i glumac Joakim Vujić zabilježio je u svojim Putešestvijama da je Užice tridesetih godina prošlog stoljeća imalo 2.000 muslimanskih kuća, 20 džamija i 80 srpskih domova. Engleski putopisac Archibald Paton bio je u Užicu 1843. godine, gdje ga je muselim obavijestio da u gradu ima 3.500 muslimanskih i 60 srpskih kuća….Prema službenim srpskim izvorima Užice je napustilo 296 Muslimana koji su bili prisiljeni u bescijenje prodati ili jednostavno ostaviti sav svoj nepokretni imetak. Muslimani iz užičkih sela iselili su se još 1834. godine, od kada su uzaludno potraživali prihode sa svojih ranijih imanja.
Istu sudbinu doživjeli su i Bošnjaci grada-tvrđave Soko, koji se nalazio u blizini Krupnja u jugozapadnoj Srbiji. Početkom 1863. godine minama su srušene ove tvrđave (Soko i Užice). Miniranju su službeno prisustvovali ruski i engleski vojni komesari, srpski general Ranko Alimpić i osmanski pukovnik Mehmed Ali-bej. U skupštinskoj besjedi 17.8.1864. godine knez Mihajlo Obrenović je mogao sa zadovoljstvom konstatirati: Muslimani koji su živjeli u Užicu i Sokolu iseljeni su, a gradovi užički i sokolski porušeni su. Nasuprot ovoj suhoparnoj izjavi srpski historičar Miladin Radović je zabilježio da je rastanak Bošnjaka sa Užicem i Sokolom bio tužan i vrlo težak: Sve je otišlo plačući.
Procjenjuje se da je početkom 60-tih godina Srbiju napustilo 8.000 Bošnjaka. Ovo se razdoblje završava 24.4.1867. godine, kada je posljednji osmanski komandant beogradske tvrđave Ali Riza-paša simbolično predao knezu Mihailu ključeve gradova Šapca, Beograda, Smedereva i Kladova, koje je sultan povjerio knezu na čuvanje. Sutradan je Ali Riza-paša napustio Beograd sa posljednjim odredom osmanske vojske. Istovremeno je na kalemegdansku tvrđavu, pored sultanove, podignuta i srpska zastava.
Nekoliko hiljada preostalih Bošnjaka u Srbiji bili su od tada potpuno u nadležnosti i zavisnosti od srpskih vlasti. Knez Mihailo je 1868. godine naredio da se popravi jedina preostala beogradska džamija, Bajrakli džamija, kako muslimani koji tu žive ne bi bez religiozne utehe bili.
U ovom periodu, 1830.-1867. godine, u Srbiji su ubijeni ili protjerani svi Bošnjaci i drugi muslimani iz Beograda, Šapca, Smedereva, Čačka, Užica itd. Oduzeta im je imovina, te oko milion hektara obradive zemlje, oko 100.000 građevinskih objekata, a uništeno je i oko 600 džamija.
U međuvremenu je 1852. godine u Crnoj Gori od strane države, izvršeno nasilno pokrštavanje oko 800 Bošnjaka, u selima Konjusi, Božići, Donja Ržanica i na ušću Ržaničke rijeke. Suprotno kanonskim propisima pravoslavne crkve, po kojima je krštenje individualni čin, koji obavlja sveštenik u crkvi, ovo pokrštavanje je vršeno grupno, na otvorenoj poljani, u prisustvu plemenskih kapetana, barjaktara, perjanika, žandarma i ostalih predstavnika vlasti. Crnogorski historičari pravdaju ovo pokrštavanje klasnim,vjerskim i političkim razlozima, te posebno procjenom da je navodno proces islamizacije vodio deslavenizaciji naselja. Pored toga, napadajući Bihor, Plav, Gusinje, Kuće i Kolašin Crnogorci su izvršili mnogobrojne zločine nad Bošnjacima i Albancima. 1854.godine u Bihorcima su ubili 200 Bošnjaka, a iduće godine u Kolašinu su ubili oko 600 Bošnjaka, a grad su zapalili.
Pripajanjem Gornjeg Polimlja Crnoj Gori, organizovana su nasilna pokrštavanja, pa su u mnogim bošnjačkim naseljima, poput Vasojevića i Erženice mnogi muslimani pokršteni.
Ugovorom između Osmanskog carstva i C.Gore 1859. godine Crna Gora je dobila Grahovo, Nudol i Gornje Vasojeviće – i odmah su Crnogorci izvršili teške zločine, kada su pobili i protjerali Bošnjake, i naravno porušili sve džamije na tim područjima.
U periodu 1876.-1878. godine, Osmanska carevina je totalno poražena na ovim područjima, a Srbija i Crna Gora postale su defakto samostalne. Kao što možete pogoditi, samostalnost je proslavljena – genocidom. Na teritorijama koje su pripale Srbiji: Niš, Pirot, Prokuplje i Vranje ponovo je izvršen genocid nad Bošnjacima muslimanima. Hiljade muslimana je pobijeno, a preživjeli su protjerani i izbjegli. Tako je desetine hiljada muslimana napustili ova područja, ostavljajući sav svoj imetak. Sličnu sudbinu doživjeli su muslimani Nikšića, Spuža, Ulcinja, Bara itd. Za vrijeme osmanske vladavine u Pirotu je bilo 2.500 Bošnjaka, dok je 1879. godine, kada Pirotski okrug ulazi u sastav Srbije, ostalo 638 Bošnjaka, a već 1883. godine u Pirotu je samo 40 duša Turaka.
Kao primjer možemo uzeti i Niš, koji je za vrijeme osmanske vladavine, imao oko 8.500 Bošnjaka i 13 džamija. Kada su 1877. godine Srbi ušli u Niš, po statistici,u gradu je bilo 12.817 stanovnika od toga 401 Bošnjak… Načelnik štaba vrhovne komande, 18. augusta 1878. godine javlja ministru vanjskih poslova Srbije da su se Bošnjaci iselili na 1.924 kola, dok je u Nišu ostalo 79 bošnjačkih porodica sa 316 duša. Turci koji su ostali u Nišu nastanili su se u Beograd mahali, gdje imaju jednu džamiju. Ostale su sami napustili. 1
Uporedo sa etničkim čišćenjem Srbije i Crne Gore od muslimana išao je proces destrukcije – totalno uništenje islamske kulture i civilizacije. To je zakonitost politike srpske državnosti, na osvojenim područjima uništiti sve džamije kao paradigmu bošnjačko-muslimanskog identiteta. Simptomatično je da srpska znanost, u svojoj apologiji srpske državnosti, tvrdi da su to Bošnjaci sami učinili… Kada su Srbi uzeli Niš (1877. godine) i počeli ga uređivati, dođe jednog dana srpskom starešini jedna deputacija u kojoj behu hodža, muftija i više odabranih Turaka, i predloži da se ova bogomolja (džamija) vrati u svoju veru, tj. da se pretvori u crkvu. 2
Trebalo bi dakle da povjerujemo ovakvim „znanstvenim navodima srpskog historiografa i da zaključimo da su Bošnjaci u Nišu i širom Srbije, sami zahtijevali uništenje džamije. Takve tvrdnje srpskih historiografa, znanstvenika, političara, novinara i crkvenih velikodostojnika ponavljaće se sve do danas. (Sjetimo se samo srpskih tvrdnji o Markalama ili Srebrenici.)
Ovim se završava jedan krvavi period u historiji Bošnjaka. Nakon srpskih ustanaka Srbija će postati prvo vazalna kneževina, a kasnije i nezavisna država. Za Bošnjake je to značio nestanak sa ovih područja. Hiljade Bošnjaka je ubijeno u ovom srpskom genocidu, desetine hiljada ih je raseljeno, a sav njihov imetak je ili otet ili prodat u bescijenje. Nakon ovih ustanaka Bošnjaci na ovim područjima ostaju zanemarljiva manjina bez ikakvih prava, izloženi stalnim pritiscima. Može se reći da je projekat trebljenja Turaka iz naroda bio uspješan.
Ali daleko je ovo od kraja patnji za Bošnjake muslimane…
1. M. DŽ. Miličević, "Međudnevnica, pisma, priče i slike iz života u Srbiji", Beograd, 1885., str. 82
2. Ibid 105
Izvori:
1. Dr. Fuad Saltaga, „Da li je genocid sudbina Bošnjaka“, Salfu, Sarajevo, 1996.
2. Mustafa Imamović „Historija Bošnjaka“, Preporod, Sarajevo 1997.
3. Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit „Povijest Bosne“, El-Kalem, Sarajevo 1999.
4. Dr. Nijaz Duraković, „Prokletstvo muslimana“, FEB Sarajevo, Sarajevo 1993.
Pripremio Crni Leptir