Ripčanka Tahira je dočekala da zločinci iziđu pred lice pravde

Ruka pravde nikoga ne smije zaobići. Teško je s ovim sjećanjem živjeti i jedan dan, kamoli cijeli život.

Postoje trenutci koji se ne mogu zaboraviti, njih ne briše ni vrijeme, niti bilo koje druge životne okolnosti. Ni neprospavane noći, ni dani prepuni iščekivanja, ponajviše pravde za proživljenu strahotu. U tom čekanju kada dan  nikako da prođe, dvadeset je godina živjela Tahira Hajrulahović, Ripčanka koja je samo Božjom voljom ostala živa nakon masakra nad nedužnim civilima, tog kobnog 23. septembra 1992. godine.

Odvođena je na prisilni rad u  selo Duljci kod Orašca, zajedno sa još nekoliko Ripčana. Nije uspjela otići u razmjenu ka slobodnom Bihaću, pa su je sa preostalim mještanima, odvodili da za potrebe VRS-a bere bošnjački grah, šljive..kako im je šta zatrebalo. Dovodili bi ih pred kuće Bošnjaka koji su ili protjerani, ili pobijeni, ili su ostali u kućama, ali su ono što su imali, morali davati četnicima. I prisjeća se Tahira, prekidajući potresnu priču dubokim uzdahom, odvodili su ih po potrebi, ali tog septembra, gotovo svakodnevno.

– Posebno pamtim taj 23. septembar. Iskupili su nas i rekli nam doslovce: «Idete još danas i nikada više nećete», zloslutne su bile te riječi, mislim da smo svi osjetili nekakvu prijetnju u tome, ali ići smo morali, govori ova žena, koja je pomno pratila suđenje petorici zločinaca osuđenih na ukupno 56,5 godina zatvora za zločine nad pobijenim civilima toga dana.

Maskirane ubojice

Branje šljiva teklo je gotovo uobičajeno, svako se od dovedenih civila «zabavio svojom mukom», jeli su ono što bi ubrali, jer hranu koji su im davali, kaže Tahira «ni pas ne bi pojeo». Grupu od 26 ljudi odveli su i nad njima stražarili Milan Ivančević-Liso, Željko Šobot, Milan Pepić i Branko Popović. Dok su oni brali šljive, njihovi čuvari su se zabavljali pucajući u  konzerve, postavljene na drvenim direcima.

-U grupi u kojom sam i ja bila, bilo nas je jedanaestero. Žene svih dobi, stariji muškarci uglavnom. Žena u čijem smo voćnjaku brali šljive, pozvala nas da sjednemo pred kuću, da se odmorimo i popijemo nešto što bismo nazvali kafa, iako tada prave kafe nije bilo. I tako, ne znam ni sama koliko je vremena u tome prošlo, ali začuli smo žamor, galamu, škripanje auta. Sada mi se čini, da je sve trajalo manje od trenutka. Ali, jasno sam čula povike: «Gdje je Izet Vojić, majku vam balijsku»?

A onda rafali, pa opet bjesomučni rafali. Ljudi oko Tahire padali su pokošeni, nisu se uspjeli ni pomjeriti. U takvom metežu, uspjela se pridići, i tada je ranjena u noge. Nakon krak-dva i u ruku. Ipak, ušla je u kuću, u kojoj su bili dječak i djevojčica. Izranjavana, s tom se djecom sakrila ispod stepenica. I opet, činilo joj se da je sve trajalo tek koji trenutak. Od naglog gubitka krvi, imala je pritisak u ušima i slabije je čula. Sjeća se da su u kuću ušli naoružani i maskirani vojnici, tražili su preživjele, ali njih nisu uspjeli naći. Sve slabija, Tahira je jedva uspjela čuti da ubojice napuštaju dvorište. Kuću su četnici prije odlaska spalili. Potom su i djeca s kojom se skrivala, pobjegla u šumu. Ona nije imala snage. Pribrala se, i unatoč velikom krvarenju, teturajući je došla da ceste, a onda i ušla u napuštenu kuću. Oko nje, sablasna tišina. Boljele su rane, krv je nezaustavljivo tekla, osjećala je da i slabije vidi. Snaga ju je napuštala, ipak u glavi joj je odzvanjalo, da se mora pokušati spasiti. Tako je jedva se krećući i izišla na cestu, kada je pred nju stao automobil, a u njemu oni čuvari koji su nju i njene komšije, na prinudni rad i doveli u Duljke.

Čuvari je dovezli do ambulante

-Vidjela sam da su to isti oni ljudi koji su nas i doveli ovdje, ali ništa više nisam mogla napraviti za sebe, bili su to moji zadnji atomi snage. Nisu mi naudili, dovezli su me do Ripča, iako sam ih čula da u autu razgovaraju o meni, da sam «gotova» i da me treba negdje ostaviti. Molila sam da to ne urade, a onda sam čula Milana Pepića kako kaže: «nećemo te ostaviti».  Dovezli su me do ambulante, gdje su mi na ovakve rane samo stavili nekoliko komada gaze i pustili me kući, prisjeća se Tahira bolnih uspomena iz 1992. godine.

Devet je dana ona bila u svojoj kući, s teškim povredama ruke i nogu, a onda je ipak prebačena u bolnici u Drvaru, gdje je ostala tri mjeseca, i razmjenu dočekala.

-Operirana sam tek u bihaćkoj bolnici, ruka je bila kritična, a posljedice tog ranjavanja osjećam i sada. Ipak, ne znam da li više bole ove ili emotivne rane, govori Tahira, koja je uz Mehu Rekića, jedina preživjela stravični masakr civila.

Svi nedužni ljudi, mučki pobijeni, njih 26 samo tog dana, spaljeni su, a njihova tijela bačena u jame iz kojih su ekshumirani desetljeće poslije zločina.

-Ne prođe ni dan, ni trenutak, a da sa mnom te slike nisu prisutne. Kako vrijeme ide, sve je teže i sve je bolnije. Pitanja je previše, zašto su to uradili, zašto su ih poslije i mrtve ubijali pucajući po njima, zašto su ih ubijali i po treći put, spaljujući ih, zašto i opet i opet..bacajući ih u jame, i ubijali ih ponovo. Svako ko je počinio zločine, odgovarati mora, ja sam dočekala da zločinci budu kažnjeni, ali ono što je na njihovoj savjesti, ostat će s njima zauvijek. Teško je i dan provesti sa sjećanjem na taj užas, kamoli ostatak života, kaže Tahira, kojoj je sada preostalo da vjeruje da se zlo nikada neće ponoviti, ali da će svi počinitelji zla iz Ljutočke doline, doći pred lice pravde, ma koliko se od nje skrivali.

Za ubojstva u Ljutočkoj dolini tog kovnog 23. septembra osuđeni su: Jovica Tadić, Zoran Tadić, Zoran Berga, Željko Babić i Goran Mihajlović.  Procesuiranja ostalih krvnika očekuju se uskoro.

Izvor: USN Krajina, Niha Džanić Ninsk

(kipba)