Neuspjeh Evrope da integrira muslimane

Osam godina je prošlo od kako je Narodna skupština Francuske pokrenula početni udar deceniju dugog nastojanja da se vidljivost islama reducira unutar zajednica migrantskog porijekla širom Evrope. Samo u proteklih nekoliko mjeseci zakon protiv burki donesen je u Holandiji, novi nacrt zakona o maramama za glavu i ograničenja halal klanja se razmatraju u Francuskoj, a odlukom njemačkog vrhovnog suda muslimanima je zabranjena molitva u javnim školama.

Dok muslimani i nemuslimani gube nadu u izglede za dugoročnu integraciju pripadnika islamske vjeroispovijesti u Evropi 21. vijeka, neslaganje oko hitnosti i potrebe za ograničavanje islamskih simbola u javnoj sferi – od odijevanja do arhitekture i hrane – u ishodištu je potencijalno ozbiljan nesporazum.

Kako je norveški desničarski terorista u svom manifestu neoriginalno rekao, godina je 1683. i kapija Beča je pod opsadom.

Religija za većinu evropskih muslimana nije primarni faktor identiteta, no trenutna atmosfera pojačala je osjećaj grupne stigmatizacije i zajednički osjećaj nepravde. To je podstaklo rastuću konfrontaciju, nagoviještenu u dvije suprotstavljene priče o viktimizaciji koje dijele muslimane od nemuslimana u Evropi.

U prvoj priči, “autohtonim” evropskim populacijama političke stranke govore da su mnoge matične muslimanske vjerske prakse – od nošenje marama na glavi do halal mesa – ustvari podmukli pokušaji da se nemuslimanima nametnu islamski propisi te da moraju biti zaustavljeni. Kako je norveški desničarski terorista u svom manifestu neoriginalno rekao, godina je 1683. i kapija Beča je pod opsadom.

Predznak za nešto gore

Nasuprot ovoj priči je gledište, koje drže mnoge vođe muslimanske zajednice, a to je da su evropske vlade podjednako represivne i netolerantne prema različitostima. U toj priči nije 1683, već ponovo 1938. Zabrane protiv uobičajenih religijskih simbola , kao i manje uobičajene prakse (burke, poligamija i prisilni brakovi) predznak su za nešto gore što će doći.

U stvarnosti, relevantna analogija nije Beč 1683. ili Berlin 1938, već prije nekoliko presudnih trenutaka izgradnje nacije u periodu između. O kritičnim domenama za religijsku integraciju – poput izgradnje džamija, podučavanje imama, kapelana, dostupnost halal hrane i viza za hadža – muslimanske zajednice i evropske vlade počele su govoriti i djelovati u islamskim vijećima koja nastaju širom kontinenta. Zahvaljujući javnoj prirodi tih konsultacija, islam više nije crna kutija generalnom biračkom tijelu.

U Njemačkoj je zabrana nošenja marama državnim službenicima navela jedne novine da objave naslov ‘Mit Kopftuch nur als Putzfrau’ (s maramom na glavi možete biti samo spremačica).

To trebamo ponoviti u svjetlu nedavnih zakonodavnih napora koji ukazuju na ono što Evropljani već dobro znaju: formalno pravna jednakost nije sve, a emancipacija nije nepovratna. Postoji rastuća opasnost da će skromna dostignuća vjerske integracije biti poništena prije nego se desi uključivanje muslimana. Evropski muslimani sve više doživljavaju cjelokupnu raspravu o njima kao jednostavni vjerski progon – sablasna mješavina političkog nepovjerenja, koje je dovelo do Kulturkampfa, i vjerskog neprijateljstva, koje je podstaklo tradicionalni antisemitizma.

U Njemačkoj je zabrana nošenja marama državnim službenicima navela jedne novine da objave naslov “Mit Kopftuch nur als Putzfrau” (s maramom na glavi možete biti samo spremačica), sugerirajući da vlada pokušava muslimanke držati na nižerazrednim radnim mjestima. Nakon odluke njemačkog vrhovnog suda da zabrani muslimansku molitvu u javnim školama, jedan savez muslimana u Njemačkoj je rekao da vlasti “pokušavaju istjerati islamsku religiju iz svih javnih prostora”. Tridesete godine prošlog vijeka, također, padaju na pamet muslimanima u drugim dijelovima Evrope. Prošle godine, bivši predsjednički savjetnik u Francuskoj pozvao je kolege muslimane da počnu nositi “zelenu zvijezdu”, a kada je francuski parlament razmatrao novu zabranu nošenja marama, protivnici tog nacrta zakona podsjetili su na Nirnberške zakone.

Samoporažavajući zakoni

Val restrikcija pokazuje mali znak opadanja. Njihova težnja je previše izborno korisna – i previše politički rizična da joj se suprotstave. To je put na kojem mnogi političari nalaze nagrade, ali se nalazi na klizavom nagibu. Mali broj posmatrača osporava opasnost od islamskog fundamentalizma ili njegovih smrtonosnih posljedica. Ali, da je opsjednutost islamskim simbolima formirala dio koherentne nacionalne sigurnosne agende, to bi se upotpunilo mjerama za izgradnju povjerenja u jednoj od nekoliko oblasti u kojima država ima stvarnu moć da utječe na ishode, naprimjer garantirajući vjerske slobode pod vladavinom prava. Umjesto toga, nesrazmjeran fokus na slučajeve ekstremne pobožnosti ili pretjerane religiozne skromnosti stvorio je samoporažavajuću zakonodavnu mjeru jednu za drugom.

Razmotrimo ograničenja nošenja marama i burki koja su do sada odobrena. Njihova provedba će direktno utjecati samo na stotine ili, možda, najviše na hiljade porodica, što je manje od jedan posto od mnogih miliona koji žive u zemljama u kojima su parlamenti usvojili ta ograničenja. Mali broj žena koje žive pod teretom burki u zemljama s novim zabranama sada će biti prognane u svoje kuće. Šačica djevojaka prisiljena da bira između svoje vjere i javnog obrazovanja rijetko će susretati svoje nemuslimanske vršnjake u neutralnom okruženju. Što se tiče rasprave o ograničavanju halal klanja, to će utjecati možda jedino na sposobnost islamskih saveza da prikupljaju novac na lokalnom nivou. Prikladno meso bi se onda uvozilo i ne bi bilo smanjivanja inostranog novca potrebnog za finansiranje lokalnih vjerskih udruženja.

Mali broj žena koje žive pod teretom burki u zemljama s novim zabranama sada će biti prognane u svoje kuće.

Oni koji su za nametanje ograničenja na prisutnost islama u javnoj sferi, u razdoblju od jedne decenije, prešli su od zabrane marama u ime ženskih prava do osporavanja osnovnih praksi vjerske tolerancije, kao što je pravo na ritualno klanje životinja, ili izgradnja vjerskih objekta, sa ili bez minareta. U Milanu, kada je zamjenica gradonačelnika u augustu prošle godine prisustvovala iftaru, njen prethodnik je optužio da “šalje pogrešan institucionalni signal” i da teži “jednakosti za islam kao religiju”, što bi direktno vodilo u šerijatsko pravo.

I dok su najbolje namjere sekularista, liberala, feministica ili aktivista za dobrobiti životinja često na djelu u izradi ovih mjera, njihov krajnji učinak je žrtvovanje zlatnih mogućnosti za prenos republikanskih vrijednosti u zajedničko okruženje. Težnja progresivnim društvenim i političkim ciljevima, kao što su ženska prava, dobrobit životinja i sloboda govora, može primiti diskriminacijski prizvuk ako im se ne pristupa sličnom hitrinom kao za uvođenje reformi nemuslimanskih vjerskih grupa.

Vjetar i sunce

U julu 1917. godine bivši američki predsjednik William Howard Taft održao je govor u kojem se osvrnuo na sudbinu jevrejskih manjina u Evropi, pošto su Sjedinjene Države ušle u Prvi svjetski rat. Pozivajući na bezuslovnu emancipaciju Jevreja i njihovu integraciju u svaku nacionalnu zajednicu u Evropi, Taft je upozorio da “oštre i represivne mjere ne pomažu” i, što je još gore, “uvijek su štetne”. Ispričao je Ezopovu basnu o svađi vjetra i sunca o tome ko je jači i ko će prije skinuti kaput sa leđa čovjeka. Što je vjetar jače puhao, to je čovjek jače stiskao kaput uz tijelo. Slično, Taft je napisao: “Progon i nepravda samo ojačavaju osobitost Jevreja u njihovom pridržavanju starih običaja, religije i obreda.”

Njegovo rješenje svodi se na viktorijanski aforizam: “Ubjeđivanje je superiorno u odnosu na silu”, ali to ne umanjuje mudrost 7. vijeka prije naše ere: “Tek kada je sunce svojim toplim zrakama povećalo temperaturu i stvorilo neudobnost, tada je čovjek skinuo kaput.” Taftov savjet nastavlja odjekivati i danas. Populistička gestikulacija oko pokrivala za glavu, uličnih molitvi ili halal hrane ne može zamijeniti ozbiljne strategije društveno-političke uključenosti.

Katar je nedavno osnovao poseban fond od 50 miliona eura za finansiranje poduzetnika iz francuskih siromašnih i uglavnom imigrantskih predgrađa kako bi razvili vlastiti biznis.

Ako evropski lideri ne pristupe tom izazovu, na kraju će to neko drugi učiniti. Katar je nedavno osnovao poseban fond od 50 miliona eura za finansiranje poduzetnika iz francuskih siromašnih i uglavnom imigrantskih predgrađa kako bi razvili vlastiti biznis. Predačke zemlje mnogih evropskih muslimana, posebno Turska i Maroko, također su pojačale napore u pružanju pomoći. Oni su izgradili institucije i vlastite savjetodavne mehanizme kako bi ostali u kontaktu i zaštitili ono što smatraju sve ranjivijim manjinama. Čak su i Sjedinjene Države razvile programe čiji je cilj povećati integraciju evropskih muslimana. Te druge zemlje privlače evropske muslimanske elite u svoju orbitu, jer su oni često jedini koji ih shvataju ozbiljno.

Nakon što svi nisko viseći plodovi budu ubrani – posljednja burka bude zabranjena, posljednji strani ekstremista deportiran – evropske vlade će morati skovati konsenzus o daleko kritičnijem i teško dostižnom cilju: koherentna integraciona politika, koja uključuje puna ustavna prava i odgovornost svih građana. Za sada, stranačko natjecanje i nepovoljno javno mnijenje čini se da su uvjerili mnoge evropske vlade da je to grožđe kiselo.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Al Jazeera

 

(MINA)