Četiri razloga zbog kojih izgleda da tinejdžeri mrze svoje roditelje
“Moj četrnaestogodišnji sin mrzi svoga oca i mene. Mi ga ne tučemo, ne galamimo na njega, nego se prema njemu ophodimo s poštovanjem, ali i uprkos tome on nas mrzi i ne želi da razgovara s nama. On je naše jedino dijete. Došli smo u Ameriku u potrazi za boljim životom, ali on naš život čini krajnje očajnim. Pitam se da li je razlog u meni, obzirom da sam zaposlena majka te on smatra kako ne provodim dovoljno vremena s njim? Prijatelji mi govore kako je to tipično ponašanje četrnaestogodišnjaka – ali da li je to prihvatljivo i šta ja mogu uraditi da mu pomognem da to prevaziđe? Ja se trudim najbolje što mogu, a ne poznajem nijednu muslimansku porodicu oko nas. Molim Vas pomozite mome mužu i meni.”
To je uobičajen odgovor roditelju jednog četrnaestogodišnjaka i jedna od najbolnijih situacija sa kojom se susreću svi roditelji. Međutim, sve može biti manje bolno kada se uzmu u obzir razlozi zbog kojih se to događa.
Postoje brojni razlozi zbog kojih dijete u ovoj dobi može napadati svoje roditelje i govoriti im okrutne i teške riječi:
1. razlog:
To je doba u kojem se djeca suočavaju s teškim prijelazom u svijet odraslih.
Prelaze u fazu u kojoj se njihova odgovornost povećava, uče kako funkcionirati u tom novom „realnom svijetu“ kako kod kuće tako i u školi. To može biti zastrašujuće za neku djecu, jer to mogu poistovijetiti sa tranzicijom koja im se dogodila u ranoj fazi njihova života. Ta ista vrsta prijelaza događa se kada je dijete u dobi od oko 3 godine, kada prvi put shvata da nije apsolutno zaštićen i okružen pažnjom svoje majke, nego je dio veće društvene grupe. Ovo blago odvajanje od roditelja može biti zastrašujuće za mališana, jer može kod njega da izazove „nagli temperament“ i druge oblike poremećaja u ponašanju.
Kod tinejdžera se može dogoditi da grube i okrutne riječi budu način ispoljavanja ovog vida poremećaja.
Rješenje:
Razmislite ponovo o tome kako se vaš sin nosio sa tim prvim pshofizičkim prijelazom. Je li imao problema s tim? On možda ponovno proživljava te iste poteškoće u svojoj adoloscenciji.
2. razlog:
Svaka promjena može biti teška za djecu koja nisu prilagodljiva.
Djeca sa flegmatičanim / voda temperamentom mogu biti posebno osjetljiva, jer prijelaze u razvoju doživljavaju traumatično. Dijete ovakvog temperamenta može izgledati vrlo zbunjujuće, obzirom da je u očima svojih roditelja (sve do tada) odavalo sliku vrlo mirne, lagodne individue.
Rješenje:
U oba slučaja (1 i 2) roditelji mogu pomoći svojoj djeci da prevaziđu ove probleme:
– dajući im do znanja da imaju povjerenja u njih i njihove odluke,
– dajući im više odgovornosti,
– dajući im priliku da dokažu i iskuse svoje potencijale i sposobnosti,
– te da znaju da su roditelji uz njih i da ih bezuslovno vole, pa čak i onda kada im odgovaraju okrutnim riječima i napadaju ih.
3. razlog:
Djeca u ovoj dobi sa svojim ispadima testiraju „sigurnosnu mrežu“ u kojoj se nalaze.
Zdravo dijete se osjeća sigurnim kada je obavijeno „udobnom mrežom“ zaštite i ljubavi koju mu pružaju njegovi roditelji. Ironično je, dakle, da većina zdrave djece dožive osjećaj traume kada osjete da se ta „mreža“ podiže. Što više doživljavaju svijet oko sebe, manje osjećaju udobnost te zaštitnu mreže uz koju su odrasli.
Tada počnu raditi veoma neobične stvari kako bi ispitali i bili sigurni da je ona još tu. Oni se mogu buniti s podsvjesnom nadom da će im roditelji reći “ne – ne možeš to učiniti – to je nesigurno”, ili mogu reći teške i oštre stvari roditeljima kako bi bili sigurni da je njihova ljubav dovoljno jaka da izdrži sve poteškoće.
Takvih testova može biti mnogo. Oni to ne rade svjesno ili s ciljem da testiraju svoje roditelje. Sve što osjećaju jeste podsvjesni nagon da učine takve stvari.
Rješenje:
Neka vaš sin zna da ga volite bez obzira na sve (čak ako on kaže da mu je svejedno) i budite sigurni da ste mu postavili razumne granice, za čije prekoračenje mora da snosi posljedice.
Na primjer, ako ste odredili do koliko sati može biti vani, pobrinite se da snosi posljedice ukoliko dođe nakon utvrđenog vremena. On će postati uzrujan i možda vas nazivati raznim imena zbog toga, ali će u sebi osjećati sreću i sigurnost, znajući da roditelji uvijek bdiju nad njim na neki način i brinu se za njega i njegovu sigurnost.
Naravno, nijedan tinejdžer ovo neće priznati u tom trenutku, nego će biti zaokupljeni dokazivanjem kako su oni dovoljno odrasli da se brinu o sebi bez roditelja. Ali, istina je da su im roditelji još uvijek mnogo potrebni.
4. razlog:
Ako su spriječeni da taj prijelaz ka odraslom dobu bude lagan i blag.
Četrnaestogodišnje dijete često posjeduje mnoge sposobnosti odraslih ljudi, dok su zreli tinejdžeri čak sposobni da misle kao odrasli ljudi. Međutim, mnogi bivaju tretirani kao mala djeca, bivaju verbalno sputavani, ili im se ne ukazuje dovoljno povjerenja. Djeca u ovoj životnoj dobi moraju biti prepuštena vlastitim iskustvima, kako bi ljudi s kojima žive uvidjeli njihove sposobnosti.
Rješenje:
Redoviti poslovi oko kuće (ne pretjerano, nego oni koje će pomoći da se dijete osjeća važnim dijelom domaćinstva koje mu pripada) u kojima on može pomoći dajući mu tako više odgovornosti, i tražeći njegovo sudjelovanje u poslovima kao što su mijenjanje gume na automobilu, montaža namještaja, ili popravljajnje stvari oko kuće.
Također mu treba omogućiti da doživi ove stvari izvan kuće u obliku izleta sa školskim drugovima, kamp putovanjima, natjecanjima ili drugim aktivnostima u kojima može pokazati da je jaka, odgovorna i „odrasla” osoba.
Autor: Karima K Burns
Izvor: onislam.net
Za Akos.ba preveo i obradio: Mahir Kevrić
(akosba)