Čak i poslanici su imali nevolje i obraćali se Bogu

Uzori ponašanja

Kao što znamo, poslanici su uvijek imali posebnu i blisku vezu s Bogom. Oni su Mu se okretali u periodima nevolja i potrebe, i nikad nisu zaboravljali da Ga hvale i da Mu se zahvaljuju za nebrojene blagodati u svojim životima. Poslanici su bili svjesni značaja strpljenja i zahvalnosti, a iznad svega njihova veza s Bogom je formirana zbog njihove potpune i bezuvjetne predanosti Njegovoj volji. Međutim, i uz takvo povjerenje i ljubav, oni su ponekad bili uplašeni ili uznemireni, te su se osjećali usamljeno i umorno.

Kao rezultat toga, poslanici su se obraćali Bogu i molili Ga da ih učini strpljivim i ustrajnim, molili Ga za pomoć u ovom životu i blaženstvo u drugom. Molili su Ga da učini njihove porodice i prijatelje pravednim i strpljivim, kao i zahvalnim i spokojnim.

Iako Bog voli da Mu se obraćamo iskrenim riječima  iz srca, riječi poslanika su potpunije i pokornije Božijoj volji. Upućivanje dova koje se nalaze u Kur’anu i autentičnoj tradiciji Poslanika Muhammeda, a.s., može biti ljepše i ugodnije.

Kada su Adem i Hava protjerani iz Dženneta, Adem se obratio Bogu u pokajanju:

{Gospodaru naš – rekoše oni – sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.} (Al-‘A’raf 7:23)

Ljudska bića i dalje griješe ali čine štetu samo sebi. Naši grijesi i greške ne čine štetu Bogu. Ali ako nam Bog ne oprosti i ne smiluje nam se, mi ćemo sigurno biti među izgubljenim.

Kada se poslanik Junus, a.s., probudio u utrobi kita, mislio je da je mrtav i da leži u tami svog groba. Opipao je oko sebe i shvatio da to nije grob već utroba velikog kita. Uplašio se i obratio se Bogu:

{Nema boga, osim Tebe, hvaljen neka si, a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!} (Al-Anbiya’ 21:87)

Poslanik Ejub, a.s., je cijeli život prolazio kroz mnoga iskušenja i testove, ali je ostao ustrajan, strpljiv i uvijek se obraćao Bogu za oprost. Čak i kada se osjećao potpuno bespomoćno, on se nije žalio već se okrenuo Bogu i molio Ga da mu oprosti. Rekao je:

{Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih najmilostiviji!} (Al-Anbiya’ 21:83)

U Kur’anu se nalaze priče o ovim poslanicima kako bi nam to bila pouka. Poslanici su pravi uzori ponašanja za nas a njihovi životi nisu bili umnogome različiti od naših života. Koliko puta smo se mi osjetili očajnim? Koliko puta smo se osjetili fizički ili mentalno iscrpljenim da nam se činilo da više ne možemo nastaviti?

Poslanik Musa

Poslanik Musa, a.s., je bio primoran da bježi iz Egipta i krene u pustinju u neizvjesnu budućnost. Nakon što je hodao više od sedmicu dana kroz vreli pijesak, došao je do oaze. Na ovom mjestu je ovaj časni čovjek pomogao ženama na bunaru prije nego se bacio pod drvo i pozvao Boga da mu pomogne.

Musa je znao da je Bog jedini koji ga može izbaviti iz nevolje, pa Mu se obratio, a i prije nego što je završio dovu, pomoć je već bila na putu. Musa se vjerovatno nadao komadu hljeba ili šaci hurmi, a Bog mu je poslao sigurnost, nafaku i porodicu.

{Gospodaru moj, ma kakvu mi hranu dao, zaista mi je potrebna!} (Al-Qasas 28: 24)

Postoje lekcije za čovječanstvo u cijeloj priči o Musa, a.s. Kada ga je Bog poslao da se suoči sa faraonom, on se uplašio da neće moći ispoštovati Božije zahtjeve, ali umjesto da se žali ili očajava, Musa se obratio Bogu dovom:

{Gospodaru moj – reče Musa – “učini prostranim prsa moja (podari mi samopouzdanje i hrabrost). I olakšaj zadatak moj; odriješi uzao sa jezika moga,  da bi razumjeli govor moj} (Ta-Ha 20:25-28)

Nakon što je Musa saznao za veliko zlo koje je počinio njegov narod napravivši zlatno tele, bio je ljut. Međutim, čak i u takvom momentu, on se obratio Bogu i zamolio Ga da im se svima smiluje.

{Ti si Gospodar naš, pa nam oprosti i smiluj nam se, jer Ti praštaš najviše; i dosudi nam milost na ovome svijetu, i na onome svijetu…} (Al-A’raf 7:155-156)

Poslanik Sulejman

Kralj (i poslanik) Sulejman, a.s., je uvijek bio svjestan Božije moći. Hvalio Ga je u svim situacijama. On je govorio:

{Hvala Allahu, koji nas je odlikovao iznad mnogih vjernika, robova Svojih} (An-Naml 27: 15).

Sulejman je shvatio da ne može imati snage ni moći dok to ne zatraži od Boga. Upućivao je dove i molio za nepobjedivo kraljevstvo. Bog mu je uslišio dovu i poslanik Sulejman je vladao carstvom kakvo ne možemo zamisliti.

{Gospodaru moj,” – rekao je – “oprosti mi i daruj mi vlast kakvu niko, osim mene, neće imati! Ti uistinu, bogato daruješ!} (Sad 38:35)

Ove dove su mali primjer onoga kako su poslanici upućivali dove. Njihove priče i dove su prožete u cijelom Kur’anu. Kada čitamo priče o poslanicima Sulejmanu, Jusufu, Jakubu i Ibrahimu, nalazimo da su oni, kao i svi poslanici, bili potpuno predani Bogu. Dizali su ruke u dovi i molili samo Boga za pomoć.

Kao vjernici ne smijemo nikad zaboraviti da Bog čuje naše dove i odgovara na njih. Ponekad ne možemo shvatiti mudrost u odgovorima na svoje dove ali Bog nam želi samo ono što je dobro za nas. Ako imamo povjerenje u Boga i predamo se Njegovoj volji, On će nam pomoći da prevladamo sve poteškoće i ostanemo uspravni uprkos svim nevoljama. Nikada nismo sami.

Napisala: Aiša Stacey
Izvor: islamreligion.com
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba