Neutralnost je često vrlina

IslamBosna.ba- Neutralnost je nešto što trebamo njegovati kao jednu od vrlina. Ona proizilazi iz naše volje za ravnotežom, prihvaćanje pluralnosti, prakitčnog duha, i želje da se izbjege stajanje na nečiju stranu bez poznavanja svih činjenica. Naši ispravni prethodnici su imali poseban način izražavanja svoje neutralnosti. Oni bi rekli: “Ne znam”.

Zaista pojedini od njih su daleko otišli tako da su izjavili: “Polovina znanja je reći: “Ne znam”. Ili “Ko god ostavi da kaže ‘Ne znam’ stavio je svoje znanje u opasnost”.

Još jedan način iskazivanja neutralnosti je da se kaže “Allah najbolje zna’, na ovaj način onni bi pripisali znanje Onom ko zaista sve zna.

Učenjaci islamske teologije i islamske pravne teorije imaju tehnički termin za to – “tavakkuf” (neopredijeljenost). Ovo stanovište se zauzima onda kada različite linije dokazivanja vode u jednako obavezujućim smjerovima, tako da učenjak nije u mogućnosti ili je preoprezan da bi odredio za koju od njih je vjerovatnije da bude tačna. Ovaj stav neopredijeljenosti nije konačno rješenje, već privremeni stav koji se napušta kada se pojave novi dokazi.

Halifa Omer jednom prilikom dok je držao predavanje, priznao je da nije bio siguran šta je značenje riječi “abb”, u ajetu “I voće i abb (hrana)…” (Sura Abese, 31.) Isto se veže za njegovog prethodnika, Ebu Bekra. Zaista, kod skoro svih učenjaka iz svih razdoblja zabilježeno je stajalište neopredijeljenosti po mnoštvu pitanja, ili jednostavno odbijanja da izraze mišljenje po nekom pitanju.
Jednom je neki čovjek prišao Poslaniku s.a.w.s., te ga pitao: “O Allahov Poslaniče, koja je zemlja Allahu najdraža?” Poslanik s.a.w.s. je odgovorio: “Neću znati dok ne pitam Džibrila (mir neka je s njim).” Zatim je Džibril došao Poslaniku i obavijestio ga: “Allahu najdraža mjesta su džamije, a najmrža pijace  [Musnad Ahmad (16744)].

U krajnjoj suprotnosti sa ovim ponašanjem, danas vidimo mnoge ljude koji su spremni bez problema govoriti i razglabati o svim pitanjima, bez obzira imali oni znanja o tome ili ne. Čini se da su svjesni da njihovo mišljenje nema stvarne vrijednosti te nekad zauzimaju dijametralno različite stavove, čisto iz inata. Štaviše, njihovo razumijevanje problema ili prethodno znanje o njegovoj pozadini nije nikakav uslov da o njemu govore. Oni mogu potpuno pogrešno protumačiti stvar koju kritikuju s obzirom da je ne razumiju dubinski kako bi na ispravan način shvatili materiju ili na pravi način uputili kritike na račun iznešenih  dokaza i argumenata.

Trenutna medijska ekspanzija potiče širu javnost da se upusti u takvo ponašanje do nepojmljive razine. Ljudi danas gledaju na šutnju jedne osobe kao na znak slabosti ili nedostatak samopoštovanja. Društveni pritisak na ljude da imaju mišljenje je prevelik nezavisno od toga koja je tema u pitanju, bilo da se radi o praktičnim vjerskim učenjima, teologiji, politici ili ekonomiji.
U ovakvom okruženju, nije bitno kakav stav neko zastupa danas ili sutra. Niko ne prati sav taj metež, niti će iko biti u mogućnosti istaknuti nečiju nedosljednost. Svi se identificiraju sa jednim taborom, jednom frakcijom, ili drugom. Ili ste “sa njima” ili ste “protiv njih”. Ljudi protraće jako puno energije, vremena i resursa, da bi opovrgnuli jedni druge, a oni koji su se tako žarko angažovali u tome, u najboljem slučaju imaju samo površno znanje o toj temi.

Problemi dođu i prođu. Za neke rasprave mislite da će proći bez puno buke, zatim vidite kako se o tome priča svuda. Ljudi postanu opsjednuti time, preokupirani time kao da je to najvažnija stvar na svijetu. Na osnovu toga od svojih poznanika stvaraju prijatelje i neprijatelje. Zatim iznenada, ne čujete više ništa o tome. Nešto drugo im je privuklo pažnju, i stvar je potpuno zaboravljena. Ovo nas ostavi da se pitamo šta su dobili od silnog vremena, truda i energije koje su uložili u to.
Što je još gore, kad je pitanje vezano za vjeru,  ljudi traže podršku iz svetih tekstova kako bi učvrstili svoj stav. Ubijede sami sebe kako su upravu, te kako je njihov stav nepobitno ispravan. Pogrešno smatraju svoja tumačenja kao nepobitnu Allahovu riječ.
Jednom sam primijetio kako desničarski ekstremisti na Zapadu govore: “Ili ste s nama ili ste protiv nas!”. Međutim, neki muslimanski ekstremisti govore nešto gore: “Ili ste sa nama ili ste protiv Allaha!”. Kada ćemo se vratiti poštivanju sebe, drugih, vrijednosti u koje vjerujemo? Ne trebamo zloupotrebljavati sve ono što nam je drago, koristeći to da bismo dobili poene u raspravama.  Čak i onda kad imamo jasan cilj, nema potrebe pretjerivati u raspravi do nivoa sukoba između krajnje istine i laži. Ovo je daleko od oprezne neutralnosti koja je bila svojstvena našim pobožnim prethodnicima.

Napisao: Šejh Selman el-Auda
Izvor: islamtoday.net
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba