Glavni štab Vojske Republike Srpske (VRS) izdao je 10. januara 1993. godine naredbu pod strogo povjerljivim brojem 02/2-22, koja je nosila naslov “Naređenje za izvođenje operacije Pesnica”.
U njoj je, između ostalog, stajalo: “Vrhovna komanda oružanih snaga RS je postavila zadatak VRS da održi koridor Vlasenica – Caparde – Zvornik, da razbije neprijatelja na prostoru Cerske i Konjević-Polja i otkloni opasnost od zauzimanja teritorije opštine Bratunac”.
Najžešća operacija
Ova operacija bila je nastavak ofanzive koju su Mladićeve snage započele u Podrinju još u oktobru 1992. godine s ciljem “da unište neprijatelja u istočnoj Bosni”. S obzirom na to da su jedinice Armije RBiH u srednjem Podrinju pružale jak otpor agresoru, a na nekim dijelovima prešle i u kontranapade s velikim uspjehom, trebalo je krenuti u do tada najveću operaciju potpunog sloma otpora branilaca srednjeg Podrinja.
Pucnjavom kakvu do tada nije čuo podrinjski insan iz pravca Zvornika, Šekovića, Han-Pijeska, Vlasenice, Bratunca, Milića i Skelana započele su srpske trupe 13. na 14. januar 1993. najžešću vojnu operaciju do tada u Bosni. Cilj je bio zauzeti slobodni teritorij pod kontrolom Armije RBiH: zvorničku Kamenicu, Cersku, Konjević-Polje i Srebrenicu.
Posebno je važno bilo zauzeti Cersku i Konjević-Polje, jer su branioci BiH od početka agresije presijecali putnu komunikaciju Pala s Beogradom, linijom Vlasenica – Milići – Zvornik. Srpske jedinice su u tom periodu koristile alternativnu zaobilaznicu preko Šekovića i Capardi.
Otpor branilaca
U operaciju su uključeni Drinski, Sarajevsko-romanijski, Istočnobosanski, Krajiški i Hercegovački korpus VRS, pojačani Specijalnom brigadom “Mauzer”, 65. zaštitnim pukom VRS… Prema naređenju od 10. januara 1993., plan je bio da se za pet dana završi operacija “Pesnica”.
Međutim, zbog jakog otpora branilaca BiH Ratko Mladić zatražio je pomoć od Beograda, koju mu je Slobodan Milošević i uputio. Snage Vojske Jugoslavije (VJ) su 22. januara 1993. pristigle u ispomoć braći preko Drine. Komandant Drinskog korpusa VRS Milenko Živanović obavještava komandu Užičkog korpusa VJ da je, po šifri “Proboj”, svim raspoloživim snagama ušao u aktivna borbena djelovanja s namjerom vezivanja što većih snaga neprijatelja.
Ova operacija uključila je najjače vojne snage iz susjedne Srbije, koje će na ovom prostoru ostati do potpisivanja demilitarizacije Srebrenice. Uključuje se artiljerija i avijacija VJ s područja srbijanskih općina Mali Zvornik, Ljubovija i Bajina Bašta.
Načelnik Štaba Užičkog korpusa VJ Dušan Lončar obavijestio je 25. januara 1993. komandu Drinskog korpusa VRS da “su snage Užičkog korpusa do 11 časova tog dana izbile na liniju: Radijevići – Straževac, Gradina – Žabokvica i Pale – Skejići”. Sutradan, komandant Užičkog korpusa, generalmajor Dragoljub Ojdanić obavještava Ratka Mladića da “pripremi snage koje će preuzeti linije koje im je osvojio Užički korpus, te da će zadržati artiljeriju na srbijanskoj obali Drine, odakle će nastaviti pružati podršku VRS”.
Također, general Ojdanić 27. januara 1993. izvještava komandu Drinskog korpusa VRS da će 29. januara Užički korpus predati Drinskom korpusu dostignute linije, te da će nastojati ovladati srebreničkim selima Straževac, Jezero i Sulice, kao i da vrši stalne napade na sela Osmače, Tokoljak, Arapovići, Tihići, Joševa, Miličevići…
To su, inače, sela u pograničnom pojasu sa Srbijom. Neprekidnim napadima združenih snaga VJ, VRS i MUP-a RS postigli su prvi uspjeh u borbi s braniocima BiH ovladavši početkom februara 1993. zvorničkom Kamenicom i Ilijinim brdom kod Cerske.
Protjerane duše
U februaru 1993. padaju Voljavica i Sase. Sljedeća na udaru bila je Cerska, jedini dio općine Vlasenica koji se od maja 1992. nalazio pod kontrolom bosanske vojske. Bila je to četvrta neprijateljska ofanziva na Cersku. Sve ranije su slomljene. Nakon skoro dvomjesečnog otpora gladnih i slabo naoružanih branilaca 1. marta 1993. Cerska je izdahnula.
Nakon Cerske 15. marta 1993. pada i Konjević-Polje koje je, prema priznanju ratnog zločinca Miroslava Deronjića u Hagu, zauzela niška Padobranska brigada VJ, pod komandom pukovnika Stupara. Veliki broj bošnjačkih izbjeglica kreće prema Srebrenici.
Preduga kolona nevinih protjeranih duša svoje privremeno gnijezdo naći će u ovom velikom logoru na periferiji svijeta. U martu 1993. združene snage VJ i VRS zauzimaju značajne kote i sela oko Srebrenice.
Broj stanovnika, nakon pada zvorničke Kamenice, Cerske, Konjević-Polja te bratunačkog i srebreničkog slobodnog teritorija, u Srebrenici se popeo na blizu 50.000 promrzlih i izgladnjelih ljudi. Odranije, srebrenička enklava bila je oaza slobode bošnjačkim izbjeglicama iz Bratunca, Vlasenice, Višegrada, Rogatice i Han-Pijeska.
Nakon danonoćnih bitaka prsa u prsa bosanski ratnici su 16. na 17. april 1993. u bici za Srebrenicu potisnuli neprijatelja ka Pribičevcu te s Čičevca ka Bukovoj Glavi i uspjeli spasiti grad. Ova ofanziva na srednje Podrinje trajala je više od tri mjeseca bez prestanka i premašila je sve dotadašnje agresorske ofanzive u BiH. U njoj je učestvovalo oko 20.000 srpskih vojnika sa oko 1.000 oklopnih vozila.
Za godinu agresije goloruk, neorganiziran i ispaćen glađu, bolestima i hladnoćom narod ovog dijela Podrinja postao je takva “opasnost” neprijatelju da je tih dana svaka informativna emisija u Srbiji i Crnoj Gori počinjala vijestima iz Srebrenice i okolice.
Vijeće sigurnosti UN-a 16. aprila 1993. Rezolucijom 819 Srebrenicu je proglasilo zaštićenom zonom. U 4.59 sati ujutro 18. aprila 1993. na Sarajevskom aerodromu komandanti Armije RBiH Sefer Halilović i VRS Ratko Mladić postigli su sporazum o potpunom prekidu vatre na području Srebrenice.
Prve godine agresije u Srebrenici i na ostalom slobodnom teritoriju srednjeg Podrinja poginulo je oko 2.000 Bošnjaka. Ljudi iz ovog dijela BiH imaju običaj kazati da im je više umrlo civila i boraca od prostrelnih rana, koje su u normalnim uvjetima mogle biti sanirane za nekoliko dana, nego što su neke općine u BiH uopće dale boraca.
Srebrenica je tako samo na papiru postala zaštićena zona UN-a. Na apele upućene od januara do aprila 1993. iz Srebrenice o otvorenoj agresiji Vojske Jugoslavije međunarodna zajednica nije se osvrtala.
Ne zna se, a teško da će se ikada saznati zašto relevantna dokumentacija o agresiji VJ na ovom području od januara do aprila 1993. nije korištena kao dio pravne argumentacije na Međunarodnom sudu u Hagu po tužbi BiH za genocid protiv Srbije i Crne Gore.
Laži Filipa Moriona
Francuski general Filip Morion (Philippe Morillon), komandant snaga UNPROFOR-a za BiH, svratio je u okupiranu Cersku, koja je bila sva u plamenu i, da bi ugodio Mladiću, javno demantirao informacije bosanske vlade da je srpska vojska tamo počinila užasne zločine.
– Nisam osjetio miris smrti – lagao je Morion tada novinarima.
(dnevniavazba)