Da li je uopšte moguće zamisliti povratak u političku anonimnost čoveka koji ne persira Baraku Obami i drugarski ga tapše po ramenu, pada u zagrljaj Angeli Merkel svaki put kad se vide?
Šta bi od svega toga mogao da radi Nikola Sarkozi?
Teško ga je zamisliti za govornicama širom svijeta, jer verovatno ne bi prihvatio ulogu iz drugog plana. Problem je i što ne govori dovoljno dobro engleski. Nije realno zamisliti ga ni u poslaničkoj klupi, kako diže ruku protiv nekog osporavanog prijedloga zakona. A nije ni u situaciji nekadašnjeg ruskog predsjednika, sadašnjeg premijera Putina, jer još nije “potrošio” oba mandata.
Čovjeka koji na samitima svjetskih lidera ličnim primjerom insistira na inkarnaciji statusa druge po veličini evropske sile, čovjeka čiji privatni život i porodične zgode i nezgode zanimaju cijelu planetu?
Čime bi to, uopšte, mogao da se bavi i kakva bi bila profesionalna sudbina Nikole Sarkozija, ako bi u maju, poslije prvog mandata, kojim slučajem definitivno izašao iz Jelisejske palate?
Do prvog kruga predsjedničkih izbora u Francuskoj je ostalo još sedamdeset dana, i javnost je počela da se bavi i ovom hipotezom, u trenutku kada opozicioni kandidat Fransoa Oland svakoga dana grabi na sondažnim ljestvicama, mada je daleko od toga da je sve još riješeno.
Ovu mogućnost francuski predsjednik je i sam pomenuo u jednom nezvaničnom razgovoru s novinarima. Zvanično, to nije tema: Nikola Sarkozi se svakodnevno pojavljuje s novim akcijama aktivno privodeći kraju prvi mandat, što demonstrira kao jedinu aktuelnu preokupaciju.
U demokratskom svijetu, niko nije večno na funkciji predsjednika. Kada su odlazili Sarkozijevi francuski prethodnici su bili u poznom dobu, za penziju, dok on ima svega 57 godina, što je za ovdašnje uslove period pune stvaralačke snage. Od onih mlađih, brojni su primeri drugih svjetskih lidera koji su se, posle predsjednikovanja, vratili u političku i poslaničku službu svojoj partiji. Najveći broj njih, ipak, nema Sarkozijevu harizmu.
Ima i onih koji su zaplivali drugim vodama. Tako, bivši američki predsjednik Bil Klinton ili nekadašnji britanski premijer Toni Bler zarađuju za govornicom mnogostruko više nego dok su obavljali državničke funkcije. “Taksimetar” finansijskog konsultanta Blera svakog minuta otkuca 2.000 dolara, dok, opet, nekadašnji stanovnik Bijele kuće inkasira od 150.000, pa sve do preko 400.000 dolara po konferenciji!
Bivši njemački kancelar Gerhard Šreder je svoje kontakte tokom obavljanja funkcije unovčio poslije odlaska s mandata tako što je stao na čelo konzorcijuma ruskog “Gasproma”, s godišnjom platom od 250.000 evra. To mu je samo jedna od privrednih funkcija koju trenutno obavlja.
Sam Sarkozi je u nezvaničnom razgovoru stavio do znanja da će, u slučaju majskog neuspjeha, prestati da se bavi politikom. U politici se okušao u svim ulogama, od gradonačelnika, preko uticajnog ministra, do predsjednika države. Sebe, zato, vidi u ulozi poslovnog advokata, koji će zaraditi puno novca.
Teško je, međutim, zamisliti i da Nikola Sarkozi, sa svojim temperamentom i nepresušnom državničkom energijom, sada kao rukovodilac osvetljenog i modernog advokatskog kabineta, u skučenom prostoru sudnice, uskoro, na primjer, brani interese velike međunarodne korporacije u sporu s investitorima koji ne ispunjavaju svaku klauzulu iz zamršenog ugovora.
Ali, to bi moglo da se dogodi samo kada bi se za Sarkozija u maju zauvijek ugasila svetla svjetske političke pozornice. Nikola Sarkozi, međutim, smatra da je tek na pola posla u ostvarivanju započetih reformi i pun je elana za novih pet godina u Jeliseju, iako se još nije zvanično kandidovao za drugi mandat, što je samo pitanje trenutka.
(vestionlinecom)