Ako jedne zimske noći neki putnik…
Ima jedna zgodna, opora doduše, ali važna i poučna ratna priča, ja je iz prve ruke primio – od drage kolegice Arijane Saračević koja je u toj priči sudjelovala „uživo“. Vozila se Arijana u zimu 1994. godine u helikopteru sa tadašnjim predsjednikom Predsjedništva BiH Alijom Izetbegovićem, koji je krenuo u obilazak slobodnih teritorija. Negdje u srednjoj Bosni helikopter se počeo raspadati, pilot (ne bi me iznenadilo da se radilo o mom poznaniku Zehri, avijatičaru-samoubici) sav izbezumljen saopći putnicima da mora prizemljiti drndavu letjelicu, bez obzira na čijoj će se teritoriji prizemljiti. I prizemlje se u hladnoj zimskoj noći na nekakvu ledinu, niko ne zna ni gdje su, ni šta dalje da rade. Izetbegovićeva pratnja krenula u „nasilno izviđanje“, da provjere koja vojska kontrolira taj teritorij. I trajalo to satima: promrznuti putnici-namjernici predvođeni predsjednikom Izetbegovićem panično, grozničavo, drhteći od straha i zime, do zore očekuju rezultate, povratnu informaciju. I negdje pred zoru, vraćaju se Izetbegovićevi tjelohranitelji u pratnji pripadnika lokalne formacije Armije BiH. Dvanaestosatna talačka kriza je konačno i sretno okončana.
Uglavnom, sve se na kraju dobro završilo, „predsjednički helikopter“ prisilno se spustio na zračni prostor slobodne teritorije Fojnice, tamošnji su vojnici svog vrhovnog civilnog zapovjednika dopratili do svoje komande. „Pretpostavljam“, kaže Izetbegović, nakon što se našao na sigurnom, „da su vas od sinoć kada smo morali prisilno sletjeti sa svih strana zvali i raspitivali se šta je sa mnom“. „Niko nas, gospodine predsjedniče, izvinite, ali je tako, nije zvao, niti se iko za Vas raspitivao… Jeste, doduše stotinu puta preko radio-amatera zvao neki dosadni Mirsad sa televizije (Helać, Arijanin muž, op.a.) da pita znamo li gdje mu je žena nestala“…
Godinu dana ranije, posljednjih dana 1993. godine putovao sam (vraćao se) iz Zenice za Sarajevo. Službenim džipom i po službenom nalogu vladajuće stranke, Izetbegovićeve SDA. Prišlepao sam se dvojici tada važnih ljudi SDA, Osmanu Brki i Zijadu Ljevakoviću. Na putu nam se ispriječila nepremostiva, pregolema prepreka – planina Bitovnja, to je, koliko se sjećam, negdje između Fojnice i ničega, prekrivena sa metar i po snijega. Prvog dana nadao sam se da će neko „odozgor“, iz vrha SDA primijetiti da im na brojnom stanju fale dva važna, ugledna člana, Brka i Ljevaković. Ma, kakvi, niko ni mukajet. Drugog i trećeg dana, dok smo jeli posljednje zalihe hrane koju smo prethodno kupili u Visokom sa namjerom da obradujemo familije u Sarajevu i održavali logorsku vatru, pridružila nam se Hanka Paldum sa dvoje djece. Kontam, očajan, beznadno naivno: Ako niko sa one tamo, slobodne strane ove pogane planine, nije primijetio da su nestala dvojica funkcionera vladajuće stranke, plus jedan kakav-takav novinar, valjda će se naći neko da pita gdje nestade najbolja bosanska folk-pjevačica i njeno dvoje maloljetne djece. Pa će reagirati, poslati bagere, civilnu zaštitu, bilo šta samo da nas spasi od izvjesne bijele smrti koja nam se kezila u lice, sa svakog drveta, sa svake litice.
Petog-šestog dana „zimskih radosti“, u kasnim popodnevnim satima 31. decembra 1993. godine na planini Bitovnja, kao u klasičnim filmovima-vesternima Johna Forda, umarširale su mješovite mehanizirano-oklopne snage Armije Bosne i Hercegovine i odblokirale nas. Stigli, ni živi ni mrtvi do Hrasnice, pa kroz tunel osvanuli u ratnom, iskrvarenom, bunovnom Sarajevu. Kasnije ću saznati šta nam je spasilo glavu: Zijad efendija Ljevaković, današnji direktor sarajevske Medrese a tadašnji pomoćnik za moral u Glavnom štabu Armije BiH, imao uz sebe jednu azurnoplavu tašnu, od koje se nije odvajao u danima i noćima polarne kataklizme, a u tašni držao nešto važno, pare, dokumente, „saznanja“…. ne znam. Pa njegov šef, general Fikret Muslimović zabrinut bio i mobilizirao sve što se mobilizirati moglo od Hadžića do Fojnice da se „odblokira“, ako treba i sravni sa zemljom ukleta planina Bitovnja, samo da efendija Zijo na čelu sa tašnom sretno i bezbjedno dođe u Sarajevo. (To kako je poslije završila „plava torba“, nestala u Hrasnici, pronađena na Dobrinji, tema je za jednu mnogo veću, ozbiljniju, kompleksniju, obavještajno-vjersku epopeju.)
Šta ono htjedoh reći? Posljednji „nemili događaji“, dakle činjenica da su se usred zime na nedužno stanovništvo širom Federacije (a i u manjem entitetu, Republici Srpskoj) obrušili „snježni nanosi“ mitskih razmjera, vlasti, naravno, ni u ludilu nisu mogle predvidjeti, a kamoli preduprijediti. Danima se po svim televizijama i printanim medijima pojavljuje državni ministar sigurnosti Sadik Ahmetović i objašnjava šta su vlasti poduzele da pomognu nemoćnima, evakuiraju ugrožene, nahrane gladne, operišu bolesne, spasu što se spasiti dade. Kome Ahmetović išta može narediti? Nikome. Kakav je njegovo operativni dijapazon? Nikakav. Eventualno da na lijepe oči zamoli turske pripadnike mirovnih snaga da počiste glavnu sarajevsku ulicu; to je jedna od najtužnijih i najtačnijih slika-dijagnoza današnjeg Sarajeva i njegove ne samo vlasti nego i „žitelja“: turski vojnici nabijaju žuljeve lopatajući, šamarajući snijeg po centralnoj sarajevskoj ulici, pored njih prolaze, začuđene, „stare Sarajlije“. Istovremeno direktor Javnog preduzeća RAD svoje radnike-neradnike, kumunalce, javno obavještava da moraju doći na posao?! Nekakav šef civilne zaštite, Alija Tihić se zove (dakle u imenu je sve spojio sve vrline bošnjačkih lidera: Alijinu mudrost i predanost, te Tihićevu energičnost i operativnost) drži besmislene govore, traktate o odgovornosti građana za „novonastalu situaciju“.
Je li iko ovih dana primijetio, osjetio da mu nedostaje federalni premijer Nermin Nikšić? Čisto sumnjam. Otišao čovjek, sasvim regularno i u skladu sa „dinamikom rada Vlade Federacije“ u rodni Konjic i nije se četiri-pet dana mogao probiti do svoje fotelje u Sarajevu. „Otkrila“ ga u Konjicu neustrašiva, požrtvovana ekipa Federalne televizije, prislonio se tom hrabrom istraživačkom poduhvatu i Dnevni avaz. I šta nam „deblokirani“ Nikšić, nakon što je dobio priliku da se obrati naciji, kaže: „Poduzet ćemo sve neophodne korake da prevaziđemo ovu složenu situaciju, koja nije nimalo jednostavna“. Pojednostavljujem, dakako, ali sam se barem potrudio da pročistim neprohodne, zakrčene „misli“ i rogobatne formulacije federalnog premijera.
Zna li premijer Nermin Nikšić gdje mu je zamjenik, federalni ministar poljoprivrede Jerko Ivanković, koji bi formacijski trebao voditi štab za krizne situacije u Federaciji BiH? Zadnji put je taj širokobriješki kasapin (mesar) viđen na Molitvenom doručku kod američkog predsjednika Baracka Obame. Od tada od njega ni pisma ni razglednice. Bio je na tom doručku i ministar unutrašnjih poslova Srbije Ivica Dačić, pa se u sekundi stvorio na sjednici Vlade Srbije na kojoj se donosila odluka o proglašenju vanrednog stanja u susjednoj državi.
Prije noć-dvije proveo sam ne baš ugodne sate u društvu koje ne krije simpatije prema vlastima i pojedincima u vlastima Platforme. „Samo jednu stvar zamjeram platformaškoj vlasti. Što je nesposobna i neefikasna“.
I čiča, miča, gotova priča. To što se premijer Nikšić i njegov suhomesnati zamjenik Lijanović danima grče da dođu u Sarajevo i „preuzmu objektivno-subjektivnu odgovornost“ za novonastalu situaciju nije toliko težak problem; suštinski je problem taj što je neko i Nikšiću i Lijanoviću, provincijskim hercegovačkim lolama iz Konjica i Širokog Brijega, sumnjivog obrazovanja i spornih biografija, dozvolio, omogućio da o bilo čemu odlučuju. I to iz Sarajeva.
(nasevijesticom)