Generacija koja se neće ponoviti

Omer, sav u čudu, povika: „Šta se dešava?“

„Ovaj čovjek je ubio našega oca, o vođo pravovjernih“, povikaše ljuti mladići u glas.

Halifa pogleda u čovjeka. Beduin bijaše umoran od dugoga puta, na njegovom tijelu nije bilo mjesta koje znoj ne natopi.

Omer upita: „Da li si to ti zaista uradio?“

„Da, ja sam ubio  njihovog oca, vođo pravovjernih“, reče čovjek.

„Zašto?“, upita Omer.

Čovjek reče: „Njihov otac je ušao na moju zemlju kako bi napasao svoju devu. Ja sam ga upozorio da izađe sa moga posjeda, ali on je odbio. Zatim sam bacio kamen prema njemu. Kamen je pao na njegovu glavu i na mjestu ga ubio!“

Omer nije mnogo razmišljao. Obzirom da je odgajan direktno od strane Muhammeda s.a.w.s., najboljeg učitelja koji je ikada hodio zemaljskom kuglom, znao je kako da presudi ovom čovjeku.

Halifa reče: „Ne vidim druge presude u ovoj situaciji osim odmazde“.

Smrtna presuda je bilo ono što je i očekivao beduin. Dva mladića su odmah tražili da se ovaj čovjek ubije. Nisu mogli da se pomire sa smrću svoga oca. Izgledalo je da će se kazna izvršiti odmah. Međutim, pustinjak reče:

„Vođo pravovjernih, zaklinjem te Onim koji je stvorio Nebesa i Zemlju, daj mi vremena dok odem svojoj porodici! Kod kuće imam ženu i djecu, pa te molim da me pustiš kako bi im obezbijedio nešto hrane, te da ih upoznam sa onim što se desilo. Zaista oni, osim Allaha, nemaju nikoga do mene“!

Omer se nađe pred teškim izborom. Koliko god je bio odlučan da kazni ubicu, toliko mu bijaše žao njegove porodice. Jednoj ženi sa djecom je bilo jako teško preživjeti bez nekoga jakog ko bi joj obezbijedio kakav takav život. Omer je to znao i zato je pokušao naći najbolje rješenje.

„A ko mi garantuje da ćeš otići svojoj porodici i da ćeš se ponovo vratiti, kako bismo te kaznili“, upita halifa.

Već se bio okupio popriličan broj ljudi oko Omera. Ljudi su kružili pogledima, ne bi li se javio neko ko će dignuti svoju ruku i na taj način garantovati za ovoga čovjeka. Međutim, ko bi vjerovao čovjeku za kojeg se ne zna ni odakle je, iz kojeg plemena dolazi, gdje mu je stanište? Ne samo to, u pitanju je odsijecanje glave, a ne neka suma novca. Koliko god da su prisutni žalili porodicu koja bi mogla biti uništena, žalili su i svoj život.

Ashabi ušutiše. Omer je uzalud čekao ko će se zagovarati za ovoga čovjeka. Međutim, postojalo je još jedno rješenje za halifu i on poseže za njim.

Omer upita mladiće: „Da li ćete oprostiti ovome čovjeku?“.

Oni rekoše: „Onaj koji je ubio našeg oca, mora biti ubijen, vođo pravovjernih!“

Omer je konačno morao da donese odluku. Ali ipak, pokuša još jednom.

„Da li ima neko ko bi garantovao za ovoga čovjeka“, upita halifa posljednji put.

Ustade jedan od ashaba Allahovog Poslanika s.a.w.s., i reče: „Ja garantujem za njega, o vođo pravovjernih!“

Omer pogleda u pravcu čovjeka, bijaše to Ebu Zer, da Allah bude zadovoljan njime, jedan od iskrenih Muhammedovih s.a.w.s., prijatelja i onih koji bijaše sa njim do posljednjeg trenutka.

„Znaš li da je ovaj čovjek ubica“, upita Omer.

Ebu Zer reče: „Da, znam, vođo pravovjernih!“

Omer ponovo upita: „Poznaješ li ti ovoga čovjeka?“

„Ne, ne poznajem ga“, uzvrati Ebu Zer.

„Pa kako ćeš onda garantovati za njega?“

Ebu Zer odgovori: „Vidio sam na njemu znakove imana pa pretpostavaljam da ne laže. Uvjeren sam da će se vratiti, ako Bog da!“

Omer reče: „Ebu Zere, da li znaš da ćeš, ukoliko se ovaj čovjek ne pojavi za tri dana, ti snositi posljedice?“

Ebu Zer reče: „Na Allaha se oslanjam, vođo pravovjernih!“

Čovjek se izgubi u pustinji. Omer mu je dao tri dana da se pobrine o svojoj porodici i upozna ih sa onim što se desilo, te im prenese da se više neće vratiti. Ljudi napustiše mjesto komentirajući ovaj čudni događaj. Omer ode svojim svakodnevnim poslovima, a Ebu Zer posljednji napusti mjesto događaja. Gledavši u tačku koja se gubila u pustinji, nadao se da će čovjek, kojeg je prvi put u životu vidio, ostati pri svome obećanju. Nadao se Ebu Zer, da će iman koji je ušao u srce ovog čovjeka biti jači od krute prirode pustinjaka te da će se vratiti, makar ga čekala smrt. Za njega je ova odluka mogla značiti smrtnu presudu. Ali hajde da pogledamo šta se dalje zbilo!

Nakon tri dana, Omer, neka je Allah zadovoljan njime, sazva ljude u džamiju. Nije halifa zaboravio na ono što se desilo. I on je, kao i Ebu Zer, sa nestrpljenjem čekao ovaj trenutak. Omer je volio Ebu Zera. Volio ga je i Poslanik s.a.w.s. Zbog toga se Omer nadao da će čovjek doći i tako ne dozvoliti da Ebu Zer, zbog svoje dobrote, bude ubijen.

Dođoše i dva mladića. Okupi se veliki broj ljudi. Svi su željeli da vide šta će se dogoditi. Dođe i Ebu Zer i sjede pored vladara pravovjernih. Bijaše to vrijeme nakon ikindije namaza. Čovjek se trebao pojaviti do zalaska sunca.

Omer upita: „Gdje je čovjek, Ebu Zere?“

„Ne znam, vođo pravovjernih!“- odgovori Ebu Zer.

Pogleda ovaj časni ashab prema suncu. Kao da je tada brže zalazilo nego drugim danima. Naravno da je Ebu Zer bio jako draga osoba halifi, ali Omer je na njega gledao kroz šerijatske propise. Znao je Omer da njegovim nekažnjavanjem, prelazi Božije granice. Sa tim se nije igrati. Halifa je odgojen od ruke Allahovog Poslanika s.a.w.s., i to je garantovalo njegovu pravednost i čast. Nije bilo razlike u primjenjivanju zakona. Bogataš i siromah, uglednik i bijednik, svi su oni pred Omerom bili isti. Tome ga je naučio božanski zakon, tome ga je naučio najveći od svih učitelja, s.a.w.s.

Ljudi su sjedili i čekali. Sunce skoro da je zašlo za medinske planine. Neki već počeše da sumnjaju u čovjekov povratak. Bijaše to čudna sudnica. Naravno, najteže je bilo Ebu Zeru. Njemu je ovo možda bio posljednji zalazak sunca. Vjerovatno je Ebu Zer tada žalio što nije već pao na bojnom polju, ali od neprijateljske ruke. Ovako će musliman morati da prospe njegovu krv.

Nekoliko trenutaka prije zalaska sunca, na vratima se pojavi čovje kojeg su čekali. Omer poče uzvikivati „Allah je najveći!“, svi ostali počeše ponavljati ove riječi.

Omer reče čovjeku: „Čovječe, da se danas nisi pojavio, mi nikada ne bismo našli tvoj kraj, a ti bi izbjegao smrtnu presudu!“

„Tako mi Allaha, nisam se vratio zbog tebe! Vratio sam se zbog Onoga koji poznaje sve što je skriveno. Tu sam, vođo pravovjernih, ostavio sam svoju djecu u pustinji i došao da me ubiješ.“

Omer pogleda u dva mladića koja su stajala ispred njega i upita: „Šta vi mislite?“

Suze su već nakvasile njihove obraze. Ovo je bila previše za njih.

„Opraštamo mu, o vođo pravovjernih, zbog njegove iskrenosti“- uzviknuše mladići.

Omer ponovo poče tekbirati dok su i njegovu bradu natapale suze.

Oprostiše mladići ovom čovjeku kako ljudi ne bi rekli da na svijetu više nema oprosta.

Ebu Zer je garantovao za pustinjaka kako ljudi ne bi rekli da na svijetu više nema nikakvog dobra kod ljudi. Pustinjak se vratio kako ljudi ne bi rekli da na svijetu više nema ispunjavanja obećanja među ljudima.

Da Allah nagradi mladiće što su bili spremni oprostiti. Da Allah nagradi i Ebu Zera što je bio siguran da na svijetu  ipak ima iskrenih ljudi. Neka Allah nagradi i pustinjaka koji je pokazao da Ebu Zer nije bio u krivu.

Neka Allah nagradi Omera zbog pravde i milosti koju je širio na zamlji i bio dosljedan sljedbenik Muhammeda s.a.w.s. Jedan od islamskih učenjaka je o Omeru rekao: „Tako mi Onoga  u čijoj ruci je moja duša, zaista je u Omerovim ćefinima zakopana i ljepota imana“

To je bila generacija koja se ponoviti nikada neće.

Izvor: sabayacafe.com

Za Akos.ba preveo: Prof. Adnan Ljevo

(akosba)