Milorad Dodik je u svojoj nacionaldemokratskoj evoluciji stigao tamo odakle povratka više nema – do samog Radovana Karadžića. Ako je oko toga i bilo nekih dilema, one su definitivno nestale prošle srijede, u Dodikovom TV duelu sa Čedomirom Jovanovićem, u kojem je aktuelni vođa bosanskih Srba izrazio nedvosmisleno poštovanje prema fašisti sa Durmitora, veličajući njegove zasluge za stvaranje Republike Srpske. Najsažetiji likovni opis njihove političke bliskosti dao je dosjetljivi autor kompjuterskog portreta čija je jedna polovina načinjena od Dodikovog, a druga od Karadžićevog lika. Ili, kako bi rekao Slobodan Milošević: Dva oka u glavi! Ovaj portret se već odavno pojavljuje na stranicama nekih magazina, kao i na nekim portalima, kao ilustracija moralnog sunovrata jednog lažnog socijaldemokrate. Istina, između Dodika i Karadžića nikada nije vladala neka naročita ljubav. Dodik je u ratu bio opozicija militarizovanom SDS-u, neprikosnovenom vladaru života i smrti svugdje gdje je ta stranka imala vlast, ali je tu ulogu odabrao zato što ga je Karadžićeva vrhuška ometala u poslovima koje je smatrala svojim monopolom – švercu cigareta i naftnih derivata. Analizirajući zapisnike sa ratnih sjednica NS Republike Srpske, saradnici Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije iz Ljubljane nisu našli dokaze da se Dodik suprotstavljao politici SDS-a kada su u pitanju etničko čišćenje i masovni zločini nad nesrpskim stanovništvom. Dodik je na jednoj od tih sjednica podržao bombardovanje Zagreba, rekavši: „Ja se slažem da je trebalo tući Zagreb, ali ne smijemo to reći, ne na onaj način preko televizije, tu je morao da bude oprezan urednik koji je to pušt’o…” Izgleda da je to bilo dovoljno da ga za ratne zasluge Karadžić odlikuje Ordenom Nemanjića. Valja taj orden kako-tako opravdati, što Dodik danas izdašno čini.
Dodik ističe kako je on sa svojih 115 kilograma i debela dva metra visine – pravi Srbin. Može biti, iako nema baš mnogo Srba tog gabarita. Nevolja s „pravim”, u Dodiku oličenim Srbima je u tome što su prevrtljivi i spremni na svakakve laži. Kad je Karadžić otjeran sa političke scene, Dodik je mrtvom vuku počeo mjeriti rep. Pored ostalog, javno ga je optuživao da je iz banke uzeo desetine miliona dolara i pobjegao. I dok se prerušeni psihijatar, pjesnik i haški optuženik, transformisan u iscjelitelja, doktora Dabića, tobože skrivao po Beogradu, ni od koga uznemiravan, Dodik je osjetio da bi upravo on mogao biti američki favorit među bosanskim Srbima. Ubrzo se počeo penjati ljestvicama koje mu je pružila Madeleine Albright. Danas je on kamen o vratu Bosne i Hercegovine, nepremostiva prepreka američkim pokušajima da u ovoj zemlji pokrene najnužnije reforme i liše je statusa „crne rupe” Evrope. Nekadašnji miljenik gospođe Albright se jako dobro osjeća u ulozi rušitelja vlastite države, ponajviše zahvaljujući podmukloj politici Borisa Tadića, koji papagajski ponavlja otrcanu frazu da Srbija poštuje suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, a istovremeno, baš kao i Vojislav Koštunica, Republiku Srpsku doživljava kao srpski ratni plijen, kompenzaciju – kad za to „dođe vrijeme” – za izgubljeno Kosovo.
Eto zašto je Čedomir Jovanović zabrinut za budućnost Srbije. „Moja zemlja je zatrovana nacionalizmom”, kaže nekadašnji bliski saradnik ubijenog premijera Zorana Đinđića. A upravo je to ono što prija Dodikovom uhu. Kakvo je stanje duha s druge strane Drine, najbolje svjedoči cinizam s kojim je Politika izvijestila o njihovoj TV debati. Vodeći srbijanski dnevnik ovako je, na prvoj strani, najavio izvještaj o „događaju dana” u regionu: „Dodik: Nikad neću priznati da je u Srebrenici počinjen genocid” – „Jovanović: Vaša politika vas je dovela do rata sa Andželinom Džoli”. Dakle, sav, i najveći grijeh Dodikove politike sastoji se u tome što je ona „dovela do rata” sa Andželinom Džoli?! Pripisivanje „historijskih zasluga” Radovanu Karadžiću, relativizacija srpskih ratnih zločina, odbijanje da se priznaju presude Haškog tribunala, permanentna prijetnja otcjepljenjem i izricanje smrtne presude vlastitoj državi, sve su to sporedni, dapače nikakvi grijesi u odnosu na „rat sa Andželinom Džoli”?! Pomenuta najava ne samo što predstavlja gebelsovski falsifikat ovog događaja već inače obrazovanog i inteligentnog Jovanovića čini glupim. Takav cinizam nije zabilježen na stranicama ovog lista još od njegove čuvene rubrike „Odjeci i reagovanja”.
Lako je u takvom, nacionalizmom zatrovanom miljeu negirati genocid u Srebrenici. Što reče jedan beogradski aforista: „Malo je reći da se gnušamo naših ratnih zločina. Mi za njih nećemo ni da čujemo”. U toku je perfidna, ali providna promjena političkog odnosa prema Karadžiću, Krajišniku i drugim tvorcima Republike Srpske. Prema do nedavno važećoj verziji, ona je stvorena voljom srpskog naroda. Sada se, međutim, tvrdi da su njeni utemeljitelji „ljudi koji su imali viziju” i u kojima je „narod prepoznao svoje vođe”. Zaključak je nedvosmislen: Republika Srpska je država, a Radovan Karadžić vizionar. Oko toga postoji neupitna saglasnost Dodika i lidera SDS-a Mladena Bosića. Treći čovjek, general Ratko Mladić, još se zvanično ne pominje u tom kontekstu, ali je indikativno da se, kako su javili neki mediji, njegov sin prije dva dana iznenada obreo u Banjaluci, gdje se „u najvećoj tajnosti” sastao sa predsjednikom Dodikom. Valja pružiti ruku zlikovcima kad im je najteže, a troškove će ionako platiti poreski obveznici. A Karadžić i Mladić, bude li pravde, ionako nikada neće izaći živi sa robije, koliko god Dodik za njima lio krokodilske suze.
Čedomir Jovanović se nije sjetio, njegova služba mu to očito nije pripremila, da Dodika podsjeti na zasjedanje Skupštine srpskog naroda u BiH, održano 12. maja 1992. u Banjaluci, kad je donesena famozna odluka o strateškim ciljevima Karadžićevih Srba. Prvi od šest ciljeva odnosio se na „razgraničenje od druge dvije nacionalne zajednice”. General Mladić je na to reagovao riječima: „Ja ne znam kako će gospodin Karadžić i gospodin Krajišnik objasniti ovo svijetu. Ljudi, to bi bio genocid.” Kao da je slutio da će mu ruke biti krvave do lakata. Ali, mržnja prema Bošnjacima i Hrvatima, epska zatucanost i lična svirepost bili su jači od svega.
(depoba)