Kada bi u svom djelovanju napravio propust, Allah, dž.š., bi te objavom upozorio, ili pak ukorio. Od upozorenja nisi nikada bježao niti si se ukora stidio. U suri Abese, Allah, dž.š., te je ukorio samo zbog toga što si na trenutak zanemario slijepog roba Abdullah ibn Ummi Mektuma, a posvetio pažnju mekkanskim prvacima.
U suri Al-Ahzab, Svevišnji kaže:
“Vjerovjesnik treba da bude preči vjernicima nego oni sami sebi, a žene njegove su kao majke njihove.” (Al-Ahzab, 6)
Ovo je Allahova konstatacija u vezi s kojom vjernik nema nikakvih dilema. On je prihvata, a slijedeći svoga Poslanika, uvjerava se da su riječi Rabba nepobitna istina. Neznalice, nemarni, kafiri i munafici će kazati: “Možemo razumjeti da mnogo volite Muhammeda, ali ne možemo shvatiti da ga volite kao sami sebe, a van svake pameti je da ga volite još više”. Mi im odgovaramo, nama je žao što vi niste okusili tu slast, još više žao što ne pokazujete želju za takvom ljepotom. No, ako to dosad niste osjetili, poslušajte naše odgovore na pitanje zašto volimo Resulullaha više negoli sami sebe.
Sve poslanike i vjerovjesnike je krasilo svojstvo emaneta – povjerenja. Nuh, Hud, Salih, Lut i Šuajb su govorili svome narodu:
“Ja sam vaš, sigurno poslanik pouzdani, zato se bojte Allaha i budite poslušni meni!” (Aš-Šuara, 107-108)
Istu poruku je odaslao i Muhammed, a.s. No, za razliku od prethodnih poslanika, Muhammeda, a.s., je cijela Mekka prozvala El-Emin – povjerljivi. Ovaj epitet je došao s određenim članom što se odnosilo samo na Resulullaha i nikoga više do Kijametskog dana. Mušrici mu taj nadimak ne dokidaju ni onda kada se radilo o njegovoj glavi. Vrhunac tog emaneta Allahov Poslanik pokazuje prilikom Hidžre, kada ostavlja Aliju, r.a., u svojoj postelji kao varku za mušrike, i da im vrati stvari od vrijednosti koje su mu bile povjerene na čuvanje. Obistinila se dova Ibrahima, a.s., kada je molio Allaha, dž.š.:
“Gospodaru moj, učini ovo mjesto sigurnim gradom.” (Al-Baqara, 126)
Volimo te Allahov Poslaniče i zbog toga što je tvoj dolazak nekoliko stoljeća prije tvog rođenja nagovijestio Ibrahim, a.s. Najavio te je kao muallima koji će ljudski rod podučiti Knjizi i mudrosti te očistiti srca svojih sljedbenika od svih natruha širka. Svevišnji kaže:
“Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih koji će im ajete tvoje kazivati i knjizi i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si uistinu silan i mudar.” (Al-Baqara, 129)
Isa, a.s., je također najavio tvoj dolazak kao radosnu vijest koju će ljudski rod iščekivati više od pet i pol stoljeća. On je svoj narod izvijestio o tom časnom i lijepom imenu kao i to kako će se njegovi suplemenici ponijeti prema ukazanoj časti i milosti Allaha, dž.š. Uzvišeni kaže:
“A kada Isa, sin Merjemin, reče: “O sinovi Israilovi, ja sam Allahov poslanik da vam potvrdim prije mene objavljani Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed, koji će poslije mene doći, ” i kada im je on donio jasne dokaze, oni rekoše: “Ovo je prava vradžbina.” (As-Saff, 6)
Volimo te Allahov Poslaniče, jer si bio Kur’an koji govori, Kur’an koji misli, Kur’an koji radi, Kur’an koji se bori, Kur’an koji prašta itd. Kada bi u svom djelovanju napravio propust, Allah, dž.š., bi te objavom upozorio, ili pak ukorio. Od upozorenja nisi nikada bježao niti si se ukora stidio. U suri Abese, Allah, dž.š., te je ukorio samo zbog toga što si na trenutak zanemario slijepog roba Abdullah ibn Ummi Mektuma, a posvetio pažnju mekkanskim prvacima. Nakon što je objavljena spomenuta sura, kad god bi poslanik sreo Abdullaha, prvi bi ga selamio i pitao: “Kako si, o ti zbog koga me Allah ukorio!?”. Bio mu je neko vrijeme i muezzin, što je, svakako, bila iznimna čast. Allahov Resul ga je jednom prilikom ostavio kao svog zamjenika, dok je bio odsutan iz Medine. Upitajmo gospodu historičare da li su to zabilježili bar kod jednog predsjednika države u povijesti. Mada živimo u 21. stoljeću, slijepci se tretiraju kao hendikepirane osobe. Naši današnji predstavnici vlasti, ne samo da nemaju snage da uposle borce, nego neće ni da kažu međunarodnoj zajednici da nisu zadovoljni što ih ta ista zajednica želi da protjera iz zemlje za koju su se borili i krvarili.
Allahov Poslanik je bio i izuzetno precizan i odgovoran u očuvanju autentičnosti Kur’ana. Nije nikada zanemario, ne suru, ajet i riječ, nego nijedan harf. Svima nam je poznato šta se desilo sa prijašnjim objavama. Milostivi u Kur’anu kaže:
“A da je on o Nama kakve riječi iznosio, Mi bismo ga za desnu ruku uhvatili, a onda mu žilu kucavicu presjekli i niko ga između vas ne bi mogao od toga odbraniti.” (Al-Haqqa, 44-47)
Volimo te Allahov Poslaniče i zbog toga što je život svakog sahabije, sahabijke i saborca za tebe bio vredniji od tvog vlastitog. Ti nisi znao za pozadinu, nego si uvijek bio u prvim bojnim redovima. Jednom prilikom su ashabi upitali Aliju, r.a., o tome ko je najhrabriji borac. On je odgovorio: “Kada bi nam najteže bilo u borbi, mi smo se sklanjali iza leđa Allahovog Poslanika.”
U Bici na Hunejnu većina ashaba se razbježala dok je Resul s nekolicinom ostao na bojnom polju. Nadalje, prilikom Hidžre, Allahov Poslanik šalje sve one koji su bili sposobni za Hidžru, a u Mekki ostaje on sa Ebu-Bekrom i Alijom r.a., što je doista presedan u historiji ljudskog roda.
Volimo te Allahov Poslaniče zbog toga što si mogao, uz dozvolu Rabba, da preodgojiš čovjeka koji se bio svim svojim bićem predao grijehu, za svega nekoliko trenutaka. To danas ne može da učini cio Zapad sa vrhunskom tehnologijom, stručnjacima svih profila, armijom i policijom. Upravo zbog toga mu’mini svoja lica ne okreću ni prema Istoku ni prema Zapadu, već Gospodaru Istoka i Zapada, a za uzor uzimaju svog poslanika, Muhammeda, a.s.
Ilustacije radi, evo dva primjera:
1. Jednom prilikom Allahovom Poslaniku dolazi neki mladić i kaže: “Allahov Poslaniče, dozvoli mi da učinim blud.” To je silno rasrdilo ashabe tako da su čekali samo mig Poslanikov da ga izbace iz džamije. Tražio je taj mladić od Resula da zapliva morem zinaluka i razvrata iz koga ne može nikako isplivati. U tom trenutku ashabi nisu mogli shvatiti dvoje: 1. nisu mogli pojmiti da se radi o teškom bolesniku i 2. nisu mogli razumjeti da je došao najboljem ljekaru svih vremena.
Zbog toga Allahov Poslanik naređuje ashabima da se udalje od njega, a on mu prilazi svojom dušom i srcem. Ne kori ga niti osuđuje, već mu postavlja nekoliko pitanja: “Da li bi želio da se to desi tvojom majci, tvojoj sestri, tvojoj kćeri, tvojoj tetki itd.” Na sva ta pitanja mladić je odgovorio: “Ne dao Allah, Allahov Poslaniče.” Allahov Poslanik mu se tada obraća sljedećim riječima: “To je nečija majka, sestra i tetka.” Mladić je shvatio da je u zabludi, ali to nije bilo dovoljno, nego mu je trebalo propisati odgovarajuću terapiju. Resulullah ga lijevom rukom grli, a desnom, kako kaže čuveni hatib i daija šejh Abdulhamid Kišk – Allah mu se smilovao – vadi tri injekcije koje će dati svome bolesniku u ime Allaha. Nakon što mu je stavio svoju mubarek desnicu na srce, dao mu je prvo injekciju koja se zvala: “Gospodaru, očisti njegovo srce!” Druga se zvala: “Očisti njegov stidni dio tijela!”, dok se treća zvala: “Oprosti mu grijehe!”. O tome da li je terapija bila uspješna, pitajmo pacijenta, jer je to praksa od pamtivijeka. Taj mladić je za recept Allahovog Poslanika kazao: “Od tog trenutka moja odbojnost spram bluda bila je kudikamo veća i jača od ljubavi koju sam osjećao prema tome kada sam došao Poslaniku.” Ta terapija ga je pratila cijeli život.
2. Jedan dan je pored džamije Allahovog Poslanika prolazio ogrezli kradljivac. U trenutku je pomislio: “Kada sam zalazio svuda, da uđem i u džamiju”. Allahov Poslanik je tada komentarisao hadis: “Ko ostavi haram u ime Allaha, On će mu to nadoknaditi u halalu. Saslušao je taj ders i zaputio se svojo maloj, trošnoj kućici. To veče, poslije jacije, krenuo je u krađu. U velikoj daljini je ugledao svjetlo i krenuo ka njemu. Kada se približio, ugledao je novu, veleljepnu kuću. Pokušao je da u nju uđe i, na njegovo iznenađenje, kuća je bila otključana. Ušao je u prvu sobu gdje je našao zlatnike i srebrenjake. Posegao je rukom za njima, ali iza leđa kao da je čuo riječi Resula: “Ko ostavi haram u ime Allaha, On će mu to nadoknaditi u halalu.” Povukao je ruku i zaputio se u drugu sobu. Tamo je našao lijepu, skupocjenu, mušku odjeću. Poželio je da je uzme kako bi se čestito obukao, ali je ponovo čuo isti glas. Odustao je ponovo od svoje nakane, te je krenuo u treću sobu. U njoj je našao lijepu i mladu ženu kako spava. Pomislio je da joj priđe i učini haram, ali je i treći put čuo: “Ko ostavi haram u ime Allaha, On će mu to nadoknaditi u halalu.” Prvi put je bio u prilici da bira raznolike i izazovne harame, ali je od svih odustao. Ujutro je ponovo pohrlio u džamiju Allahovog Poslanika. Ušao je i sjeo u jedan ugao džamije da bi brzo potom ušla ona žena u čijoj je kući on sinoć bio. Prišla je Allahovom Poslaniku i kazala: “Allahov Poslaniče! Meni je skoro muž umro, a sinoć mi je dolazio kradljivac, pretražio cijelu kuću, ali nije ništa uzeo. Rješavaj moj problem jer ja više ne smijem biti sama!” Allahov Poslanik je pozvao tog kradljivca koji nije bio oženjen, te ih je vjenčao. Niko nije bio sretniji od njega. Dok je napuštao džamiju Allahovog Poslanika, suze su umivale njegovo lice. Za svega nekoliko sati, uvjerio se da je Allahov Poslanik neprikosnovena istina i da govori samo istinu. Odustao je od zlatnika i srebrenjaka u ime Allaha. Odustao je od lijepe odjeće, a sačuvao je čast još ljepše žene. Nakon što ih je Allahov Poslanik vjenčao, sve mu je to pripalo, ali uz Allahovu pomoć, s halalom.
Zbog toga svim svojim bićem tvrdimo da si nam, o Poslaniče, preči od nas samih!
Piše: hfz. Mustafa Efendić
Izvor: Novi Horizonti
Preuzeto sa: Džemata Oberhauzen