5. POGLAVLJE: Izbor

Izbor

U ovom je poglavlju izbor tekstova koji na široj razini zahvataju fenomene obnove boljševizma i policijske države, odnosno slučajeve izmišljanja tzv. islamskog terorizma.Teror „antiterorizma” je sa dolaskom SDP-Alijanse na vlast postao dominantna crta političke atmosfere, u kojoj je novi establišment demokratizaciju razumio kao izjednačavanjekrivice ili progon žrtve. Otud poglavlje otvaramo tekstovima od prije 11. septembra, iz kojih je moguće razumjeti ideološku spremnost SDP-Alijanse da svoje komplekse identiteta i niže vrijednosti kompenzira iracionalnim progonom svojih glasača, dakle, Bošnjaka.

Za samo sedam-osam godina pređen je ogroman put od iživljavanja nad bošnjačkim i muslimanskim svetinjama, preko montiranih procesa, progona nevinih ljudi, pa čak i kulturne baštine, pa do bestidnog, transparentnog podsticanja islamofobijske hajke od stranedržavne obavještajne službe i međunarodnih instanci.

La bandiera prasetin
Da li će SDP umjeti mirno podnijeti pobjedu?

U lukavačkim selima Dobošnica i Turija, gdje živi stopostotni bošnjački živalj, pobjeda SDP-a je proslavljena “okretanjem prasadi”. Okupljeni SDP-ovci su odanost ideji izrazili manifestacijom konzumiranja svinjskog mesa. Riječ je o ljudima koji su odrasli u seoskim muslimanskim porodicama, tako da je jedan broj njih premijerno probao “zabranjenomeso”. Priča podsjeća na kaubojske romane, kad Zagor Te Nej, da bi zadobio povjerenje indijanaca, mora kušati mozak živog skalpiranog majmuna. Tako su eto ovi Bošnjaci dovedeni u situaciju da lojalnost novoj vlasti potvrđuju prasećom legitimacijom.

Nesretno prase se našlo u ulozi portparola SDP-a, jer jer mu je namijenjeno da sa ražnja uputi poruku muslimanskim vijernicima ovih bošnjačkih sela da su nastupile demokratske promjene, one na koje pozivaju i SDP i OSCE. Dakako, riječ je o nakaradluku naših provincijalnih mentaliteta, koji ne biraju načine da se naslade crkavanjem komšijinekrave. Kao što su gladijatori u predhistorijsko vrijeme poraženima odsijecali testise,kod nas se, u ovo pretpolitičko vrijeme, poraženima negira pravo na suverenitet duše.Postoji li razlika između instaliranja moćnih koncertnih razglasa na munarama džamija, čime se maltretiraju “otpadnici”, i ovog pečenja prasadi, čime se vuku za nos sela koja su odvajkada, i prije SDA, držala do muslimanske tradicije i običaja? U našoj političkoj prašumi čak su i opšti pojmovi rasparčani na ideološke različitosti.

Kao što SDA antifašizam poistovjećuje s komunizmom, tako i SDP zazire od bošnjačke kulturne tradicije. Kao što SDA prezire Hasana Kikića, tako SDP prezire Ahmeda Muradbegovića. Amabaš sve može postati fudbalskom loptom. Dovoljno je da se jedni vežu za određeni pojam, drugi će istog časa zauzeti poziciju antipoda. Ta bahanalija od ideologiziranog mesojedstva čini se kao paradigma ovih razlika. Vjerski običaj Bošnjaka-muslimana našao se ni kriv ni dužan u mlinu euforije, koja ne bi smjela da bošnjačku tradiciju dovodi na giljotinu ideoloških animoziteta. SDA će biti i proći, kao i SKJ, a islamski običaji u Bošnjaka će nadživjeti sve te mjesečeve mijene. Pomenuti krkanluk ugrožava demokratske promjene, jer će se do jeseni učvrstiti i proširiti ili pak rasuti aktuelno bošnjačko povjerenje u SDP. Ova futurotvorna stranka se deklarirala protiv revanšizma, a za toleranciju, što uistinu lijepo zvuči. No, u Dobošnici i Turiji prasad nisu okretali oficijelni glasnogovornici SDP-a. Činili su to mještani, novopečeni SDP-ovci, oni što su od preliminarnih rezultata do danas izazvali više tuča nego za cijelu godinu. Inkvizitorska proslava pobjede dovela je ova sela do ivice potezanja oružja. Tamošnji Bošnjaci kojima je politika sporedna stvar, kao i oni iz SDA, mogu otrpiti i uvažiti pobjedu SDP-a, ali ne i blasfemiju svojih svetinja.

Navijačima iz SDP-a je, s druge strane, malo što su demokratski potukli SDA-ovce; oni sada žele da vide njihovu poniženost, koja je najočitija kad se gazi po uzvišenim pejsažima identiteta. Da se radi samo o inadžiluku čovjek bi mogao i zatvoriti jedno oko; ali na rafalnom udaru su se našle bošnjačke svetosti, i ljudi kojima se ne smije otimati pravo da drže do svog dostojanstva, satkanog od višestoljetne tradicije. Hajduci iz SDP-a da nas legitimiziraju SDA-ovsku platformu za jesenje izbore. Ovi opasni crveni momci nisumogli učiniti bolju uslugu SDA-u nego da kroz bošnjačka sela poput pobjedničkog barjaka pronesu prasad, raspale ražanj i odašalju poruku o karakteru promjena. SDA ništa drugo i ne priča osim da će SDP, ako dođe na vlast, zatvarati džamije, zabranjivati vjerui sl. Čak se ni u SDA nisu dosjetili takvog prasećeg argumenta kakav im je ponuđen iz oklevetanog tabora.

Sve ovo se događa, valja reći, u selima koja su u toku rata, u odnosu na užu tuzlansku regiju, podnijela najteže žrtve. U akciji spajanja srpskih snaga iz Smoluće sa Ozrenom, 26. VIII 1992., preko Dobošnice je protutnjao genocidni stampedo, kada je u dva dana ubijeno 108 ljudi. Oko 30 civila, staraca, žena i djece, zaklano je sjekirama. Popaljene su i minirane kuće. Do kraja rata stradalo je 200 ljudi. Pijansko spominjanje šehida u kontekstu ideološkog obračuna sa SDA ima značenje totalnog odsustva pameti, morala i samopoštovanja.

Politika je, dakako, samo sredstvo. To što u pozadini tog mentalnog sklopa stoje socijalne i ine frustracije ne opravdava komotnost SDP-a da svoje ime i kredibilitet prepusti haharima svake vrste, koji su do jučer, samo u obrnutom smijeru, gazili neke druge svetinje.
„Oslobođenje”, 25. IV 2000.

Selam na ražnju
Zar vlast u Maglaju nema šta raditi osim
zabranjivati tradicionalne
pozdrave?

“Visoki dužnosnici i dio medijske logistike SDA su nakon propasti projekta ‘Lukavačko prase’ otpočeli novu fazu kampanje laži i obmane protiv SDPBiH” – kaže se na početku saopćenja za javnost SDP Maglaj izdatog u povodu reakcija na zabranu upotrebe selama u javnom govoru od strane Općinskog vijeća Maglaj.

Krajem aprila objavljeno je saopćenje SDP Lukavac u kome se kaže: “Imamo saznanja da je to slavlje (okretanje prasića na ražnju u bošnjačkim selima, op.a.) u nekim slučajevima bilo neprimjereno, provokativno, pa čak i da je bilo vrijeđanja vjerskih osjećanjagrađana. Takva ponašanja oštro osuđujemo”.

Slijedom logike ispada da je SDP Lukavac “dio medijske logistike SDA”, a da su u prvoj fazi “kampanje laži i obmane” sudjelovali gruntovno antinacionalistički listovi “Oslobođenje” i “Dani”, koji su pisali o slučaju neprimjerene proslave pobjede SDP. Sve njih SDP Maglaj naziva “sljedbenicima Gebelsovog načela”, a eto upravo se uvjerismo u plitkost te neistine s početka teksta. “Dani” su u posljednjem “barometru” kao katastrofalan potez ocijenili “Rezoluciju OV Maglaj o korištenju obilježja i upotrebi pozdrava”. “Dani” zaključuju da “SDA nije mogla dobiti bolji argument za optužbe o neprevladanom boljševizmu Lagumdžijinihsocijaldemokrata”.

Ovaj slučaj otvara dva nova momenta u političkoj svakodnevnici. Prvo, SDP pokazuje slabost spram imperativa da do jesenjih izbora afirmira zdrav odnos prema biračkom tijelu, koje valja i sačuvati i proširiti; drugo, antinacionalistički mediji pokazuju spremnost da konstruktivnom kritikom utiču na jačanje demokratske alternative. Paranoidna reakcija SDP Maglaj pokazuje da odnos ovih pojava ne funkcionira na konstruktivnoj razini, jer ispada da su svi koji misle drukčije “medijska logistika SDA”.

Kako se moglo dogoditi da SDP-ovska vlast u Maglaju pored stotine životnih problema posegne za uređivanjem javnog ophođenja? Ako odgovor potražimo u bliskoj prošlosti, kada su nacionalne stranke preuzimale vlast, uočit ćemo slične obrasce. Čak je i građanska Tuzla, na talasu servilnosti prema SDA, doživjela uklanjanje brojnih antifašističkih obilježja, naziva ulica, škola, ustanova. Danas se podobnost mjeri drugim čistkama.Prostodušna svijest armije genetskih poltrona, koje je stvarala podanička povijest, ovih se mjeseci seli u bolje sutra. Valjda dokazati odanost novoj vlasti, bez obzira koliko te akrobacije zvučale šizofreno. Samo prije nekoliko godina smo živjeli pod pov. Instrukcijom “da se što manje upotrebljava broj tri”, a već se danas, samo u obrnutom značenju,ideološka validnost mjeri prasetinom i selamom. Nezreli politički identiteti funkcioniraju na toj površinskoj razini, gdje jal crvena jal zelena kravata imaju veću težinu od suštine stvari. “Gospodo rudari Muslimani, od danas pa ubuduće taj prljavi i teški posao raditće Srbi i Hrvati, a vi ćete se šetkati i naređivati” – bila je životna izjava predsjednika SDA Tuzle koji je potom dogurao do ministra zdravstva. Između te stupidarije i Rezolucije OVMaglaj o pozdravljanju – nema bitne razlike. I jedna i druga groteska nastale su s ciljem dodvoravanja ideološkoj centrali, koja obično nema srca da vrati i osudi taj ekstremno vijeran poklon. Biće da je iz tog karakternog sklopa potekla ideja maglajskih revolucionarada progonom selama označe demokratske promjene. Nije riječ o pravilu, već o izuzetku,jer ni jedna druga SDP-ovska vlast nije došla na tako umnu ideju. Tu se otvara pitanjefunkcioniranja infrastrukture SDP-a, čija hijerarhija već drugi put guta autogolove. Nije dobro da centrala SDP-a ne zna za štetnu namjeru svoje općinske organizacije, a pogotovo je bedasto da preko te blamaže pređe kao da se nije ni dogodila. Tim prije što se ovakvi propusti mjere konkretnim gubicima biračkog tijela.

Javnost će očito biti kritički otvorena prema političkoj opciji od koje se očekuje demokratsko ponašanje, a ne kopiranje totalitarnih obrazaca. Ne postoji razlog zbog kojeg bi se SDP-u tolerirali propusti, jer javnosti ne trebaju formalne promjene. Od SDP-a ne samo da se očekuje da ne čini greške idolatrijske naravi, već i da podrži konstruktivan kritički sud o sebi. SDP Lukavca nije ništa izgubio time što se ogradio od “neprimjerenog slavlja koje vrijeđa vjerska osjećanja građana”.

Vrh SDP-a očito nema snage da kaže da je maglajska Rezolucija primjer pogrešnog i štetnog shvaćanja demokratskih promjena. To unutarstranačko poltronstvo momentalnogodi, ali dugoročno škodi. Tek distanciranjem od Rezolucije o selamu, i iniciranjem njenog ukidanja, SDP ima šansu da drugi autogol pretvori u svoj poen, te da spriječi eventualne buduće izljeve gluposti i naopakog doživljavanja socijaldemokratske i multietničkeplatforme.
„Oslobođenje”, 27. VI 2000.

Sataniziranje mudžahedina

Građansko pravo mudžahidina je da imaju slobodu vjeroispovijesti,
zbora i dogovora, u okvirima koji ne narušavaju prava i
slobode drugih. Oni ta prava u ovom društvu nemaju!¨

Multikulturni listovi pod ideološkom kontrolom lidera budućnosti posljednjih su dana krenuli u akciju spašavanja ravnogorskih četnika. Sprovodeći dejtonsko sveto pismo, psalm o poistovjećivanju krvnika i žrtve (VXCCC-IIX), ovi plaćenici su teme o četništvuzamijenili paranoičnim temama o mudžahedinima i vehabijama. Cilj je proizvesti utisak da su vehabije najveća prijetnja miru u BiH. Kad se izbezumljena javnost ubijedida su mudžahedini paradigma ekstremizma u BiH, i to uvoznog, onda će nam četnici i ustaše doći kao domaće životinje, kao dio kulturne i političke baštine. I onako su već podzaštitom države.

Strateško poganjenje bh. patriotske svijesti rezultiralo je svikavanjem na okupirane č&u dijelove BiH. Postalo nam je normalno da bh. država živi na jedva 24 odsto svoje teritorije. Tu se uzgajaju s&h ljudska prava, dok se bošnjačka izvoze na doradu u kamenolome RS i batinolome HB, pa odatle u prekookeanske nedođije. Bosne nestaje isključivo zbog ustavne legalizacije fašizma, oličenog u nacističkom apartheidu bh. Srba i hb.Hrvata. Taj apartheid vlada na 76 odsto bh. teritorije; imanentno je zatočen za različitost, za antifašizam i multikulturalnost, a time i za državu BiH. Taj apartheid je u većini!!!Nasilje nad bošnjačkim povratnicima je prirodan rezultat ustavne legalizacije genocidnihideologija. …I onda vam se pojave slinavi plaćenici da uzroke nestabilnosti BiH tumačeprisustvom mudžahedina!

Ugursuzluk Bosanskih Muslimana u posljednjoj deceniji mjeri se umijećem služenja svojim dušmanima. Kad je Karadžiću to najviše trebalo, Alija je držao mitinge po Foči i Kladuši i najavljivao da će se muslimani toliko namnožiti da će Srbi i Hrvati uskoro biti manjina. Alijina tužna historijska sudbina sva je određena ovakvim stvarima. U njegovom stilu i vehabijska braća su se nekoliko puta uslikala po mjeri antibosanske propagande. Posljednji put, priredivši jalove proteste u povodu banjalučkih događaja, koji su spika protumačeni kao, tobejarabi, revanšizam. Među njima je mnogo načitanih i pametnih ljudi i pravo je čudo kako si dozvole ovakve greške u koracima.

Međutim, prvo valja napraviti ogromnu razliku između tih nekoliko mirnih, neincidentnih javnih protesta vehabijske braće, i nacističkog divljarenja četnika i ustaša. Potom, treba napraviti ogromnu razliku između višegodišnjeg medijskog i političkog sataniziranja vehabijske braće, i činjenice da ovi ljudi dosad nisu nikome naudili: nisu nikog kamenovali,nisu nikog pretukli, nisu nikog ubili… Njihovo je građansko pravo da imaju slobodu vjeroispovijesti, zbora i dogovora, u okvirima koji ne narušavaju prava i slobodedrugih. Oni ta prava u ovom društvu nemaju! Oni su unaprijed osuđeni da budu protutežas&h ekstremizmu.

Naše najstarije novine su neki dan posvetile pola stranice nekakvom anonimnom pismu u kome tobože roditelji djece iz Studentskog doma u Nedžarićima saopćavaju da tamo – pod maskom običnih vjernika postoji grupa ekstremista, sumnjivih i mutnih tipova, koji sebe nazivaju vehabijama i vrbuju našu naivnu djecu u svoje redove. – Uspjeli su u svoje redove uvući studente koji nikada nisu išli u džamiju, pa se bojimo da to ne ode u neku dalju fazu fanatizma i ekstremizma. Anonimni roditelji od upravnika traže da se – glavnim akterima zabrani takav vid strateškog djelovanja. Prvi je problem što jedna ozbiljna novina tretira providno anonimno pismo. Drugi je problem što je sadržaj tog pisma do te mjere glupav, da ga ni komunizam ne bi svario. Van svake pameti je, uopće, komentiratitu šizofreniju.

Naša druga državotvorna novina se konektirala na stvaranje dževe oko mudžahedina.U Bočinji je dramatično, po potrebi. Odatle je nekakav Ljubo Ćurković, lider povratnika,poručio da će – sve srpske porodice ponovo iseliti ako se ne isele mudžahedini. On tvrdida – mudžahedini ugrožavaju sigurnost onih koji su se vratili, pa postavlja ultimatum: -Zajednički život Srba sa mudžahedinima je moguć samo ukoliko oni promijene način života!To je isto kao kad bi bošnjački povratnici u Foču, ako ih ima, kazali da je život saSrbima moguć samo ako Srbi prestanu objedovat krmetinu; i ako konačno počnu i žive imrtve sunetiti. U protivnom, jel, Srbi treba da se isele iz Foče. I sad zamislite neku novinu u RS koja bi objavila ovakvu glupost. To može samo ovdje, u ovoj moralnoj i patriotskoj vukojebini, gdje svakovrsni kretenluci žive na pijedestalu mogućeg. Taj Ljubo Ćurković bi svijetla obraza prekrajao vjerske običaje. Hajde što je on mahnit, ali ovdašnje novine taj apartheidski ultimatum časno prenose kao relevantan faktor stanja u Bočinji! Ne saznasmo ni kako to mudžahedini ugrožavaju sigurnost povratnika. Znano je zasad da su se pijani srpski povratnici iživljavali nad preostalim mudžahedinima u Bočinji, kad su, urlajući četničke pjesme, pečeno prase donijeli pred privatnu kuću u kojoj je klanjan džuma namaz. Mora da su im instruktori bili iz lukavačkog SDP-a. Da su se mudžahedini drznuli da zaštite svoja vjerska prava, sva bi se sila lafinaške multikulture sručila na njih.Njihovo pravo je da nemaju prava.

U proganjanju mudžahedina najgrlatiji su oni što su sami sebe proglasili lučonošama otvorenog civilnog društva, multikulture, tolerancije… Pa kako to, majka mu stara! Valjda i za mudžahedine ima mjesta u tom otvorenom društvu? Ili, društvo nije otvoreno!Kakvo je to multi ako ne sadrži različitost? I pravo na različitost! Kakva je to tolerancijaako vam smetaju jehovini svjedoci, pankeri, derviši, ljevičari, protestanti, vehabije,anarhisti, rokeri, akšamlije ili navijači? Man‘te lafine! Sloboda otvorenog društva omeđena je granicama zakona. Ona se ruši proganjajem naših ustavnih prava na razlike. Između četnika i ustaša koji progone bošnjačke povratnike, i lažnih bh. demokrata koji progone mudžahedine – nema bitne razlike. Na odnosu prema mudžahedinima čita se kulturna, demokratska i humanistička zrelost našeg društva. Do dna je postalo jadno i providno braniti i pravdati s&h ekstremizam tim neodrživimsataniziranjem mudžahedina.
„Walter”, br. 26, 13. VI 2001.

 

Federalni radio proglasio Institut sevdaha terorističkom organizacijom

Multikulturni ekstremisti

Postoje li granice drskosti i morbidnosti medijskih agenata Munira Alibabića i Zlatka Lagumdžije? NE POSTOJE. Nema kraja toj patologiji koja se hrani izmišljanjem islamskog terorizma na svakom koraku. Samo bi izvitoperen um mogao osnivanje naučnoistraživačke ustanove Institut sevdaha dovesti u vezu sa – nacionalizmom, terorizmom i fašizmom. Nisu to učinili redovni medijski organi policijske države, Slobodna Bosna iOslobođenje; učinio je to Federalni radio, u emisiji Crno, bijelo, sivo, putem svoje uredniceDunje Jelovac, inače, dugogodišnje saradnice Senada Avdića.

Srbi i Hrvati kao bošnjački nacionalisti

Preko 1000 ljudi koji su bili prisutni na promociji Instituta sevdaha, Fondacije Omera Pobrića, 14. II 2003. u BKC-u, svjedoci su kulturnog i naučnog digniteta ove svečanosti. U uvodnim obraćanjima su Dr. Selma Ferović i Mr. Tamara Karača-Beljak, naše dvije najpoznatije naučnice iz oblasti sevdalinke, govorile o značaju osnivanja ove institucije.Potom je pročitano pismo člana Savjeta Instituta akademika Abdulaha Sidrana. Potom suveliki orkestar i hor Omera Pobrića izveli deset nepoznatih sevdalinki. To je sve. Federalni radio nije zabilježio ništa od svega ovoga. U najavi priloga u povodu osnivanja Instituta sevdaha rečeno je sljedeće: Govorimo o danas živim posljedicama duge i mračne historije zloupotrebe kulture u nacionalističke i svake druge nečiste političke ciljeve.

Dakle, profesorice Ferović i Karača-Beljak su bile tu da promoviraju nacionalističke ciljeve? Bezbeli je riječ o bošnjačkom nacionalizmu. Ali, sastav promotora, kao i članova Savjeta Instituta je multietnički! Kako Tamara Karača, Josip Pejaković, Gordana Topić, Gradimir Gojer i drugi nebošnjaci koji su se okupili oko Instituta sevdaha mogu biti u službi bošnjačkog nacionalizma?!! Svima njima autorica priloga poručuje: – Zahvalni smo im što su nam servirali gotovo idealan primjer na kojem možemo govoriti o svim prethodnim pokušajima upotrebe kulture od strane političara za tzv. više ciljeve – te sljedećom rečenicom vrijeđa i organizatore i publiku: – Potrudili su se da publiku čini socijalni sloj podoban za manipulaciju. Ovdje su izrečene grube neistine. Dogodila se svečanost koja nikakve veze nije imala sa politikom, izuzev u ambiciji autorice da vidi nešto čega nema.

Niko od govornika nije pomenuo ni jednu riječ koja bi konotirala političko značenje.Govorilo se o kulturi! Drugo, ulaz je bio slobodan, oglas je emitiran ne nekoliko rtv stanica, tako da niko nije mogao pozvati publiku čiji je socijalni sloj podoban za manipulaciju. Autorica nije navela ni jedan primjer te izmišljene manipulacije. Činjenica da se u publici našlo barem 50-tak sarajevskih univerzitetskih profesora, 20-tak književnika, te brojne javne ličnosti i viđeniji intelektualci, da je bila nazočna sarajevska čaršijska krema, svjedoči da se radi o svjesnom sataniziranju ovog kulturnog događaja.

Napose, Institut je namjerno osnovan na Valentinovo, koje je palo na treći dan Bajrama, tako da su svi govornici posebno isticali tu znakovitu koincidenciju koja svjedoči da se u sevdahu stapaju i multikulturalnost, i ljubav, i bošnjačko-muslimanski kulturološki otisak prsta. Pravi bi nacionalisti sigurno izbjegli osnivanje Instituta sevdaha
na Valentinovo, kao kršćanski praznik koji nema nikakve veze za islamskom tradicijom. U Bosni, pak, sve što se tiče kršćanske tradicije, prožima se i sa multikulturalnim bićembošnjačkog naroda.

Umjetnici sevdaha su u vezi sa terorizmom

U nastavku teksta moram govoriti u prvom licu. Autorica je iskasapila intervju sa mnom, kao sa jednim od promotora Instituta, i tendencioznim komentarima pokušala na silu dokazati da je riječ o nacionalističkom događaju. Rekao sam: Da bismo opstali mi se moramo brinuti o svojim vrijednostima, a sevdalinka je naša bosanskohercegovačka zajednička vrijednost. Dakle, iako sam potencirao sevdalinku kao multikulturalnu činjenicu,autorica zaključuje da je – Alispahić kao prioritet istakao osvješčivanje i to naravno nacionalno, bošnjačkog naroda i to ni manje ni više nego sevdalinkom.Na pitanje o političkim konotacijama u vezi sa Institutom sevdaha, rekao sam: To je stvar bolesti nekih medija da čisti kulturološki čin dovedu u vezu sa politikom. Dakle, iakosam bio decidan da je osnivanje Instituta sevdaha čisti kulturološki čin, autorica zaključuje
da je – Alispahić svjestan činjenice da ovakav jedan skup u našoj zemlji mora imati ipolitičke konotacije.

Bez obzira na moju decidiranost, autorica srlja dublje u povezivanje Instituta sevdaha i politike. Čak šta više ona umjetnike sevdaha povezuje sa – terorizmom! A evo i kako.Autorica kaže: No da je u cijeloj priči politika itekako prisutna govori i podatak da je grupa izvođača sevdaha potpisala peticiju za oslobađanje od optužbe svih procesuiranih za slučaj Pogorelica i time stekla krajnje negativan imidž u javnosti. Prvo, Institut sevdaha nema nikakveveze sa ovom peticijom, niti je Pogorelicu ili peticiju iko pomenuo, niti su na promociji Instituta nastupili Beba Selimović, Ljubica Berak, Meho Puzić i većina onih koji su potpisali peticiju za Pogorelicu. Drugo, tvrdnja o krajnje negativnom imidžu u javnosti je stvar ličnog mišljenja autorice, a ne objektivnosti Federalnog radija. Potom autorica govori o sarajevskim demonstracijama protiv rata u Iraku i zaključuje da su tamo – bili umjetnici i intelektualci koji nisu učinili ništa zbog čega bi ih se dovodilo u vezu sa terorizmom i zbog toga još uvijek uživaju povjerenje javnosti. Slijedom logike,potpisnici peticije za Pogorelicu su – u vezi sa terorizmom, pa ne uživaju povjerenje javnosti.

Opet, kakve to veze ima sa Institutom sevdaha!? Kao biber po pilavu u prilogu slijedi izjava bivšeg boksera i sadašnjeg profesora književnosti Envera Kazaza. Kazaz kaže: Univerzitetski profesori, Akademija nauka i sva intelektualnabulumenta vrlo dobro radi na instaliranju novog fašizma u Bosni i Hercegovini.Autorica je konačno dobila što je tražila: Institut sevdaha je instaliranje novog fašizma.Prethodno je već, ona sama, Institutu sevdaha nalijepila etikete nacionalizma iterorizma.Ako je briga o sevdalinci fašizam i terorizam, onda su četnici i ustaše tek violinisti kojikamom sviraju na ljudskim vratovima.
„Walter”, br. 46, 6. III 2002.

Fijuljanina treba braniti u Pogorelici

Međunarodne vojne snage se na prostoru ex-Jugoslavije sve više ponašaju kao bahati okupatori, a sve manje kao mirovna misija. Sjećate se da je na Kosovu jedan vojnik KFOR-a silovao i ubio Albanku. Nedavno su četvorica pijanih američkih vojnika usred Zagreba razrušila «zid plača», sagrađen od cigli na kojima su familije ispisale imena nestalih bojovnika; hrvatska javnost zagovara otkazivanje gostoprimstva. U ovom pogledu, mi smo najveće žrtve. Američki vojnici ne prosipaju silu ni kod četničkih, ni kod ustaških terorista, već nad bošnjačkim civilima. Sjećate li se šta se dogodilo prije nešto više od godinu dana u Radovlju kod Visokog? SFOR je navodno ganjao teroriste na aerodromu, a zapravo na udaru vojnog prepada, hapšenja, ispitivanja, pretresanja, pred uperenim američkimpuškama, našli su se bošnjački civili, vjernici, starci, žene i djeca!

Gusari, kauboji, insekti

U posljednjih godinu dana bilo je više slučajeva koji svjedoče da je SFOR sve manje mirovna, a sve više antiislamska misija. Umjesto da se obračunavaju sa živim terorizmom, sa četničkim i ustaškim teroristima koji kontinuirano narušavaju mirovni sporazum, koji na bošnjačke povratnike bacaju bombe, a u RS je terorizam svakodnevna pojava, dakle genocidni rat, SFOR se obrušava na bošnjačke civile. Ako je Sabahudin Fijuljanin uistinu nešto skrivio, ako postoje dokazi da je planirao neki teroristički napad, ja ću biti prvi za to da se taj čovjek krivično procesuira. Ali, mi to ne možemo znati, samim tim što je Fijuljanin van dometa našeg pravnog sistema, dakle, suvereniteta. Naš građanin je kidnapovan u našoj zemlji, od snaga koje hajdučki ne priznaju zakone naše zemlje. AkoSFOR ne priznaje pravo bh. države da štiti ili krivčno goni svoje građane, onda ne samo da ne priznaje bh. državu, već ne priznaje ni naše građanske živote, kao nešto što pripada bh. državi, a ne gusarima i kaubojima koji sa bh. građanima mogu raspolagati kao sa insektima. Desetak dana nakon 11. septembra napisao sam da je na pomolu rađanje novog fašizma, američkog fašizma, koji će biti opasniji od njemačkog utoliko što je, zasad,nepobjediv. Ovo što nam se događa logičan je sljed te po civilizaciju opasne američkešizofrenije, seljakluka, krkanluka, tog hitleroidnog mišljenja da je Amerika uvijek u pravu, da su Amerikanci nadljudi, da je američki kamiondžija vredniji od arapskog učenjaka, da se sa svim drugim ljudima, a pogotovo muslimanima, može i treba postupati kao sa hajvanima, jer to siledžijstvo jača američku fašističku krv… Kidnapovanje Fijuljanina otud nema veze sa tzv. borbom protiv terorizma, već je cilj tog kaubojskog divljanja da se svima nama stavi do znanja da za američke snage u Bosni ne postoji zakon ove zemlje. Uostalom, i snage Adolfa Hitlera bi u svim okupiranim mjestima prvo ubile nekoliko ljudi, pa onda nazivale «dobar dan», tek da se zna na šta je sve spreman okupacioni režim.Fijuljanina, stoga, čitam kao poruku bošnjačkom narodu. Ili, čak, kao bačenu rukavicu.

 

Deportacija na Kubu

Slučaj Sabahudina Fijuljanina nije izdvojiv iz cjelokupnog antibošnjačkog ambijenta.Fijuljanin je tek karika u lancu, u kome je jučer bila tzv. Alžirska grupa, a u kojem sutra može biti svako od nas. Filjuljanina je, dakle, nemoguće uspješno braniti tek sa pozicija njegove sudbine. Jednako kao što se u ratu Sarajevo nije trebalo braniti na Jevrejskomgroblju, već u Foči ili Višegradu, niti Tuzla na Brčanskoj malti, već u Zvorniku ili Kalesiji.
Kritična tačka sa koje treba voditi Fijuljaninovu odbranu, ali i sve druge odbrane žrtava antiislamske histerije i zahuktale antibošnjačke kampanje, jeste – Pogorelica. Na slučaju «Pogorelica» najbistrije se vidi ono što nam se događa. Dakle, legalni antiteroristički kamp legalne države, koja je u stanju rata, u stanju goloruke odbrane golih života, proglašavase «terorističkim», kako bi se udovoljilo aktuelnom tzv. antiterorističkom ratu, a bivši funkcioneri suverene države se optužuju za terorizam, čime se, zapravo, naša cjelokupna borba za opstanak označava terorističkom. O Fijuljaninu je nemoguće i nepravedno govoriti sa neke druge tačke, osim sa ove, koja svjedoči o istinskim nakanama onih koji bi da kroz satanizaciju Bošnjaka opogane kredibilitet bošnjačke žrtve, a ojačajukrstaški, genocidni fašizam četničkog i ustaškog projekta u BiH. Front protiv Bošnjaka je jedinstven, proračunat, sabran, i stoga, bošnjačka odbrana ne smije biti razdvojena samo na Fijuljanina, ili samo na Pogorelicu, ili samo na hapšenje bošnjačkih generala.

Sve naše žrtve su likovi u istoj drami. Stoga, o Fijuljaninu treba govoriti kroz Pogorelicu, i o Pogorelici kroz Fijuljanina, a o svima njima, opet, kroz procese bošnjačkim intelektualcima iz 1975. ili 1983. godine. Vi se pitate – šta će uraditi bh. javnost? Koja, kakva bh. javnost?!! Naša je javnost gostovanje Šabana Šaulića u Sarajevu za 40.000 maraka. Mogli bi nam sve džamije deportovati na Kubu, a ne jednog Sabahudina, a da naša opijena javnost ne prestane drmati glavama poput majmuna u zoo vrtu, u zloduhu srbijanskog folka, španskih serija i vize za tragičnu budućnost. Na kraju, sjetite se ko je izišao na ulicu da protestira zbog zločinačke deportacije tzv. Alžirske grupe, a taj se zločin ticao svakog našeg čovjeka?! Nakon 11. septembra nad nama je počinjeno toliko nepravdi da nam je mjesto na ulicama, u stalnim protestima, raspravama, okruglim stolovima, u kontinuiranom otporu agresiji na bošnjačku žrtvu… Umjesto borbe za opstanak, kritična masa našeg svijeta se sikira ko je napravio dijete nekakvoj meksikanskoj ždronfulji, u nekakvoj meksikanskoj sapunici. Kamo sreće da je Sabahudin, možda bi se javnost počela zanimati za njegovo, a zapravo svoje – zatočeništvo.
„Saff”, br. 86, 15. XII 2002.

 

Hodže američkog islama

New York Times piše da će Amerika u Bosni diskreditirati džamije, proganjati uticajne Bošnjake, hapsiti i ubijati neistomišljenike

Američki titanik pouzdano tone pod kormilom najmoćnijeg luđaka nakon Adolfa Hitlera, američkog predsjednika Džordža Buša Juniora. Svi narodi, izuzev pijanih Rusa, suglasni su da je Bušova politika zlo za civilizaciju. Bušova kaubojština je objedinila Svijet. Ali, protesti od Istoka do Zapada ne mogu obuzdati Bušov mračni zlum. On se dublje ukopava u uzroke američke sramote. Upravo je pobjednički obznanio još dva američka poraza: prvi, da će širom Svijeta likvidirati neprijatelje Amerike, a to bez presude može postati svaki od nas; drugi, da će Amerika finansirati popravljanje medijske slike o sebi. Jedna od zemalja u kojima će se vršiti ove operacije, kao tvrdi New York Times, biće i Bosna i Hercegovina.
***
Amerika u Evropi nema pouzdanijih prijatelja od Bošnjaka. Uzrok tome je zahvalnost za okončanje genocidnog rata. Ipak, Amerika u Bošnjacima traži neprijatelje! Prijateljstvo Bošnjaka-muslimana nije profitabilno za novi američki rat. Otud će se represijom pokušati iznuditi bošnjački otpor. Strategija informacijskih operacija protiv neprijatelja podrazumijeva – diskreditaciju ili smanjenje uticaja džamija i vjerskih škola, te otvaranje škola u kojima bi se učio umjerenijimuslimanski pogled na svijet. Pominjanje BiH, u kontekstu snažne propagande kojom
bi se promijenili rastući negativni stavovi prema SAD, znači da se operacija odnosina Bošnjake. Ne utiču džamije valjda na Srbe i Hrvate?!! Drugo, u islamskom svijetu ne postoji umjereniji islam od ovog koji žive Bošnjaci; u bošnjačkom islamu džamije nemaju bitnog uticaja, pa i zbog toga što je većina hodža odgojena u komunističkom vaktu i poslušničkom duhu; dvogodišnja antibošnjačka haranga SDP-Alijanse je pokazala koliki su strašljivci ti islamski službenici; šutali su dok frtutma prođe, kako bi sad hodali k’o oslobodioci; među takvima nema onih koji bi se ma kome zamjerili, osim bošnjačkomnarodu, našta su već svikli u komunizmu i alijizmu.

Američki plan za remontiranje javnog mnijenja u biti je islamocidan. Šta imaju džamije sa demonstracijama u Koreji ili Njemačkoj? Civilizacija je, za razliku od Buša, neopterećena religijskim faktorom. I istočni i zapadni kritičari Bušovog militarizma su iznad zatucanosti koja svaku misao podređuje vjerskim predznacima. Američki rat protiv tzv. islamskog terorizma najveći je poraz doživio u antibušovskom otporu onih javnosti koje
su kršćanske. Civilizacija je odveć multilateralna, da bi se mogla paliti na primitivne, pećinske obrasce mišljenja, kakav je ovaj američki, koji terorizam razumjeva kroz islam, a ne kroz opće zlo koje nema veze ni s jednom religijom.Otpor prema kabadahijskoj politici Buša Juniora nepravedno se naziva antiamerikanizmom.

To je otpor prema globalnom seljakluku, a ne prema dostignućima američkog života. Uostalom, da je problem u Americi, a ne u Bušu, pa valjda bi se po Njemačkoj ili Koreji i prije 10-20 godina organizirale tzv. antiameričke demonstracije! U posljednjih 50 godina toliko je snažna bila opsjednutost svijeta američkim snom, da je ignorirana nakaznostameričke vanjske politike. Blagodareći Bušovom siledžijstvu, Americi se danas spočitavaju zločini koji su bili zaboravljeni zbog globalne privrženosti amerikanizmu.

Jednako kao što su Jevreji genocidom u Palestini opoganili uspomenu na holokaust, tako je i Buš prosipanjem sile ogadio američki san. Američka zastava je bila ikona odrastanja brojnih generacija u svim dijelovima svijeta, a danas, zapaljena, biva ikona otpora kočijaškom porobljavanju svijeta. Buš je za 20-tak mjeseci vladavine uništio ono što su cijelo 20. stoljeće stvarale generacije pametnih i nadarenih Amerikanaca. Samo totalni degenerik
može počiniti takvu štetu.
***
Činilo se da Buša neće zanimati to što ga nekakvi smrtnici diljem Svijeta smatraju degenerikom. Ali, svaki vožd teži božanskom prijestolju. Na tom bespuću uklanja heretike. Zato Ministarstvo odbrane SAD kreće u operaciju (3600.1: IO) preoblikovanja mišljenja, što je nemoguće odvojiti od ovlasti agenata CIA-e da likvidiraju neistomišljenike. Paradoks je da su najveći prijatelji Amerike danas svi oni koji razumijevaju antiamerikanizam Buša Juniora. Bušova politika proganjanja neistomišljenika i remonta pameti, u BiH je imala promociju i prije nego je, ovih dana, dobila zvanični karakter. Već godinu dana živimo u spoznaji da naš građanin može biti uhapšen bez ikakvih dokaza, pa i deportovan u Aušvic na Kubi (Alžirska grupa, Pogorelica, Fijuljanin…) Svjedoci smo sistemske satanizacije uglednih Bošnjaka, a da nismo ni znali da CIA ima ovlasti da sprovodi – agresivne informacijske taktike protiv utjecajnih ljudi… Tek sada se uočava uloga Magazina 60 minuta, Slobine Bosne, Oslobođenja.Priča se na tome ne završava. Ona je uvijek gora od zvanične slike. Zvanično, javno, besramno, Amerikanci će u BiH likvidirati neistomišljenike, te gasiti medije koji kritički pišu o Bušovoj politici. Zvanično, diskreditirat će džamije, što znači da će u redu za odstrijel biti svi koji idu u džamije. Opstat će samo oni što se budu divili Bakiru Bezistanu, Senadu Tuki i njihovom šefu Alibabi Mumiji. Jerbo su oni hodže američkog islama!Bosnu jedino može spasiti sve snažniji evropski otpor Bušovim antiameričkim, opasnim glupostima. Dotad, Bosna je Amerika, a Amerika su Pale.
„Walter”, br. 70, 25. XII 2002.

Zločin nad sobom

Zločin Mumera Topalovića ne može se tek olako prihvatiti
kao mudžahedinsko maslo. Nevjerovatna je njegova ispovijest
da je krenuo za Beograd da ubije Miloševića. Više je nego
sumnjivo njegovo pojavljivanje na naslovnici Slobodne
Bosne prije nekoliko mjeseci. Šta je Topalović radio u
srbijanskim zatvorima? Otkud znamo da je bio tamo?

Zločin koji je nad čestitom hrvatskom obitelji, u Kostajnici, na Badnju veče, počinio hajvan Muamer Topalović, ne pripada ni bošnjačkoj, ni muslimanskoj interesnoj sferi. Taj zločin odgovara jedino hrvatskim i srpskim separatistima, kao i svim pomoćnim snagama koje u islamofobijskoj satanizaciji Bošnjaka vide prečicu ka podjeli BiH po dogovoru iz Karađorđeva. Topalović je mogao znati da će svojim zločinom iz vjerske netrpeljivosti, Bošnjacima i islamu nanijeti ogromne štete. Baš zato njegovo priznanje nije logično. Kao što su nelogične mnoge popratne pojave u vezi sa ovim zločinom.
***
Prva logička šupljina pojavila se u obraćanju kardinala Puljića, prije nego što se saznalo ko je ubica. Kardinal je zločin tumačio kao agresiju na katoličanstvo, te je ushićeno, patetično, gotovo s radošću, savjetovao katolicima da ostanu pribrani, jedinstveni, itd. Kako je kardinal mogao znati da zločin nije izvršio nekakav katolik, iz osvete, recimo? Njegov nastup je na neviđeno govorio da je ubica musliman. Kardinal ili je znao to što mi nismo znali, ili je iskoristio ljudsku bol da širi vjersku netrpeljivost.Nakon misteriozno ekspresnog hapšenja zločinca, uslijedio je vatromet bezobrazluka.Fosilni komentator Oslobođenja Mirko Šagolj i njegov nasljednik Senad Tuka uglas su,razonodno zaključili da je – ovaj zločin rezultat povratka nacionalnih stranaka na vlast. Po hiljaditi put treba ponoviti da SDS i HDZ nisu nikad ni silazili s vlasti, a da su Bošnjaci jedini 2000. glasali za multinacionalnu opciju; to što Bošnjaci nisu 2002. glasali za SDP, nije problem Bošnjaka, već SDP-a. Dakle, Šagoljeva i Tukina optužba se odnosi na SDA!

Zločin je, po njima, rezultat povratka SDA na vlast, tj. bošnjačkog demokratskog izbora. Slijedom zle logike, krivi su Bošnjaci.Drugi komentator Oslobođenja, Antonio Prlenda, izvalio je jednako poganu laž: Ovo višestruko ubojstvo u obiteljskoj kući u Kostajnici definitivno je uključilo BiH u krvavi svjetski trend terorizma. Oslobođenje, dakle, smatra da se terorizmom može zvati samo zločin koji počini musliman. Bosna, po Oslobođenju, nije znala šta je terorizam sve dok Topalović nije ubio troje katolika i uključio nas u svjetski trend terorizma. Sve bošnjačke
žrtve u ratu, i poslije rata, očito su bile obične kokoši čije se smrti ne zovu umiranjem,već krepavanjem.

Ni jedan teroristički udar na bošnjačke povratnike u posljednjih sedam godina, a godišnje ih se dogodi prosječno 300, nije ponukao ni visokog predstavnika, ni razne premi140 jere, da obiđu prestrašene i ožalošćene ljude. Koji je to zvaničnik obišao porodice mučki ubijenih povratnika, Murata Badića ili Melihe Durić?! Sjajno je što se državni šefovi našli u Kostajnici, ali je sramno što nikad ničim nisu pokazali da postoje i bošnjačke žrtve jedinog organiziranog terorizma u BiH.
***
U stilu prozirne manipulacije, u kojem se zloupotrebljava tragedija obitelji Anđelić, počelo se tvrditi da iza Topalovića stoji neka islamska organizacija koja ga je nagovorila da počini zločin. Uzgred, niko se ne ibreti što je u Brčkom sjedište Četničkog ravnogorskog pokreta za koji zna da organizira terorističke napade na Bošnjake. Islamske organizacije koje su na silu trpane u vezu sa Topalovićem nikada nisu činile ili podržavale zlo.

Ni jedna islamska organizacija ne može biti toliko antiislamska da u jeku antiislamske histerije organizira ubijanje hrvatskih seljaka. Biva sumnjivo i lijepljenje plakata po Mostaru, kojima se u ime islama Bošnjaci pozivaju da ne slave Novu godinu. Plakati su, kao naručeni, osvanuli dan-dva poslije ubistva, da dokažu postojanje muslimanskog ekstremizma. Demokratskom logikom, nema ničeg spornog u pravu ma koje muslimanske organizacije da širi islamska shvaćanja. Ako su kazali da Nova godina nije muslimanski praznik, pa nisu učinili nikakvo nasilje! No, čini se da je akcija plakatiranja povezana sa zločinom u Kostajnici. Od islamskih organizacija se moglo očekivati da barem tih proključalih dana zalede svoje, ionako smrznute aktivnosti.
No, plakate je mogao polijepiti i Senad Tuka. Ova situacija nas još jednom vraća na pitanje dolaska mudžahedina u Bosnu.

Pouzdani izvori kazuju da su mudžahedini u BiH uvezeni u režiji zapadnih zemlja, kako bi se oslabio kredibilitet bh. oslobodilačke borbe, a ojačale genocidne i osvajačke pozicije Beograda i Zagreba. Bilo je to vrijeme najžešćih sukoba HVO sa ARBiH i nije postojala logička mogućnost da HVO propusti ma kakvu pomoć svojim neprijateljima. Na mig Franje Tuđmana, i uz sljepilo Alije Izetbegovića, mudžahedini su se obreli u Bosni, a da većina njih nije znala da će imati ulogu strašila. Britanski agenti kostimirani u mudžahedine su nastavili širiti lažni islam, mjerkajući među Bošnjacima buduće saradnike. Otud se zločin Muamera Topalovića ne može tek olako prihvatiti kao mudžahedinsko maslo. Nevjerovatna je njegova ispovijest da je krenuo za Beograd da ubije Miloševića. Sumnjivo je njegovo pojavljivanje na naslovnici Slobodne Bosne. Šta je Topalović radio u srbijanskim zatvorima? Otkud znamo da je bio tamo? Možda je bio na obuci u Velikoj Britaniji? Možda je njegov zločin, kao i dolazak mudžahedina u BiH, izrežiran naZapadu? Jer je taj zločin bio potreban svima, samo ne Bošnjacima i islamu.

“Walter”, br. 71, 8. I 2003.

Hoće li najveća žrtva rata osvanuti u mraku mira

Bošnjaci su danas najpotlačeniji narod u Evropi

Strateška politička, ekonomska i kulturna minorizacija, kao i autodestrukcija bošnjačkog naroda, dosegla je kritičnu tačku nakon koje se možemo pitati: postoje li Bošnjaci kao politički narod? S jedne strane agresori na Bosnu i Bošnjake nastavljaju započeti projekat drugim sredstvima, ali s istim efektima, a s druge, bošnjački narod ne čini ništa da se tome suprotstavi. Za vitalnost Bošnjaka potpuno je svejedno da li im neko u ratu ubio čovjeka, ili ga u miru raselio, da li mu u ratu imovinu odvezao kamionom, ili je u miru porobio u privatizacijskoj pljački, da li mu u ratu porazio Armiju, ili je u miru razoružao,u naoružanom okruženju…

Abolicija agresora

Stotine raznih medija, udruženja i intelektualaca koji sebe promoviraju kao tzv. Borce za multikulturu, nikada ni riječ nisu progovorili o očiglednim pojavama minorizacije Bošnjaka. Zar može biti bosanske Bosne bez ravnopravnih Bošnjaka?! No, oni su plaćeni da izmišljaju tzv. bošnjački ekstremizam, kao jedini način da se aboliraju genocidniagresori.

Površna novinska analiza začas može predstaviti glavne tačke obezglavljivanja Bošnjaka, dok bi nas temeljita studija itekako uvjerila da su Bošnjaci već duboko u procesu nestajanja. Na žalost, u Bošnjaka danas niko ne piše takve studije, jer ne postoji politička volja za strateškim pogledom u budućnost. Bošnjački narod nema pravo na život na dvije trećine bh. teritorije, gdje je prije deset godina bio žrtva genocida, a gdje je danas žrtva apartheida. Bošnjaci su danas najpotlačeniji i najprogonjeniji narod u Evropi!

Odluka o konstitutivnosti je, zahvaljujući Petritschu i Lagumdžiji, postala mrtvo slovo na papiru, jer se tzv. ustavne promjene nisu ni dogodile. Bošnjački narod nema ustavnu zaštitu ni tamo gdje je u većini. Ne poštuje se bošnjačka demokratska volja. Na ključnim pozicijama u policiji i pravosuđu ostali oni protiv kojih su Bošnjaci glasali, jer su nas pokušalivratiti u 1948. i 1983. godinu.

Montirani procesi

Pozicioniranje Lagumdžijine hunte je odluka OHR-a, koji snosi odgovornost za demokratsko obespravljivanje Bošnjaka. Ni OHR, ni razni lažni borci za multietničku BiH se ne sikiraju što se na funkcijama državnog i federalnog tužioca nalaze lica koja su u paradržavi Mate Bobana obavljala tužilačke funkcije, a da im nikad nije naumpalo da procesuiraju zločine u Ahmićima, Stocu, Zapadnom Mostaru… Oni su podobni, ali za šta?! Za montirane procese protiv Bošnjaka, čime se ne samo pokušava relativizirati odnos agresora i žrtve, već se i bošnjački narod tjera u stanje straha i pravne nesigurnosti. U režiji OHR-a i Lagumdžijine hunte dosad je iz javnog života izbačeno oko 300 vrhunskihbošnjačkih kadrova koji, kao u vremenima Golog otoka, nemaju prava na javno postojanje.

Zločinci su 1992. prvo ubijali bošnjačke intelektualce, a ovi današnji ih brišu, isparavaju iz života, kao što čini Veliki brat u Orwellovoj 1984. Pošto je policijsko-pravosudna mafija zadržana na istim pozicijama, procesi se nastavljaju. Recimo, po sljedećem obrascu: Bošnjaku koji je kandidat za direktora Carine formalno se izrežira krivična prijava, ni za šta, kako bi ga se izbacilo iz igre dok na njegovo mjesto ne uskoči poslušnik. To što nikomeod ovih 300 Bošnjaka nikada ništa nije dokazano, manje je bitno, jer oni sa svojim porodicama žive na sudu. Kao Jozef K. u Kafkinom romanu Proces. Ambijent nesigurnosti pojačan je namjerom IPTF-a da među Bošnjacima stvori kontroliranihaos. Imali smo više sigurnosti dok IPTF nije našoj policiji vezivao ruke, pretvarajući policajce u evidentičare nasilja i kriminala. Vrijeme je da se postavi pitanje istinskih namjera IPTF-a i drugih međunarodnih supervizora. Tjerali su nas na brzinsku privatizaciju, a kao posljedicu smo dobili da je bošnjačka imovina, sa bosanskim predznakom, prešla u hrvatsko-slovenačke i srpske ruke, sa velikodržavnim predznakom. Dogodila se privatizacijska pljačka, a ne privatizacija. U Sarajevu je kapital dominantno u rukama Hrvata i onih Bošnjaka koji su poslušnici ovemafije iz Karađorđeva.

U takvom ambijentu, oko 200.000 boraca Armije RBiH ne može dobiti boračku zaštitu, jer MMF zabranjuje usvajanje zakona na osnovu kojeg bi bosanski branitelji mogli svijetla obraza svojoj djeci pogledati u lice. …Kao što to i dan danas mogu bh. partizani. To nije stvar finansija, to je strategija poniženja bosanskog patriotizma! Bošnjacima se oduzima pravo na pamćenje sopstvene žrtve, a medijski i obrazovni sistem su tu da preoblikuju
svijest o prošlosti.

Alaramantno stanje

Pod opravdanjem demokratizacije medija, instalirana je komunistička kontrola javno govora. CRA je zabranila brojne medije bosanske orijentacije, a u bh. medijski prostor je uvezla srbijansku TV Pink, i to pod kriminalnim okolnostima. Federalna TV se izrodila u herceg-bosanski oglasnik policijske države, kao i Oslobođenje, čiji se profesionalnii patriotski kredibilitet pretvorio u svoju suprotnost. Ako se, ne daj Bože, ostvari namjera Lagumdžijine hunte da u jednom od montiranih procesa unište Dnevni avaz, Bošnjaci će osvanuti u totalnom mraku.Pomoć neće moći očekivati od SDA, od Islamske zajednice, od Preporoda, od Bošnjačkog instituta, pa ni od agilnog VKBI, jer su ove bošnjačke adrese, svaka na svoj način, isuviše indolente prema alarmirajućem stanju, možda već bivše – bošnjačke nacije.
„Dnevni avaz”, 29. VIII 2003.

Lovci na ucjene
Američka ambasada je raspisala potjernicu za bošnjačkim narodom

Šaćiru je zafalilo para za rakiju. Pa se prijavio u Američku ambasadu. Tamo džabe dijele pare. Ne mora se ni kopat, ni štemat, ni nosat ciment. Treba samo rijet da si vidio nekog što bi mogao bit terorist. Šaćir je oglas pročitao u novinama. Dok je sjedio ‘nako u čitaoni. Proradiše mu klikeri! Ima jedan s brdicom, u komšiluku, što ide u džamiju, i što se garant bavi terorizmom. Otići će Šaćir u Američku ambasadu. Prijavit bradicu. Uzet pare. I kupit rakiju. I nazdravit lahkoj pari.
***
Nakon svenarodne pomame praćenja i klevetanja nevinih ljudi, koja je ovom zemljom vladala u vrijeme Informbiroa, evo, 55 godina poslije, nalazimo se u istom orvelovskom ambijentu. Tada su široke narodne mase ušle u funkciju denunciranja, iz dva razloga: prvo, onaj ko bi se bavio otkrivanjem narodnih neprijatelja, za sebe bi priskrbio auru pravednika; drugo, društvena vrijednost pojedinca je određivana njegovom spremnošću da bude vojnik Partije.Danas se vrijednost pojedinca određuje njegovom materijalnom mogućnošću, i u snobovskom, i u pukom egzistencijalnom obliku. Ono što je 1948. bila Partija, danas je para. Divlji kapitalizam, koji nam je uvezen pod logotipom rušenja komunizma, stvorio je društvo monstruoznih kriterija, u kome ljudska duša stanuje u cirkusu. Strateški instalirano, opće siromaštvo, samo je izoštrilo vladavinu pare na pijedestalu, tobejarabi, božanskih vrijednosti. Ista egzistencijalna i društvena motivacija je pokretač svenarodne cinkaroške pomame, 1948. i danas, kad Američka ambasada nudi pare za informacije o teroristima.

Kao što je poznato, Američka ambasada je obavijestila bh. javnost da je otvoren – nagradni program koji ohrabruje bh. državljane da pruže svaku vrstu informacije o terorističkim aktivnostima, a zauzvrat dobiju novčanu nagradu od Američke vlade. Peke. Američka vlada ne bi trebala tek tako rasipati novac svojih poreskih obveznika, yazzuck je, jer u Bosni se barem ove informacije ne moraju kupovati, već se mogu pročitati u novinama.U toku 2001. i 2002. je bilo oko 600 terorističkih napada na bošnjačke povratnike u Karadžićevom entitetu. U Mostaru je poslije Dejtona ubijeno oko 40 bošnjačkih civila odstrane ustaških terorista. Itd. Itd. Eto informacija!Bilo bi logično da Američka ambasada raspisuje nagradni program tek kad se iscrpi kažnjavanje vinovnika svih dosadašnjih terorističkih napada po BiH. Pošto nije zakonom opaučen ni jedan ustaški ubica iz Mostara, ni jedan četnički terorista iz RS, prikupljanje novih informacija o terorizmu nema smisla. Prvo bi, valjda, trebalo riješiti zaostalepredmete.Naravno, mi znamo da Američku ambasadu ne zanimaju krstaški teroristi. Za njih jeubijanje muslimana ekološka disciplina. Kao što je to bilo i ubijanje crnaca po Americi.

Njih zanima isključivo tzv. islamski terorizam, koji u Bosni – ne postoji. Ali će da – postoji, kao izmišljotina, stvarnija od stvarnosti. Zato Amerikanci, kao u filmsku produkciju, ulažu u kupovinu informacija, od kojih će stvoriti negativnu fikciju. Samo separiranje informacija o terorizmu, po krstaškom kriteriju, podrazumijeva da je nebitno da li su teinformacije vjerodostojne. Mušterija traži robu, a Šaćir pare.
***
Tekst koji je objavila Američka ambasada samo je dno krstaškog licemjerstva. Pazite ovaj citat: Prisustvo međunarodnog terorizma i njegovih pristalica u BiH je prijetnja razvoju i stabilnosti zemlje… Formulacija međunarodni terorizam se ne tiče četničkog i ustaškog terorizma, jer je riječ o lokalnom pojmu. Time je jasno da je američki nagradni program u BiH usmjeren isključivo na otkrivanje tzv. islamskog terorizma. Amerika time
gubi antiteroristički kredibilitet, jer za nju terorizam može biti samo i isključivo islamski! U protivnom, svoj nagradni program ne bi nanišanila na međunarodni terorizam u BiH, nego, općenito, na terorizam, ma iz kojeg vjerskog kruga da potiče.

Amerikanci su papci. Mogli su nagradnim programom obuhvatiti sve terorizme, čak to i naglasiti, i opet bi dobili tražene informacije. Ali, ne, oni su se svjesno fokusirali samo na tzv. islamski terorizam, čime su prostački posvjedočili svoju krkansku narav. Ko biva, mi smo gazde u vašoj kući. Upravo po tim osobinama se razlikuje insan od hajvana. Hajvan će prnuti kad mu prahne, a insan će odšutati fiziološku potrebu. Američka ambasada je raspisala potjernicu za bošnjačkim narodom. Ignoriranje živog, četničkog i ustaškog terorizma, i izmišljanje tzv. islamskog, direktno se tiče političke pozicije Bošnjaka, i Bosne. Sataniziranje Bošnjaka zakonomjerno vodi jačanju projekta iz Karađorđeva. Projekat se sofisticira. Nakon što su policija i pravosuđe stavljeni u službu
satanizacije Bošnjaka, sada će se, nakon ubacivanja američkih nagrada u igru, na meti naći i bošnjački smrtnici. Svaki Bošnjak će moći biti osumnjičen za tzv. islamski terorizam, a u kubanskom ambijentu, gdje je svako kriv dok mu se krivica dokazuje (umjesto da je svako nevin dok mu se krivica ne dokaže), stvorit će se željena količina bošnjačkihstanovnika novog Golog otoka.Sudeći po stampedu pred kioscima Lota, izgladnjeli narod je zaražen igrama na sreću. Amerikanci su ponudili novi Bingo. Groznica počinje. Svaka dobija! Dobitna kombinacija
je telefonski broj: 033-49-49-49. Prijavite oca, mater, dajđu, strinu, užu i širu familiju! Ožeži Šaćire!
Samo, ne zaboravi, imamo i mi mrak koji jede. U ime života.
„Walter”, br. 98, 6. I 2004.

Prvi bošnjački intelektualac na udaru SFOR-ovih siledžija

Upad SFOR-ovih agenata u kuću dr. Dželala Imamovića
je prvi slučaj da međunarodne snage teroriziraju nekog
istaknutog bošnjačkog intelektualca. Dr. Dželal može izdržati
ono što njegovi progonitelji ne mogu ni zamisliti. Ali, nismo
svi jaki kao dr. Dželal. Njega smo morali braniti zbog sebe.

Tačno prije tri godine upoznao sam dr. Dželala Imamovića iz Zenice. Bilo je to u Konjicu. Na mom i njegovom proputovanju. Ja sam se vraćao iz Mostara. On je išao Neretvom, nizvodno. Susreli smo se u jednoj aščinici. Okahvenisali. Promuhabetili. Razmijenili telefone. Nikada se poslije nismo ni čuli, ni vidjeli. Često sam se prisjećao ovog slučajnog susreta, i nimalo slučajnog razgovora. Neki dan sam pročitao u novinama da su agenti SFOR-a upali u kuću dr. Dželala Imamovića. …Kao da su upali u moju kuću. Htio sam nazvati dr. Dželala. Ali, potrošio bih riječi za koje je korisnije kad se nađu u tekstu.

Rentabilna šutnja

Postoje dvije vrste ljudskih stvorova koji ne mogu ili neće da vide kako se omča oko bošnjačkog vrata steže: prvo su budale, a drugo su prostitutke. Prve je Bog obilježio, i ne može im se zamjeriti. Druge će Bog obilježiti, za našeg i njihovog života, jer nema dubljeg moralnog dna od trgovine nad ljudskom nesrećom. Ovo što se nama događa je nesreća, a kako je svaka nesreća iskušenje, razlike koje se pojavljuju između čestitih i pesnitavih karaktera su oštrije i glasnije. U nesreći se k’o na dlanu vide putevi dobra i strampuća zla. Kad u nesreći neko čini zlo, zarad lešinarskog čerupanja ranjenih, on to čini pri punoj bistrini uma. Jedina nesvijest koja u njegovoj glavi postoji je sumnja u Boga. Ponesen šansom da ugrabi ono što mu ne pripada, on zaboravlja na znakove što upozoravaju svakogsmrtnika. U nesreći, takvih je znakova u izobilju. Gdje god se okreneš, vidiš tugu, i vidiš opomenu.

Možda je nerealno od običnih Bošnjaka tražiti da vide nešto što im nije dato da vide. Oni stoljećima vide ono što im se servira. Danas su zabavljeni grčevitom borbom za preživljavanje. Bošnjački očevi su najponiženiji očevi na svijetu. Strašno je kad otac gleda u gladne djetetove oči, a ne može mu objasniti da bi babo radio, a da mu ne daju, da bi zaradio, ali mu ne daju, da bi bio babo, ali mu ne daju… U grču poniženja, bošnjački otac nema kad razabrati zašto se njemu i njegovoj porodici događa socijalna obespravljenost. On nema vremena da misli. Misao o uzrocima u njegovu glavu meće okupatorski s&h medijski sistem. Otud će saznati da su krivci za njegovu patnju ti “kriminalni, teroristički, fundamentalistički, itd.” bošnjački prvaci. Smjestit će u glavu još jedan poraz i nastavitiiščekivati gore od najgoreg.

Nije upitna relacija žrtva-agresor između bošnjačkog oca i s&h operatora koji kreiraju poraz bošnjačke porodice. To su konstante. Problem je u Bošnjacima koji imaju pamet da razumiju šta se događa. Oni ne samo da razumiju obrazac nastavka genocida nad Bošnjacima, već u tom projektu i učestvuju. Kako? Tako što svaki okupatorski sistem, pa i ovaj, ostavlja prostor za kvislinško bezdušje; patriotski ugursuzi su pozvani da u hibridnoj hijerarhiji društvenih vrijednosti zauzmu povlaštena mjesta u odnosu na ugnjetavane smrtnike. Mjesto se plaća, na dva načina: prvo, šutnjom koja u okolnostima okupacije i terora ima značenje odobravanja; drugo, javnim sudjelovanjem u beščašću, što se obilato nagrađuje. Bošnjački kvislinzi koji svoje sunarodnjake sataniziraju i kriminaliziraju na svakom koraku, imaju vidno mjesto u našoj percepciji opake stvarnosti. Sasvim nepravedno,zapostavljamo Bošnjake koji su zaliveni rentabilnom šutnjom. Obje se vrste ovih Bošnjaka hrane sa istog interesnog kazana. Zašto bi nas policijske potjernice Bakira Hadžiomerovića i Senada Avdića vrijeđale više od strateške šutnje bošnjačkih intelektualaca?

I jedni i drugi rade u istoj firmi, samo u različitim pogonima. Njihov je produkt zajednički: uništenje Bošnjaka. To što jedni Bošnjaci za s&h interese i pare uništavaju Bošnjake, a što drugi to mirno posmatraju, naplaćujući šutnju – nebitno je. No, zastrašujućaje količina ovih što šute. To je već kritična masa bošnjačke pameti. Zato se moglo
dogoditi da teroriziranje dr. Dželala Imamovića prođe bez i jedne javne reakcije.

Kukavički bošnjački um

Upad SFOR-ovih agenata u kuću dr. Dželala Imamovića je prvi slučaj da međunarodne snage teroriziraju nekog istaknutog bošnjačkog intelektualca. Kad kažemo – istaknutog – mislimo na činjenicu da je dr. Dželal poznat u narodu i priznat u struci. Nije “bezimen”, kao desetine naturaliziranih Bosanaca i onih Bošnjaka koji žive islam, a koji suposljednjih godina od međunarodnih snaga maltretirani nebrojeno puta.

U normalnom narodu pojam “bezimenosti” bio bi beznačajan. Svako bi trebao biti jednak pred pisanim i nepisanim zakonom. Ipak, u našoj provincijalnoj feleričnosti poznati ljudi su “ravnopravniji” od nepoznatih. Nije nam isto kad se nešto događa osobi za koju znamo, i nekome za koga nismo čuli. Otud se mogla razumijevati šutnja koja se nadvila nad kontinuirano teroriziranje “bezimenih” islamskih vjernika. Ko biva, šta mi znamo ko su oni koje ne znamo, a pošto nema dima bez vatre, biće da tu nešto ima, da tu nisu čista posla, pa nek’ sve ide svojim tokom, bez nas, k’o sa nama… Ali, eto, dogodilo se da guja međunarodnog terora nad Bošnjacima glavurdu metne na život jednog poznatog doktora, uglednog građanina, a da ni to ne promijeni obrazac ignoriranja događaja koji bi se morali ticati svih nas. Kako to odgonetnuti? Možda kroz isti onaj mentalni obrazac koji je u Sarajevu, događaje u Foči, tumačio tuđom zlom sudbinom. Ili, Podrinje je krvarilo, a u Tuzli se kahvenisalo u proljetnim baštama, i računalo se da su oni tam nešto grdno zgriješili, čim im se dogodilo da budu poklani; iluzija se raspršila sa prvom granatom, koja je posvjedočila da su svi bošnjački vratovi isti. Tako se danas gleda na teror kojemu je bio izložen ugledni zenički doktor. Ko biva, čim se njemu dogodilo da mu SFOR upadne u kuću, da mu otme kompjuter, da ga obilježi, moralo je da postoji nešto što mi ne znamo; pa nije ni taj SFOR posve bez glave pa da ljudima ‘nako, iz čista mira, upada u kuću; ima tu garant nešto sumnjivo, jer je i sam doktor sumnjiv, nosa bradu, filozofira,voli da ide u džamiju, a čim neko voli da ide u džamiju, tu nistu čista posla…

Kukavički bošnjački um je sklon krivicu tražiti u žrtvi, otpisati žrtvu bez suđenja, pripisati joj ono zašta je oklevetana… Obrnut proces od ovog podrazumijevao bi karakternu kičmu koja se neće povijati pred vjetrovima jačeg, ali ne i pravednijeg. Iz fukaraštinske žablje perspektive, pravda je uvijek na strani jačeg. Iz moralne, stvari izgledaju drukčije. Sa moralnog stanovišta bilo bi normalno da se u ovom povodu oglasio, recimo, zenički “Preporod”, zenički Medžlis IZ-a, a zašto ne i krovne institucije vjere i kulture u Bošnjaka. Ipak je dr. Dželal Imamović prvi bošnjački intelektualac kojega je maltretirao SFOR. Prešutjeti teroriziranje njegove ličnosti, znači otvoriti vrata za teroriziranje ma kojeg bošnjačkog intelektualca. Umjesto logike, nad ovim se slučajem nadvila mučna šutnja.Zastrašujuća. Svaki čestit bošnjački intelektualac s pravom može zaključiti: ovako bise šutjelo da se meni dogodi isto.

Nova islamska osjećajnost

Ne znam koliko je trajao moj razgovor sa dr. Dželalom u Konjicu. Bio je to jedan od onih muhabeta gdje se gubi pojam o vremenu. Umjesto minuta i sekundi otkucavaju riječi. Isprepliće se tih i sočan dijalog, kao najljepše vezivo na svijetu. Sjećam se, bio sa zadivljen slučajnošću da ovog izuzetnog čovjeka upoznam na mom i njegovom proputovanju, baš tu, u čudnovatoj konjičkoj aščinici, u kojoj se inače vode spontani bošnjački dijalozi o našim putevima i stramputicama. Bio sam fasciniran putovanjem dr. Dželala Imamovića. On je sa svojim ahbabom krenuo te subote iz Zenice, sa nijetom da svaki namaz klanjaju u nekom drugom mjestu. Ove subote su zijaretili Hercegovinu. Neke prošle, i neke buduće, neka druga mjesta i džemate. Bilo je to za mene otkriće jedne nove osjećajnosti Bosne i islama. Nikada dotad nisam čuo da neko odredi dan u sedmici kad će putovati po bosanskim mjestima, i svaki vakat-namaz klanjati u drugom džematu. Otkrilo mi se nepregledno bogatstvo ove ljubavi prema Bosni. To znači godišnje klanjati u 280 džamija, osjetiti 280 džemata, sroditi se u uzvišenom trenu sa hiljade bošnjačkih duša, i biti toliko bogatiji u svome bosanskome i islamskome vjerovanju. Uvjeren sam da je dr. Dželal Imamović na ovim svojim putovanjima sakupio toliko snage da ga ni stotine sličnih udara ne mogu pomjeriti iz nijeta da stigne kamo je pošao. On može izdržati ono što njegovi progonitelji ne mogu ni zamisliti. Ali, nismo svi jakikao dr. Dželal. Njega smo morali braniti zbog sebe.
“Saff”, br. 117, 1. IV 2004.

Američki Sibir

Amerika traži da protjerujemo svoje državljane, hapsimo nevine
ljude i pristanemo na izmišljotinu o postojanju tzv. islamskog
terorizma u BiH. Istovremeno, Amerika pruža finansijsku
i političku podršku četničkom i ustaškom terorizmu.

Godišnji izvještaj američkog State Departmenta o terorizmu bestidna je deklaracija fašizma, islamofobije i primitivizma. Nema nikakve dileme da je Amerika u ratu protiv islama, jer svoju proizvodnju sukoba civilizacija više i ne krije iza tzv. borbe protiv terorizma. Karte su pukle. Za Ameriku je islam sinonim za terorizam. U protivnom, ne bi se u Godišnjem izvještaju o terorizmu naša zemlja tretirala kao leglo tzv. islamskih terorista, i ne bi se od bh. vlasti tražilo da intenziviraju maltretiranje nevinih ljudi, jakako, muslimana. Četnika i ustaša nema u ovoj američkoj izmišljotini o terorizmu u BiH. Nema ni muslimanskih žrtava četničkog i ustaškog terorizma. Muslimani ne mogu biti žrtve. Mogu biti samo teroristi. Pa i onda kad niko taj terorizam nije ni čuo, ni vidio, niti je od tog štone postoji ikad iko stradao. Tako se to radi u Holivudu.
***
Na početku Amerikanci tvrde: – Borba protiv terorizma u ovoj zemlji, međutim, i dalje se odvija teško. Ova je konstatacija tačna, jer ni za devet dejtonskih godina nisu ugušene terorističke mreže separatističkih hunti Radovana Karadžića i Mate Bobana. Kao sljednici Hitlerovih falangi, četničkih i ustaških bandi iz Drugog svjetskog rata, ove mrežekontinuirano podrivaju mir i ustavni poredak u BiH, ubijaju i maltretiraju ljude, manifestiraju fašističke simbole na svakom koraku. Amerikanci sigurno znaju da četnici i ustaše imaju bogatu terorističku tradiciju, jer su od kraja Drugog svjetskog rata pa do uništenja SFRJ, širom Svijeta izvodili brojne terorističke akcije, ubijali ambasadore, otimali avione, podmetali bombe u bioskope i sl. Ipak, u Americi, kao legalne organizacije, djeluju ovi teroristički pokreti, te čak bivaju i finansirani od Vlade SAD. Otud Amerikanci u svom pomenu terorizma u BiH nisu ni pomislili na četnički i ustaški terorizam, niti na jučerašnje, današnje i sutrašnje žrtve ovog terorizma. Kad tvrde da se borba protiv terorizma u BiH odvija teško, Amerikanci misle isključivo na Bošnjake, iako ne podastiru ni jedan jedini dokaz o tom terorizmu, pa je nejasno kakva bi se to borba trebala voditi protiv nečegašto ne postoji.

Postoji samo jedna varijanta… Treba biti šiza, košto je bio Don Kihot, pa ratovati sa vjetrenjačama. Ali, da je Servantes mahnitom Don Kihotu dao atomsku bombu, onda bi njegovo groteskno jurišanje u viteške romane imalo tragične posljedice. Bušova Amerika je i sebe i Svijet zavila u crno jer je zapodjenula rat protiv duhova. U nastojanju da izmisli neprijatelje, proizvodi neprijatelje, što ti ga u konačnici dođe na isto. Bošnjaci su odveć strateška meta američke islamofobije. Americi u Bosni trebaju tzv. islamski ekstremisti. Proizvodi ih zakonom sile: klevetom i nasiljem. Računica je pogreš149 na utoliko što bošnjački narod više ne postoji, pa je tom nečemu što se zove narod svejednokad ga se optuži za tzv. islamski terorizam.
***
Američka politika u BiH jasno cilja na sataniziranje Bošnjaka i ugrožavanje ljudskih prava. Evo šta se zagovara u Izvještaju: Nedostatak BiH je ustanovljavanje procedura u slučajevima denaturalizacije, ekstradicije, deportacije, te preventivnih pritvora. Dakle, Amerika traži od BiH da oduzima državljanstva naturaliziranim Bosancima, da ih protjeruje iz zemlje, iako ovi ljudi nisu ništa skrivili. Krvi su jedino što su muslimani, i što su rođeni u arapskim zemljama. Po toj logici bi cijelu Ameriku trebalo raseliti, i predatije Indijancima.

Američki zahtjev da BiH uvede preventivne pritvore je monstruozan! To je samo dno fašizma! Goli otok! Nekoga ko je nevin treba lišiti slobode zbog toga što bi po nečijoj izmišljotini mogao biti opasan. U preventivnim pritvorima bi mogla završiti sloboda misli. Kleveta se tako postavlja na pijedestal vjerodostojnog pravnog faktora, što se nakon Staljinovih gulaga realiziralo jedino još u američkim kazamatima 21. stoljeća.

Po State Departmentu, borba protiv terorizma u BiH je – usporena kada su na vlast došle nacionalne stranke. Recite, slobodno, SDA! Nije problem u HDZ-u i SDS-u, koje nikad nisu ni silazile s vlasti. Problem je što Bošnjacima više ne vlada marionetska Lagumdžijina vlast SDP-Alijanse, koja bi hapsila i protjerivala nevine ljude. Amerika jasno apostrofira SDA kao kočnicu u borbi protiv terorizma, jer tvrdi da su nakon izbora 2002. – strani islamistički ekstremisti ostali u zemlji. Iz toga razaznajemo američku podršku bivšoj Lagumdžijinoj vlasti, ali i sadašnjoj hunti u policiji ipravosuđu.

Jasno je i da Amerika stoji iza montiranog procesa Pogorelica, jer na kraju svog izvještaja traži da se – optužnice protiv šestorice osumnjičenih podignu do kraja ove godine. Zalud to što se u istražnom postupku nije dokazao ni jedan od navoda iz montirane optužnice. Zalud što je akademska i umjetnička javnost, predvođena Društvom pisaca BiH, osudila montažu ovog procesa i reinauguraciju najmračnijih tekovina političko-policijske
instrumentalizacije pravosuđa. Amerika je naredila da se optužnice moraju podići, da se nevini ljudi moraju osuditi, i da se time antifašistička borba Armije RBiH ima proglasiti tzv. islamskim terorizmom. Šteta. Bilo je lijepo voljeti Ameriku.
„Walter”, br. 107, 11. V 2004.

Šizofrenija u komšiluku

U zemlji u kojoj se prati kretanje svake dlake na mudžahedinskoj
bradi, operacija državne likvidacije šestero hrvatskih
staraca u Konjicu bi po fantastici bila ravna pobjedi Osame
Bin Ladena na predsjedničkim izborima u Americi

Ustaško društvo više neće tolerirati prirodno umiranje Hrvata. Svaki Hrvat koji umre van svoje kuće smatrat će se žrtvom terorizma, naravno, tzv. islamskog. Zato Hrvati moraju povesti računa da umiru kod kuće. Ako im navre da dobiju infarkt, moždani udar, ili da umru od neke druge trenutačne smrti, moraju se pretrpjeti, i doći do kuće. Baš onako kao što se čovjek pretrpi kad hoće da stigne do zahoda. Po ustaškoj viziji, smrt će u Hrvata dobiti dimenziju velike nužde, koja se fiziološki može odgoditi. Otud možemo govoriti o ustaškom otkriću novih zakonitosti prirode, čim se smrt tumači kao prirodna pojava koja se može tempirati. Pojednostavljeno, Hrvat koji je trebao dobiti infarkt u šetnji, kazat će svome srcu: “Sačekaj malo, srce moje, ‘vako stvari stoje, infarkt ćeš dobiti kad dođemo kući, za koju minutu, kako bih ja umro prirodnom smrću, jer ako umrem vankuće, računat će se da sam ubijen”. Onda će, bezbeli, srce poslušati svog vlasnika, i tačno na vrijeme otkazati poslušnost životu. Upravo ovakva šiza proizilazi iz blentavog saopćenja za javnost koje je obznanio Općinski odbor prognanih, izbjeglih i raseljenih Hrvata iz Konjica, gdje je izrečena sumnja u prirodnu i nenasilnu smrt šestero Hrvata iz Konjica koji su u posljednjih šest mjeseci, od posljedica infarkta, umrli van svoje kuće. Dakle, da su umrli u kući, niko ni u štane bi sumnjao.

Šta raditi s istinom

Od početka agresije na Bosnu i Bošnjake plasirano je od strane četničke i ustaške propagande bezbroj nevjerovatnih laži. Od one da Armija RBiH granatira i ubija civile po Sarajevu, pa do one da je ubijeni bošnjački povratnik u RS nad lavorom zaklao sam sebe.Da smo politički narod, košto nismo, dosad bi bio ustanovljen istraživački projekat koji bi se bavio samo prikupljanjem i obradom propagandnih laži kojima su izloženi Bošnjaci. Takav projekat može realizirati jedan čovjek, ali mi nemamo ni vizije o toj potrebi, a bogami ni plaće za to radno mjesto. Zato imamo tele-viziju o kara-roke srbo-folk talentima, o misicama i drugim splačinama koje se izdašno finansiraju da zagađuju naš rastrojeniduhovni prostor.

S druge strane, ne postoji nijedna laž koju je bošnjačka politika plasirala s ciljem izmišljanja zločina. Logično, što bi plasirala laž, kad nije u stanju ni otkriti, formulirati i usmjeriti istinu o bošnjačkom stradalništvu. Bošnjačka politika ne zna ni šta bi s istinom, a kamoli s laži. Četnički i ustaški diskurs je utemeljen na zlu, pa je očekivano kada se to zlo multiplicira: od zločina prema lažima. Uz to, ovaj diskurs je prirodno određen da pokušava svoje zločine pravdati zločinima drugih, a pošto tih zločina nema, valja se baviti proizvodnjom laži. Plan međunarodnih protektora ide na ruku ovim pokušajima, jer se tendenca ratne uravnilovke o tri zaraćene strane danas čita kao projekat “istine i pomirenja”, što u prevodu znači: svi su jednako krivi, jer su svi jednako stradali. Bošnjačka politika je zagubljena sama od sebe, a pogotovo naspram koalicije međunarodnih snaga, četnika i ustaša, usmjerene protiv istine o genocidnoj agresiji. Istina o genocidu je krupan zalogaj za prožderat, pa se na to niko i ne odlučuje, ali se zato pokušava bošnjački narod poistovijetiti sa četničkim i ustaškim zločinstvom, što se najefikasnije postiže na talasu antiislamske histerije i izmišljanja tzv. islamskog terorizma.

Nema nikakve više matematike u ovoj prostoj računici. Svijet je išao na ruku četničkim i ustaškim genocidnim osvajanjima. Svijet je tom podrškom osakatio pravednu borbu bošnjačkog naroda za referendumsku BiH, kao jedini legitimni i demokratski oblik uređenja naše zemlje. Vašingtonski i Dejtonski sporazum su legalizirali genocid nad muslimanima, kao isplativo sredstvo za ostvarenje krstaških/križarskih ciljeva. Svijet nije dozvolio da postoji zemlja u kojoj će jedan muslimanski narod, usred Evrope, biti ravnopravan. Ali, ostali su zločini nad muslimanima! Kao svjedočanstvo koje ima i pravnu, obavezujuću težinu. Tek ako nestane bošnjačkog naroda, nestat će i obaveze iz te pravosudne istine o genocidu. Bošnjaci ne moraju nestati posve. Može, tu i tamo, biti pokoja glava, pokoja džamija. Dovoljno je da Bošnjaci nestanu ekonomski, politički, pa kulturološki.
To se upravo i dešava.

U bubnju providne laži

Nema, dakle, ničeg fascinirajućeg u strateškoj potrebi četničke i ustaške propagande da se kleveće i laže protiv Bošnjaka. Ostvarivost njihovih osvajačkih projekata je proporcionalna stupnju bošnjačke dotučenosti. Fascinirajuće je nešto drugo… To kako njihov diskurs ne preza ni od blasfemije svojih svetinja kako bi se naudilo Bošnjacima. Doduše, kad je ikad Biljana Plavšić kazala da vrijedi uložiti 100.000 srpskih glava za tzv. “veliku Srbiju”. Oni i danas ulažu glave svojih ljudi, tek kao sredstvo za postizanje ciljeva. Tu nema boli unesrećenih familija, jer je i bol tek sredstvo. Stavit će Srbi, usred rata, pobijene Bošnjake na gomilu, poslikati ih, i svijetu prikazati “genocid nad Srbima u okolini Srebrenice”. Njih ne zanima par desetina velikosrpskih soldata koji su stradali u bici na Brčanskoj malti; njih zanima izmišljotina o 500 mrtvih, pa makar se u toj laži utušila i srpska uspomena na srpske žrtve. Njih ne zanima nekoliko Srba koje su za vrijeme opsade Sarajeva ubili gelipteri iz bošnjačkog naroda; njih zanima laž o 2.500 Srba tobože ubijenih u kasarni “Viktor Bubanj”. Ovo nam kazuje da kolektivni zločinački um nema, jer ne može imati, moralan odnos ni prema svojim žrtvama. Jer, u protivnom, to onda ne bi bio zločinački, već humanistički um. Onaj ko je spreman da ubije nevinog čovjeka, i da to ubistvo smatra vrlinom, taj je spreman da svaku gadost izdigne na pijedestalpravdoljubivosti.

Pošto se ustaška hegemonija u BiH ni po čemu ne razlikuje od četničke, prirodno je što ostvaruje istovjetne oblike djelovanja. Rovarenje po smrtima šestero Hrvata u Konjicu samo je dno perverzije. Ove obične ljudske smrti se stavljaju u bubanj providne laži, a u ime tobožnje istine, čime se tužni događaji u životima nekih obitelji dovode do cirkusa i paradoksa. Manipulira se osjećajima ožalošćenih obitelji, koje postaju ubijeđene da im je neko ubio bližnje. Šta je nagonilo porodicu Viktora Ćelića da organizira ponovljenu obdukciju u Splitu, gdje je samo potvrđen nalaz vještaka sudske medicine dr. Ilijasa Dobrače iz Sarajeva?! Porodica ovog umrlog Hrvata više vjeruje banditima Mate Bobana, nego institucijama bh. države. Po njima su domaće institucije policije, tužiteljstva, sudske medicine, jedinstven teroristički organizam. Jer, da bi se ostvarila njihova pretpostavka o ubijanju Hrvata po Konjicu, potrebno je suglasje svih ovih faktora. Prvo, neko moraubiti tog Hrvata, i to tako da ubistvo izgleda kao infarkt. Vjerovatno postoje sofisticirana i skupa sredstva kojima se takvo ubistvo može postići. Vjerovatno najmoćnije zemlje svijeta takva sredstva koriste pod strogom kontrolom, u tajnosti, i to kada se radi o teškim državnim neprijateljima. Ali, zašto bi bh. država ubijala nekakve hrvatske starce po Konjicu?

Jasno je, takva se ubistva mogu izvesti, i kamuflirati, samo u organizaciji državnih instanci. Jer, nakon sofisticiranih ubistava, potrebno je da policija i tužiteljstvo, kao i sudska medicina, odrade posao kamufliranja. U zemlji u kojoj se prati kretanje svake dlake na mudžahedinskoj bradi, ovakva bi operacija po fantastici bila ravna pobjedi Osame Bin Ladena na predsjedničkim izborima u Americi.

Zločinački obrazac

Izmišljotina je bjelodana. Politički navijena. Vidi se to po sljedećoj rečenici iz saopćenja: “Konjic je grad opasan za življenje kao i za povratak Hrvata”. Jaštaradi, čim je šestero Hrvata ubijeno državnim infarktom. Izmišljotina o Konjicu zapravo je odbrana apartheidau Stocu, Čapljini, Livnu…

Riječ je o poznatom dramaturškom obrascu. Zašto četnici plasairaju laž o konc-logoru za Srbe na stadionu u Tuzli? Zato što su oni pravili konc-logore po stadionima. Zašto izmišljaju da su Bošnjaci granatirali sami sebe? Zato što su oni granatirali Doboj i Brčko kako bi opravdali svoja granatiranja opkoljenih gradova. Zašto ustaše danas izmišljaju koordiniranost državnih instanci u projektu ubijanja hrvatskih staraca u Konjicu? Zato što su oni ubijali bošnjačke starce, i što su u tom genocidu sudjelovali paradržavni organi tzv. Herceg-Bosne. Njima je logično da pravosuđe kamuflira zločin. Kao što je nama, na žalost, logično da sudije i tužitelji koji su za ustaški račun kamuflirali Ahmiće i druga bošnjačka stratišta danas čine vrh bh. pravosuđa. Zločinački um svud oko sebe vidi obrasce po kojima funkcionira. To je bolest s kojom je nemoguće voditi dijalog. Šizofrenija. Tu, u našem komšiluku.
“Saff”, br. 124, 15. VII 2004.

Srđane, Hrđane, Prđane

Srđan Dizdarević je izmislio postojanje terorističke
organizacije koja se zove Muslimanski omladinski pokret i
koja se bavi premlaćivanjem Srba i Hrvata s ciljem etničkog
čišćenja Sarajeva. Ova izmišljotina je usmjerena na
izazivanje rasne, vjerske i nacionalne netrpeljivosti i zbog
toga bi Srđan Dizdarević morao krivično odgovarati.

Predsjednik Helsinškog komiteta za ljudska prava BiH Srđan Dizdarević trenutno je najaktivniji fašista u našoj zemlji! To što čini fašistička zlodjela, a što se sakriva iza časnog antifašizma, ne treba da čudi, jer je i Staljin radio isto: progonio ljude, a glumio antifašistu. Brojni primjeri dokazuju da je Dizdarević aktivni sljedbenik fašističkih ideologija, jer on donosi presude bez suda, progoni ljude, ljaga Bošnjake, te s pravnom državom ima veze koliko i svaki diktator. On je u Sarajevu eksponent četničke i ustaške ideologije, sa zadatkom da Bošnjake optuži za fašizam. A to što je ovakav fašista na čelu jedne organizacije za ljudska prava najbolje govori o toj organizaciji, u kojoj je proganjanje muslimanapreporuka za uspjeh.
***
Mislili smo da Srđan Dizdarević nakon afere izmišljanja antisemitizma ne može dublje potonuti pod dno morala i pameti. Tada je izjavio da se neki ljudi moraju istog časa uhapsiti čim neko oskrnavi Jevrejskog groblje. Valjda je još jedino u staljinizmu bilo moguće hapsiti ljude iz čista mira, bez dokaza, i znati da su baš oni unaprijed krivi i prije nego što se neko krivično djelo dogodilo. Dizdarević je ovom izjavom vršio podsticanje na skrnavljenje Jevrejskog groblja, jer je eventualne vinovnike unaprijed oslobodio krivice i istrage. Da li je ovo podsticanje na vandalizam i nacionalnu mržnju krivično djelo?

Nije prošlo malo a Dizdarević je ponovio svoju fašističku specijalnost da sudi na neviđeno i da izmišlja državne neprijatelje. Prije sedam dana on je reagirao na siledžijstvo izvjesnog državljanina Velike Britanije, po imenu Edin Jaganjac, koji je u Sarajevu fizički nasrnuo na pravoslavnog sveštenika Zorana Kalajdžića. Nema ničeg spornog u nužnosti da se ovo siledžijstvo osudi, ali je nedopustivo to Dizdarevićevo fašističko orgijanje na ovom slučaju, gdje pokušava jedan izdvojeni incident pretvoriti u terorističku pojavu nepostojećeg maltretiranja Srba i nepostojećeg etničkog čišćenja Sarajeva od strane bošnjačkognaroda.

On govori o – posljednjim dešavanjima – iako nikakvih dešavanja nema, iako se radi o jednom događaju, o čijoj pozadini bez policijske i pravosudne istrage ne možemo ništa reći, jer bi to bilo neozbiljno naklapanje. Ali, za Dizdarevića su neozbiljna naklapanja legitimno sredstvo da se presuda donese unaprijed. Možda je taj državljanin Velike Britanije, recimo, plaćen od četnika da premlati pravoslavnog sveštenika, kako bi se izmislila ugroženost Srba? Ili, možda je taj Britanac bosanskog porijekla bio pijan? Ili, možda je neuračunjljiv? Svako ovo možda za Dizdarevića ne znači ništa, jer on i bez policije, i bez suda, kaže da su – posljednja dešavanja prijetnja drugim narodima i jasna poruka da napuste grad. Neko ko ne zna da je Dizdarević fašista, koji se bavi izmišljanjem bošnjačkog fašizma, na osnovu ove njegove izjave može razumjeti da se u Sarajevu svakodnevno premlaćuju Srbi koji se batinama tjeraju da napuste grad.
***
Vrhunac Dizdarevićeve fašističke perverzije tek slijedi… Dakle, iako niko ništa ne znao pozadini počinjenog krivičnog djela, Dizdarević je obznanio da iza svega stoji nekakav nepostojeći, upravo iz njegovih usta izmišljeni tzv. Muslimanski omladinski pokret. Opet, neko ko ne zna da je Dizdarević fašista, i da laže, s punim pravom može pomisliti kako u Sarajevu postoji teroristička organizacija koja organizira premlaćivanja Srba. Lažući o etničkom čišćenju Sarajeva, Dizdarević poentira: – Upravo je to cilj MOP-a, muslimanskog omladinskog pokreta, koji ne prihvata drugo ni drugačije i koji ima tendenciju da Bošnjake izoluje od ostatka svijeta. A kako bi se Bošnjaci mogli samoizolirati, nego tako što će premlaćivati Srbe i Hrvate?! Riječ je o četničko-ustaškoj zamjeni teza, jer se Bošnjaci pokušavaju okriviti za to što im se dogodilo, kao i za to što su jedini evropski narod koji je od Evrope osuđen na život u getu.

Komunistički fašizam se specijalizirao za izmišljanje državnih neprijatelja, jer su milioni nevinih ljudi pobijeni pod optužbom da su bili dio nekakvog zavjereničkog pokreta. Istom metodom Dizdarević izmišlja MOP. Ova fašistička laž raskrinkala je samu sebe, jer MOP ne postoji, a da postoji, valjda bi neko prije Dizdarevića objavio tu senzacionalnu vijest. A kakav je Dizdarević lažov dokazuje i to što javnosti nije ponudio objašnjenje o MOP-u: kad je osnovan, gdje postoji, ko ga čini, itd, itd. Objaviti tako krupnu vijest, o postojanju organizacije koja vrši etničko čišćenje Sarajeva, i kontinuirano premlaćuje Srbe, a ne dati više podataka, upućuje samo na jedan zaključak: Srđan Dizdarević je fašističkilažov!Ova izmišljotina je usmjerena na izazivanje rasne, vjerske i nacionalne netrpeljivosti izbog toga bi Srđan Dizdarević morao krivično odgovarati.
***
Problem sa svim izmišljotinama Srđana Dizdarevića i njegove organizacije je u tome što se njihove gadosti prevode na sve evropske jezike i objavljuju u evropskim medijima. Oni imaju para za satanizaciju Bosne i Bošnjaka. Tako je laž o antisemitizmu u Sarajevu objavljena u desetine evropskih medija, i danas se može naći na desetine internet sajtova. Tako će i Dizdarevićeva fašistička laž o postojanju terorističkog Muslimanskog omladinskog pokreta obići Evropu. Kao i u prethodnom slučaju, i ovdje evropske medije neće interesirati istina. Oni vjeruju ovom našem fašisti: Srđanu, Hrđanu, Prđanu.
“Walter”, br. 128, 15. II 2005.

Senad od žive

Naše pravusuđe, zasad, ne vjeruje komandantu EUFOR-a,
čim ne sankcionira opasne laži Senada Avdića koje ugrožavaju
bezbjednost BiH i sramote našu zemlju po svijetu. Jer, Senad
je Avdić karika u lancu iz Karađorđeva, njega štite četnici
i ustaše, u svim varijantama i kostimima; on ima status
paradržavnog spomenika u ovoj dejtonskog paradržavi u kojoj
zločinci dobijaju slobodu i čast, a patrioti progon i poniženje.

Prema obavještajnim informacijama, velikodržavni srpski i hrvatski lobiji sarajevskom magazinu “Slobodna Bosna” plaćaju u prosjeku oko 100.000 maraka za svaku izmišljotinu u kojoj se tvrdi da je BiH utočište tzv. islamskih terorista. Za državne budžete ovih zemalja iznos od par stotina hiljada maraka mjesečno, kojim se pokrivaju medijske operacije izmišljanja tzv. islamskog terorizma u BiH, ne predstavlja nikakvo opterećenje. Efekti su višestruki, pošto izmišljotine “SB” prenose četnički i ustaški internet sajtovi, ali, što je ubitačnije, i mnogi islamofobijski mediji u Svijetu. Strateški cilj partnera iz Karađorđeva je da se ove izmišljotine objavljuju upravo u Sarajevu, jer to daje vjerodostojnost kojekakvim konstrukcijama o djelovanju Al-Kaide u BiH. Policijski magazin “SB” u toj predstavi glumi lučonošu slobode i demokratije, jer u mudžahedinskom Sarajevu ima hrabrosti da razotkriva i osujećuje akcije globalne terorističke mreže. Površni zapadni čitalac, koji muslimane gleda kroz imperijalne stereotipe o sabljama, kamilama i gajtanima, prihvatit će fantazmagoriju o terorističkim sklonostima bosanskih muslimana. Jer, jal si musliman, namah si iracionalan, ošinut u glavu, namah ćeš okačit bombu na se i odletiti u zrak na autobuskoj stanici. Zapadni mentalni ljenguzi neće plaho zavirivati u činjenice, u dobrohotnost bosanskih muslimana, jer taj tromi um funkcionira na stereotipima. Zato izmišljotine “SB” imaju kupca na svjetskom buvljaku fobija. No, hajcanje fobija nije samo sebi cilj. Adresa su zapadni diplomatski lobiji koji još uvijek prekrajaju sudbinu Balkana.

Suština ove operacije je u slabljenju moralnog kredibiliteta bošnjačke žrtve i u jačanju separatističkih pozicija partnera iz Karađorđeva. Onoliko koliko se Zapad bude plašio Bošnjaka, kao navodne smetnje balkanskoj stabilnosti, toliko će biti jake srpske i hrvatske kočije za čerečenje Bosne. Pri tome bošnjačka žrtva gubi svaki smisao, kao što smisao gubi i odgovornost svesrpstva i svehrvatstva za agresiju i genocid u BiH. Redizajniranjem istine s&h genocidnost prerastaju u misionarstvo evropske odbrane od tzv. Islamskog terorizma, dok iz bošnjačke žrtve hlapi moralna odgovornost Zapada za najveći genocid nakon Drugog svjetskog rata. Kad bi se preračunala samo cijena bosanskih hektara koje će za koju deceniju prigrabiti što Srbija, a što Hrvatska, a naspram cijene ove medijske operacije, od koje ovisi dekredibilizacija Bošnjaka, ispostavilo bi se da će Srbija i Hrvatska uložiti dlaku, a dobiti frizuru. Za profesionalne novinarske šlajbuke, koji po tekstu jedva mogu uzeti 100 maraka, izgleda nevjerovatno kad neko negdje za jedan tekst klapi 100.000 maraka. Ali, to što čini “SB”, to nije novinarstvo, već profesionalna i patriotska prostitucija. Zato agenti ovog lista, i bratskih ih medija (FTV, 60 minuta, Start, Oslobođenje…) danas imaju više para nego najveći tajkuni; oni kupuju četverosobne stanove u centru Sarajeva, vozaju najnovije modele automobila vrijedne 50-tak hiljada maraka, ljetuju na Havajima… U novinarstvu nema raskoši. U izdaji, pak, ima. Varljive.

Portparol cijele planete

Ambicija da se pobroje sve monstruozne izmišljotine “Slobodne Bosne” morala bi imati naučno-istraživački karakter. Novinski tekst po svojim kapacitetima ne može sagledati i taksativno navesti šta je sve izmišljala “SB”, niti može analizirati patološku i profitersku prirodu ovog zuluma. Šteta je što uhljupska bošnjačka politika nema ambiciju da u ime nacionalnih interesa zavješta jedan istraživački rad na ovu temu. Jer, preko aktivnosti “SB” razaznaje se nastavak agresije na Bosnu i Bošnjake. Ne samo da nemamo strateškog odnosa spram medijske agresije, već niko ne reagira ni na izdvojene slučajeve. Evo, nedavno je “SB” (br. 455) objavila jednu jeftinu i opasnu izmišljotinu – da Al-Kaida u BiH planira akciju trovanja vodovoda po Italiji. Nije reagirao niko, a sav je Zapad saznao za ovo senzacionalno otkriće. Evo uvoda teksta koji je potpisao Senad Avdić: “Dramatične su se diplomatske i obavještajne prepiske vodećih zapadnih zemalja u posljednjih 10-tak dana razmjenjivale daleko od očiju javnosti! (…) Iako su ‘Slobodna Bosna’ i njeni novinari višestruko upozoravani da ne bi trebali sa sadržajem te prepiske‘uznemiravati javnost’, naši su se novinari ipak odlučili…”

Samo budala može povjerovati u vjerodostojnost ovih naivnih konstrukcija! Ispade da je Senad Avdić tolikačka marka pa da ga vodeće zapade zemlje obavještavaju o svojoj tajnoj prepisci!? Nemaju vlade Amerike, Britanije, Francuske, Španije, itd. Pametnija posla nego da baš Senada Avdića informiraju o obavještajnim tajnama. Ali, ne lezi vraže, hajde de što ga obavještavaju, kao da je on njihov amidžić, već se sa njim konsultiraju, lično – da li bi te tajne trebalo ili ne bi trebalo objaviti. A on, Senad Avdić, pošto je iznad njih, najglavniji, on ti njih ne posluša, pa tajne objavi, jer su mu draži čitaoci “SB”, nego sve zapadne vlade zajedno. Nije ti njega briga što odaje najveće svjetske tajne, jer ipak je on taj koji odlučuje šta će zapadne zemlje objaviti, a šta neće. On ti ga dođe nešto kaoportparol cijele planete. …Čim na svoju ruku može donijeti odluku da provali tajnu, baš njemu dostupnu prepisku vodećih zapadnih zemalja.

Ovakve fikcije su, inače, svojstvene šizofreničarskim umovima, koji umisle da su toliko bitni da vladaju jal državom, jal planetom. Pred nama je, dakle, citat koji nedvosmisleno ukazuje da je Senad Avdić sebe prikazao kao važnu kariku u obavještajnim poslovima zapadnih zemalja. Tu nema nikakve greške. Evo, svako to može pročitati i vidjeti kolikoje sati u glavi Senada kada dalje, u njegovom tekstu ima još blentavih konstrukcija…

 

Evropa je Bošnjacima objavila rat
Brisel proziva sve Bošnjake kao potencijalnu terorističku opasnost!
Šta to znači? Nema Bošnjaka koji nije pod prismotrom! Svaki
Bošnjak je potencijalni terorista! Svaka bošnjačka kuća je
potencijalna ćelija Al-Kaide! U skladu sa boljševičkom doktrinom
tzv. preventivnog rata, svaka se bošnjačka privatnost može
naći na pretresu. Mi nemamo drugog izbora osim odbrane.

Ko se plaši nevidljivog? Onaj što osjeća da njegov vid ne vidi sve. Neznanje se ne plaši nevidljivog. Otud Bošnjaci uopće ne osjećaju strah pred objavom Amerike i Evrope da su tzv. bijeli muslimani, Bošnjaci, najveća prijetnja svjetskom miru. Šta proizilazi iz ove objave? Stvarnost nije močvara, već je rijeka koja nekud nosi, i pretače, sve što se ovog časa događa. Kamo ide novi svjetski rat, taj, protiv terorizma? Ide u Bosnu, na Bošnjake,u to više ne treba sumnjati, jer je objavljeno. Ali……Mi smo poražen narod. Sve što smo odbranili u ratu, izgubili smo u miru. I dostojanstvo.I pamet. I moral. I, osjećamo se posve komotno u kostimu poraženih. Genetska, transhistorijska falinka, haman. Protiv čega bi to ovdje Zapad ratovao? Protiv svadbi, recimo. Kao u Iraku. Neko dojavi da se u svatovima nalaze prerušeni teroristi, Zapad derne bombu, pa ti poslije gledaj otklen je vedro. Nemaš se kome žaliti, jer Staljin više ne vlada Rusijom, već cijelim Svijetom, ne smiješ se žaliti, jer Staljin voli hvalospjeve, a hapsi kritike,a i da se odlučiš žaliti, nema te ko čuti, jer su mediji pod Staljinovom kontrolom, pa
možeš pričat tarabama ili rešetkama. Život bez govora jednak je smrti.

Rat protiv tzv. islamskog terorizma, koji je upravo objavljen bošnjačkom narodu, nalikovat će, po nekim elementima, na rat koji su protiv miroljubivih civila 1992. povele četničke i ustaške hunte u BiH. Mi ćemo, tako, rahat sjediti, blehnuti u tv, duhovno komunicirati sa regionom i Evropom, i misliti kako je neprevaziđena deviza sigurne budućnosti u poslovici: ko pjeva zlo ne misli. A onda će u komšije planuti kuća. Ko mu je kriv kad nije pjevao – pomislit ćemo. Kad plane i naša, kuća, plač naše djece neće imati ko da čuje. Jer mi smo avlijski narod.

Iza objave rata slijedi rat

“Glas Amerike” je javio da se – “ovih dana aktuelizira teroristička opasnost koju bi za Evropu predstavljali tzv. bijeli muslimani, Bošnjaci”. Dalje se kaže da – “u Briselu nisu iznenađeni posljednjim tvrdnjama o planovima terorista da za terorističke napade na evropske ciljeve koriste bijele muslimane Bošnjake”.

Da bi nešto u američkoj ili evropskoj politici dobilo konačnu, zvaničnu verziju, ono mora biti lobirano, građeno, poput kuće koja na kraju dobije štender. Ova konačna verzija proglašavanja Bošnjaka za najveću prijetnju evropskoj sigurnosti pojavljivala se dosad mnogo puta u tekstovima velikosrpskih i velikohrvatskih autora. Pošto, s bošnjačke strane, to niko nije pratio, a time ni demantirao, logičan rezultat je briselsko ozvaničenje Bošnjaka kao terorističke prijetnje.

Dozlogrdilo je nama, a bezbeli i vama, po ko zna koji put objašnjavati kako nema istine izvan teksta, jer tekst formira svijest o stvarnosti. Godinama već mi upozoravamo na specijalni medijski rat koji se vodi s ciljem preoblikovanja istine o genocidnoj agresiji, kako bi srpsko-hrvatski agresor dobio dimenziju žrtve, a kako bi bošnjačka žrtva postala agresor. Beogradu i Zagrebu, pisali smo već, isplati se uložiti milione maraka u sarajevske medijske plaćenike i intelektualne teroriste, koji će za hegemonističke račune ovdje izmišljati tzv. islamski terorizam. Ko ne vjeruje, neka pogleda četničke i ustaške internet sajtove, pa će tamo pronaći tesktove iz “Slobodne Bosne” i ostalih plaćeničkih medija. Smatrali smo da za Bošnjake nema bitnijeg projekta od suprotstavljanja medijskoj agresiji. Pokušavali smo razdrmati upesnićenu bošnjačku politiku, krcatu parama, da uloži sredstva u formiranje tima koji bi pratio ove podvale i na njih reagirao. Nismo uspjeli ni za milimetar pokrenuti makar jednog bošnjačkog političara, a kamo li njih sve, da razumiju kako i njihove šićarske perspektive ovise od ovog pitanja. Pošto niko ništa nije učinio, stiglo smo evo do kapitulacije, do svršenog čina, do pobjede tekstualne laži nad netekstualnom istinom, do – briselskog proglašavanja Bošnjaka za najveću prijetnju evropskoj sigurnosti. Gore, teže, opasnije – ne postoji. Jer, iza objave rata slijedi rat. Na žalost, ni ovo ozvaničenje poraza naše pameti nije uzbudilo bošnjačke političare.

Oni šute kao da se ništa nije dogodilo. K’o vele, nećemo stradati mi, jer mi smo važni, stradat će buranija, a da li je ta buranija kriva ili nije, Bog sami zna. Neće biti da je tako, jer stradat će istina o bošnjačkoj žrtvi! Svi slobodoumni ljudi su svjedoci kako se rat protiv tzv. islamskog terorizma abortirao u farsu, upravo zbog promašenih, lažnih ciljeva. Niko normalan nema ništa protiv progona terorista, ali svako normalan se gnuša Guantanama, Abu Ghraiba, tajnih CIA-inih zatvora, umobolnog tlačenja nevinih ljudi, serijskog ubijanja muslimana po Iraku i Afganistanu, što ne samo da podsjeća, već po zločinstvu nadgrađuje grozomoru Hitlerovih konc-logora. Otud slutimo da rat protiv tzv. islamskog terorizma u Bošnjaka nema za cilj borbu protiv terorizma, već ima za cilj izmišljanje terorizma u Bošnjaka. Zalud nam je misliti da u Bošnjaka nema nikakvog terorizma, jer tekst, evropski, briselski, tvrdi drukčije. Spram te laži, ni jedan bošnjački političar nije suprotstavio istinu. Problem je tako ozbiljan, i dramatičan, da bi već ovog časa ekipa bošnjačkih eksperata morala danonoćno raditi na hitnoj pripremi materijala kojom bi se opovrgnule ove laži. Ali, u nas se kahveniše, jer, što reće Šaćir Filandra, a njemu se vjeruje – nikada u povijesti nismo bolje stajali. Tako dobro stojimo da smo proglašeni najvećom prijetnjom svjetskoj bezbjednosti. Zalud je, ponavljamo, što to nije istina,jer, istina je: tekst.

Bošnjačka agresija na Evropu

Insan vidi ono što hoće da vidi. U nekog je to htijenje formirano znanjem, u nekog neznanjem. Onaj što ne zna, ne može ni htjeti dalje od neznanja. Onaj što zna, htio ili ne, komparira ranije spoznaje sa time što se danas događa. Za mnoge je pregolemo reći da je Evropa objavila rat Bošnjacima. I za nas je. Ali, u globalizacijsko vrijeme kad se ratovi više ne vode konvencionalnim sredstvima, jer nema svrhe muhi ratovati protiv međe da, rat mijenja formu. Sadržajno, porobljava se narod, uzima se zemlja, ali, formalno, rat drukčije izgleda. Pogotovo kad nema neprijatelja, kao što ga nema u Bosni, pa ga valja izmisliti i medijskom svevlašću ovjerodostojiti. Taj rat protiv Bošnjaka vodit će se onako kako je komunistički režim, zarad vitalnosti, izmišljao neprijatelje, te hapsio, progonio ilikvidirao pojedince.

Najveći zabunluk u ovoj kvalifikaciji odnosi se na pitanje – da li je to rat protiv Bošnjaka, ili je to rat protiv nekakvih pojedinaca koji, bili stvari ili izmišljeni, postaju zvanična meta Amerike i Evrope?! Svikli smo da se rat vodi protiv naroda, pa ne računamo da je rat protiv nekakvih pojedinaca iz našeg naroda i rat protiv nas. Međutim, zvanični Brisel nije razdvojio Bošnjake od nekakvih pojedinaca. Formulacija se decidno odnosi na – “bijele muslimane, Bošnjake”. Kolektivni kontekst je upotrebljen nekoliko puta. Recimo, kaže se: “Oni bi se, kao evropski narod, lakše probijali do meta, od kojih im je jedna u neposrednoj blizini, vojna misija Brisela u BiH”. Dakle, Brisel proziva sve Bošnjake kao potencijalnu opasnost! Šta to znači? Nema Bošnjaka koji nije pod prismotrom! Svaki Bošnjak je potencijalni terorista! Svaka bošnjačka kuća je potencijalna ćelija Al-Kaide. U skladu sa boljševičkom doktrinom tzv. preventivnog rata, svaka se bošnjačka privatnost može naći na pretresu. Voljeli bismo da je Brisel drukčije formulirao ovu bezveznu zebnju. Nije se moralo govoriti o bošnjačkom narodu kao o opasnosti, moglo se opreznije kazati, recimo, da se sumnja da u BiH postoje pojedinci koji su prijetnja sigurnosti. Da li je slučajno zaobiđena opreznija formulacija, i da li je slučajno kompletan bošnjački narod osumnjičen za terorizam?Slučajnosti nema.

U nastavku se kaže da će “teroristi za terorističke napade na evropske ciljeve – koristiti bijele muslimane Bošnjake”. Kao, eto, ovih Bošnjaka ima na lageru pa ih možeš koristiti kako ti prahne. Utom se, u brlogu nebuloza, pojavljuje i jedan zvaničnik, predsjednik Evropskog centra za strategijsku sigurnost i obavještajne poslove Klod Monik, koji govori kako bi bijeli muslimani mogli napasti EUFOR, ali i da bi, pošto su bijeli, mogli napasti I bilo gdje u Evropi: “Nije teško iz Bosne otići u neki drugi dio Evrope i napasti, naprimjer, američku ambasadu u Italiji, NATO bazu u Grčkoj ili neku od evropskih meta u centralnoj Evropi” – kaže on. Iako dosad ni u BiH, ni izvan, niko nije stradao od tzv. Islamskog terorizma u Bošnjaka, o kojemu je napisano na hiljade tekstova, ovaj evropski zvaničnik raspliće kataklizmatsku viziju bošnjačke agresije na Evropu.
Još dalje je otišao glavni italijanski islamofob, navodni ekspert za Al Kaidu, Lorenco Vidino, koji u jednoj poljskom dnevnom listu tvrdi kako se vrši regrutacija za terorističke akcije muslimana koji su 90-tih izbjegli u Zapadnu Evropu. To znači da bi se na udaru evropskog rata protiv Bošnjaka mogle naći i bošnjačke izbjeglice u Evropi.

Priprema za Sibir

U međuvremenu, na domaćem se terenu intenzivira medijska priprema za Sibir. Već smo svikli da Senad&Senad redovno plasiraju izmišljotine koje preko četničkih i ustaških internet sajtova oblete planetu, tipa one budalaštine da se u selu Klokotnica prodaje živa za trovanje vodovoda po Italiji. Baš u Klokotnici! U izmišljomaniju su se neki danuključile i “Nezavisne novine” heroja Kopanje, sa tekstom o misterioznom kombiju iz kojeg izlijeću odredi vehabija koji marišu parove što se ljube po sarajevskim parkovima. Kompletan tekst je zasnovan na rekla-kazala izvorima, a što je priznao i novinar “Nezavisnih”, koji je, u traženju izjave od našeg urednika izlanuo da je za događaj čuo od svoje drugarice. A drugarica je, bezbeli, jal Sanja, jal Tanja, jal Vanja. Pošto u Sarajevu više ne izlazi ni jedan bošnjački revijalni magazin, i pošto sve što izlazi biva finansirano sa srpsko-hrvatskog i islamofobijskog kazana, prošlog ste vikenda mogli zapaziti da su sve plaćeničke revije posvećene otkrivanju tzv. islamskih terorista. Ova hajka će se nastaviti, jer je i definitivno ozvaničena kao evropski rat protiv
Bošnjaka. Ako ne želimo, a haman ne želimo, da naše sinove mlate pendrecima iz čista mira, da nam granatiraju dženaze i svadbe, da nas hapse i drže u zatočinštvu bez razloga, da nam pretresaju kuće, maltretiraju žene i djecu, da se iživljavaju nad našim časnim životima – mi se moramo braniti: tekstom. Drugog oružja, osim teksta, mi nemamo.
“Saff”, br. 169, 28. IV 2006.

Rođenje Frankenštajna

Nad Bosnom i Bošnjacima nadvila se sila od 1.700
obavještajaca SIPA-e čiji je apsolutni prioritet izmišljanje tzv.
islamskog terorizma i progon islama kao ekstremizma

Sjeća li se neko afere “državni udar”? Federalna obavještajna služba je 2003. objavila da se priprema državni udar, u režiji Zlatka Lagumdžije i Munira Alibabića. Novine su zajmile pisati o uznemirujućem obavještenju ove državne službe. Pisao sam i ja. Onda je taj Alibabić tužio novine koje nije volio i redom dobio povelike pare na ime navodne klevete. Mada, pitanje je kako se klevetom može smatrati kad novina prenese ili komentira stav državne obavještajne službe. Jedini pojedinac, novinar, koji je tužen po istom osnovu, bio sam ja. Novine u kojima sam objavio tekstove o ovom slučaju svakako su platile kaznu Alibabiću, ali, on je tražio da mu platim i ja, pride. Onda je Kantonalni sud u Sarajevu meni odrezao kaznu od 3.000 KM, plus nekih blizu 2.000 troškova, i plus još nekakvih kamata. Ubijeđen sam da nikada u povijesti BiH ni jedan novinar nije kažnjen sa tolikim iznosom, koji je moja godišnja zarada u ustanovi u kojoj radim. Pošto kaznu nemam odakle platiti, a pošto me niko od alibabića nije ni zvao u tom povodu, presuda je mirovala godinu-dvije. Onda je ovih dana došlo obavještenje da će mi se blokirati plata, kako bi se Muniru Alibabiću isplatio iznos kazne. Ako u državnom terorizmu ima ikakve logike, onda bi bilo valjda logično da mi se blokiraju honorari u tim novinama u kojima sam objavio tekst, a ne u ustanovi u kojoj radim, a u kojoj nisam novinar. No, naše pravosuđe ne mari za logiku, i za pravo, ono je ideološko, dakle – siledžijsko, i prema njemu treba imati odnos kao prema kariki u lancu terora nad Bošnjacima. Meni preostaje sabur. A mojoj djeci preostaje babo koji više u kuću neće donositi platu, pa će svega biti manje. Zašto? Vrijedi li? Kad bi sudili po tome što nikog u Bošnjaka ne zanima kad neko od Bošnjaka strada u ime Bošnjaka – apsolutno, ne vrijedi ni po sekunde sebe dati ni za šta. Znaju mnogi, moćni u Bošnjaka, za ovu sramnu presudu, i mnogi kojima sam valjao, ali, posljedice pripadaju samo meni, a moji tesktovi svima. Vrijedi li,onda, žrtvovati se, ako u toj žrtvi nema solidarnosti? Vrijedi, jer su ovozemaljske kazne mačija kihavica u odnosu na kaznu kakva bi proistekla iz samoponiženja.

Šizni terorizmi

Želimo se, dakle, baviti jednom temom koja može okotiti slične posljedice kao i afera “državni udar”. Jedan krhki pojedinac, u jednoj novini pod prismotrom, želi ukazati na apsolutno neprihvatljive, kriminalane stavove direktora Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) Sredoja Novića koje je izrekao u intervjuu za banjalučke “Nezavisne novine”. U zemlji ideologiziranog, teroristički orijentiranog pravosuđa, suprotstavljamo se prvom čovjeku novoformirane tajne službe, koja će u punom kapacitetu imati armiju od 1.700 agenata i budžet od 60 miliona maraka, što je sila koja će biti u stanju, ako već nije, pogaziti svaki oblik otpora neistini, i montirati svaki oblik “istine”. Da ne bude zabune, mi nemamo ništa protiv formiranja jake sigurnosno – obavještajne službe BiH, čak šta više, mi smo svim patriotskim srcem za to, ali, ako će prioritet SIPA biti izmišljanje tzv. Islamskog terorizma, montiranje procesa, proganjanje nevinih ljudi, onda smo u obavezi da demokratskim putem opomenemo tog Sredoja Novića da ćemo se svim demokratskimsredstvima boriti protiv policijske države.

Gdje je problem? Sredoje Nović u svom intervjuu nabraja prioritete SIPA-e, a kao prvi ističe: “Naš apsolutni prioritet je pitanje terorizma”. Kako nešto može biti apsolutni prioritet, ako taj isti Sredoje Nović odmah iza ove rečenice kaže sljedeću, koja ga razotkriva: “To je pitanje kojim se svi moramo baviti i koje moramo istražiti i dati odgovor gdje je BiH u odnosu na terorizam”. Dakle, Sredoje Nović uopće ne zna gdje je BiH u odnosu na terorizam, ali tvrdi kako je terorizam apsolutni priroritet! On bi da SIPA kao apsolutni prioritet istražuje nešto nepoznato, umjesto da istražuje kamaru poznatih problema koji podrivaju sigurnosnu stabilnost države. Nakon ove logičke blamaže prvog čovjeka SIPA-e, slijedi potvrda njegove usmjerenosti na izmišljanje tzv. islamskog terorizma. On u nastavku više ne navodi apsolutne prioritete, jer takav je samo jedan, ali navodi…

“Drugi prioritet je organizovani kriminal. (…) Treći naš veliki prioritet su pitanja ratnih zločina.” …Da ti pamet stane! Svakome normalnom je jasno da za BiH nema prečeg pitanja od istraživanja i kažnjavanja ratnih zločinaca, jer njihova prepuštenost slobodi generira dugoročnu nestabilnost, kao i terorističko nasilje. Sredoje Nović jako dobro zna da je među osumnjičenim najviše Srba, kao što je među žrtvama najviše Bošnjaka, te pomijeranjem srpskih osumnjičenika na poziciju trećeg priroriteta, a tzv. islamskih terorista na poziciju prvog, apsolutnog priroriteta – prvi čovjek SIPA-e zapravo nastoji redizajnirati istinu o genocidnoj agresiji, te na osnovu tog udbaškog redizajna napraviti projekciju bh. budućnosti, za koju bi apsolutno najopasniji trebali biti izmišljeni tzv. islamski teroristi, dok bi se na trećem mjestu našli ratni zločinci i njihovu jučerašnji i sutrašnji zločini.

Nema sumnje da Sredoje Nović pod pojmom terorizam i teroristi podrzaumijeva islam i muslimane, iako to nigdje eksplicitno ne govori, ali se iz jednog pasusa u intervjuu direktno vidi nas koga misli: “Mora se znati da je na stotine ljudi učestvovalo u vojnim operacijama u BiH za koje do danas ne znamo ko su, ne zna se ko je od njih dobio državljanstvo po veoma sumnjivim pa i lažnim dokumentima, koja su to lica koja su u vezi s terorističkim aktivnostima”. Dakle, budući da se državljanstva oduzimaju samo licima islamskog porijekla, jasno je da Sredoje Nović pod teroristima podrazumijeva isključivo muslimane. Ni jednom riječju on nije ukazao na opasnost od četničkog i ustaškog terorizma, iako je od ovog zla u dejtonskom periodu ubijeno na destine bošnjačkih povratnika, dok od tog tzv. islamskog terorizma dosad u BiH nije stradao niko. Otud se lista prioriteta SIPA-e, izrečena kroz usta njenog direktora Sredoja Novića, ima smatrati prvorazrednim političkim pitanjem, jer zadire u odnos agresora i žrtve, jer žrtvu, bez ikakvih dokaza, nastoji prikazati kao apsolutni sigurnosni priroritet, dok
agresora, dakle, ratne zločince, stavlja tek na treće mjesto, iza švercera, dilera, reketaša. Ovakav tretman sigurnosnih pitanja direktno podriva kredibilitet SIPA-e, koja bi pogotovo od strane Bošnjaka mogla biti shvaćena kao agentura državnog terorizma, usmjerenog na tlačenje i progon bošnjačko-muslimanskog naroda.

Nedopustivo je što se ni jedan bošnjački zvaničnik, a pogotovo oni koji su sudjelovali u formiranju SIPA-e, nije u ovom povodu oglasio i tražio da Sredoje Nović povuče svoje skandalozne, ipak političke, ipak karadžićevske, izjave. Ili, puno tražimo?! Pa ni jedan se bošnjački politički faktor dosad nije ogradio ni od zločina nad naturaliziranim državljanima!Oni ovo ili ne čitaju, ili ne razumiju, ili im je šejtan dušu zakupio.

Guantanamo nad Bošnjacima

U intervjuu Sredoja Novića ima još nekoliko problematičnih stavova. Primjerice, on kaže da – “razne terorističke organizacije u svijetu mogu biti zainteresovane da se u BiH stvori baza iz koje bi se regrutovali budući teroristi”. Zanimljiva mu je ova riječ: budući.Znači li to da sada tih terorista nema, čim njihovo javljanje očekujemo u budućnosti?!A ako ih nema, čemu halabuka? To što su nekakvi teroristi po svijetu možda zainteresirani za BiH ne znači ništa, jer je stvar prepostavke. Nema ništa opipljivo. Otud je neozbiljno kad prvi čovjek SIPA-e jednu pretpostavku, bez ikakvih konkretnih indikatora, stavlja kao apsolutni prioritet svoga djelovanja, a naspram konkretnih udara na sigurnost u BiH. …I ono najbitnije! Ko su ti budući teroristi? Bošnjaci. Ne, nisu Arapi, jer Arapa ovdje više nema. Sredoje Nović misli na “bijelu Al-Kaidu”, na mlade Bošnjake koje će, po njegovoj projektovanoj paranoji, regrutirati razne terorističke organizacije. Kao i u vrijeme Lagumdžije i Alibabića, bošnjačkom se narodu nameće kolektivna krivica bez dokaza. Svako može postati terorista, samo je pitanje da li će se zateći u krivo vrijeme na krivom mjestu, u klopci u kojoj ga čeka montirani “dokazni materijal”. Ovakvi javašluci, kakve ispoljava Sredoje Nović, istinskoj borbi protiv terorizma odriču vjerodostojnost i kredibilitet. U nastavku Sredoje Nović izriče jednu još opasniju neozbiljnost. Prvo tvrdi da “u BiH ima pojedinih organizacija koje se mogu vrlo ozbiljno dovesti u sumnju da u svom krilu gaje ekstremističke stavove”, a potom kaže: “Ukoliko se snage u BiH ne suprotstave takvim organizacijama, udruženjima, pa makar one bile u okviru vjerskog ili nekog drugog patronata, mislim da BiH može biti ozbiljno dovedena u pitanje u narednom periodu”. U samo dvije rečenice masa opakih nebuloza! Idemo redom… Prvo, ekstremistički stavovi su relativan pojam. Za mnoge je komunjare musliman što ide u džamiju ekstrem. To što neko gaji ekstremističke stavove ne znači da ugrožava drugoga, ili pravni poredak.

Svako ima pravo da misli šta hoće, i bude kakav hoće, ali u granicama zakona. Zašto bi onda neko ko navodno gaji takve stavove, kao oblik slobode mišljenja, bio progonjen? A Sredoje Nović upravo poziva sve snage u BiH na suprotstavljanje takvim organizacijama. Jasno je da ne misli na Četničku ravnogorski pokret koji centralu ima u “slobodarskom” Brčkom. On misli na organizacije sa islamskim predznakom. Potom, Sredoje Nović opet upada u karadžićevsko i dodikovsko politikanstvo, jer – prijeti nestankom Bosne i Hercegovine!!!Praktično, on je poručio da ako se ne unište te organizacije, koje su po njemu ekstremističke – “BiH može biti ozbiljno dovedena u pitanje”. Cijena opstanka BiH je uništenje islama, jer se svaki oblik ispoljavanja islama smatra odgajanjem ekstremističkih stavova? Napose, zar ikakav stav može biti terorizam, jer stav je stav, a ne bomba! Svoje vitlanje orvelovskom sabljom Sredoje Nović završava riječima: “Te sumnjive organizacije moraju biti pod budnim okom nadležnih organa”. Što će reći – već jesu. A ako jesu, u njima ništa osim islama nije pronađeno. Jer da jeste, već bi CNN vascijeli dunjaluk obavijestio o tome. Nije problem u istini. Problem ne što se nad Bosnom i Bošnjacima
nadvija najmoćnija sila u BiH koja će imati i para i načina da izmisli kakvu god hoće “istinu”.Kao za potrebe Guantanama.

Agencija za smještanje

Što se mene bar tiče, SIPA i Sredoje Nović su izgubili svaki kredibilitet kada su prešutali moje otvoreno pismo od prije dva mjeseca u kome sam tražio da se izjasne u povodu dokaza, priloženih fotografija, da u Republici Srpskoj postoje kampovi za obuku četničkih terorista, koji su angažirani u seriji terorističkih napada na bošnjačke povratnike I objekte Islamske zajednice. Ta šutnja djeluje kao znak odobravanja. Ovaj intervju Sredoja Novića samo je razbistrio dileme oko toga šta će raditi i čime će se baviti armija od 1.700 obavještajaca, sa budžetom kojim se može potkupiti sve. Plašim se da su bošnjački političari sudjelovali u stvaranju Frankenštajna, od čije svemoći sada sami zaziru. Jer SIPA već danas može svakome smjestiti svašta, a dokaz su i zastrašujući stavovi njenog čelnika Sredoja Novića.

“Saff”, br. 178, 8. IX 2006

 

Sljedeće sedmice čitajte novo poglavlje knjige Teror antiterorizma