Roman o zlu napisao nakon što je u Haagu prevodio u procesu protiv Tute
Nizozemski pisac, prevoditelj i sveučilišni profesor Guido Snel u drugoj polovici devedesetih, tek što je izašao s fakulteta, šest je mjeseci radio kao pomoćnik prevoditelj na Haaškom sudu u prvim godinama suđenja za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji. Zadatak mladog slavista i komparatista – zanesenog književnošću ovih prostora, s kojih su dolazili i brojni njegovi prijatelji – bilo je čitanje svjedočanstva o ratnim zločinima u Mostaru.
– Nisam bio pripremljen za čitanje tih stranica. Nitko to ne može biti. Bio je to mučan i težak posao, prisjeća se Guido Snel. Ključni osuđenik za te zločine jest Mladen Naletilić Tuta, ratni gospodar Herceg-Bosne. Desetak godina kasnije Snel je napisao roman “Batler gospodina Lugosija”, nedavno prevedenog na hrvatski, u izdanju Frakture. Davni okidač priče romana su stranice potresnih svjedočanstava koje je tada pročitao.
Nadimak Štuka
Dakle, roman o Mladenu Naletiliću Tuti?, pitamo Guida Snela. “Ne baš”, kaže on.
Njegov treći roman priča je o Nizozemcu Dornu, prevoditelju na Haaškom sudu, koji jedne večeri svojim automobilom naleti na Bosanca Nermina. Kako bi se iskupio, poveze ga do aerodroma i shvati da se radi o zaštićenom svjedoku koji je tog jutra dao iskaz na suđenju Nevenu S. zvanom Štuka, optuženom za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, počinjene u proljetnim mjesecima 1993. nad muslimanskim stanovništvom gradića Mosta na krajnjem jugu Bosne. Nermin se iz mase svjedoka izdvojio time što je odlučio odbaciti status zaštićenog svjedoka, apelirajući tako na sud da pokuša pronaći njegovu nestalu djevojku Jasminu. Slučajni susret postaje početak neobičnog odnosa u kojem Dorn polako ulazi u Nerminov život te u potrazi za dijelovima slagalice odlazi u Bosnu. Glavnog negativca romana susrećemo u trenutku kad taj nekadašnji emigrant, navodni bivši simpatizer radikalne ljevice, za kojeg se priča da je bio i u vezi s Ulrike Meinhof, smireno sluša ljude koji ga optužuju.
Kafić ‘Lažni svjedok’
Gospodin je u 50-ima, duge, razbarušene, sijede kose, koji za vrijeme suđenja često čita Homerovu “Ilijadu”. Proces protiv njega ne pobuđuje prevelik interes medija, premda je glavni krivac za etničko čišćenje u gradu Mosta. “Nitko to nije otvoreno priznavao, ali slučaj Štuka nije se smatrao osobito značajnim. Optuženik iz Mosta u scheveninškom se zatvoru nalazio u društvu ozloglašenih mesara, serijskih silovatelja i djecoubojice iz Bijeljine, Zvornika, Prijedora – objekata s četiri zvjezdice u turističkom vodiču bosanskog rata.”
Književni tekst ne podliježe zahtjevima novinarskog, niti se od njega očekuje da bude dokaz na sudu. Imena su u konačnici izmijenjena, ali Guido Snel nije jedan u nizu stranih autora koji koriste rat na ovim prostorima kao trenutno popularnu egzotičnu kulisu za radnju, nego netko tko je očito dobro proučio ratne dosjee ovih prostora.
Stoga je ovdašnjem čitatelju, uza sve poštivanje autonomije književnog teksta, teško ne čitati pojedine dijelove Snelova djela kao neku vrstu romana s ključem, tražeći u njima ono što mu je poznato bilo iz novinskih tekstova ili kuloarskih priča o funkcioniranju Tribunala, zločincima ili njihovim odvjetnicima.
Štukini odvjetnici u romanu nisu prikazani kao naročito sposobni stručnjaci. Ne razumiju se u pravne propise, a taktiku obrane svode na to da se bune protiv anonimnosti svjedoka-žrtava, provociraju ih ili diskreditiraju. Nisu ni uzor požrtvovnosti, većinu vremena troše na svoje usputne poslove, po Haagu se šepure u skupim odijelima i naočalama.
O njima kruže priče da mogu nabaviti fina odijela po vrlo povoljnim cijenama. Čak i otvaraju kafić “Lažni svjedok” u koji svraćaju i ljudi koji se uglavnom dosađuju na Tribunalu. I ovdje prepoznajemo motive koje smo ili čitali u novinama, ili ih slušali kao haaške tračeve. Preklapaju li se i tu fikcija i stvarnost? Čini se da odvjetnici Mladena Naletilića Tute, bez obzira na urbane legende, izgleda, ipak, nisu otvorili kafić ili barem to nismo uspjeli potvrditi.
Užasi sa svjedočenja
– Ta je priča kružila, ali nikad nisam mogao rekonstruirati iz kojeg je slučaja – objašnjava Snel.
Tutina biografija, ipak je bila samo polazna točka za temu koju je želio istražiti. – Glavni motiv za pisanje bio mi je pokušaj razumijevanje rata, odnosno vlastitog nerazumijevanja rata.
– U svjedočenjima iz Mostara našao sam sve: užas i banalnost. Nije da samo ja nisam shvatio što se događa u ratu, same žrtve nisu imale pojma što im se događa. U takvoj zbunjenosti, lako je povjerovati da barem zločinci imaju uvid u mehanizam zla. Ali, nemaju. Druga stvar je da znaju da su bili odgovorni, ali to rijetko priznaju.
Kad su novinari Nacionala u jesen 1995. radili intervju s Mladenom Naletilićem Tutom, ugostio ih je u svojoj raskošnoj vili s bazenom, na Ciganskom brdu, i otvorio im dušu uz bogatu zakusku posluženu u srebrnom posuđu: “Ne smatram se samo kockarom ili samo ratnikom. Držim da sam intelektualac, volim čitati, volim razmišljati, volim dijalog…”.
U Snelovom romanu jedan od likova, pričajući Dornu o ratnom gospodaru svog kraja, ističe: “Priznajem da Štuka ima neke osobine koje draže maštu. Njegovo razmetanje Homerom. Jeste li upoznali profesora? Naravno da jeste. Je li vam pričao o bazenu i maslini? Je? Sigurno vam nije rekao da su bazen radili zarobljenici. Bili su prisiljeni skakati na glavu u prazan bazen. Neki nisu preživjeli…”.
(jutarnjihr)
